Početna stranica » Grijeh i grijesi (veći ili manji)

Grijeh i grijesi (veći ili manji)

1,2K pregleda

Grijeh je negativna moralna kategorija i stoji nasuprot vrlini ili kreposti. U udžbenicima moralne teologije raspravlja se o subjektu grijeha, o njegovim uzrocima i učincima, o brojčanim i specifičnim razlikama, o uvjetima njegove ubrojivosti ljudskoj slobodi, o odredbama i dužnosti ispovijedanja grijeha. Ipak, posebna se analiza posvećuje razlikovanju moralne težine grijeha (teški-laki) i učincima grijeha (smrtni-mali). 

Razlikovanje grijeha s obzirom na moralnu težinu polazi od moralne vrednote. S druge strane, razlikovanje između smrtnog i malog grijeha polazi od zauzetosti za konačan cilj. Smrtni grijeh se može izraziti na više načina: gubljenje milosti, odluka protiv Boga, prekid s Kristom, itd. Svi ti izrazi govore o kršenju ili manjkavostima u onome što je bitno u kršćanstvu – ljubav. 

Dok se podjele grijeha obično oslanjaju na objekt, odnosno na vrijednost  koju upliću, razlika između smrtnog i malog grijeha oslanja se na kršćansku angažiranost. Tu je riječ o postojanju ili nepostojanju kršćanskog života u vjerniku. Ta se razlika naziva, opravdano ili ne, teološko razlikovanje.

1. Povijest razlikovanja grijeha u smrtni – mali (teški – laki) 

U Sv. pismu ne nalazimo razliku između smrtnoga i maloga grijeha. Sv. pismo vrednuje grijehe stupnjevanjem: nešto je više i nešto je manje. U Starom zavjetu nabrajaju se grijesi koji imaju posljedice: neposredno udaljavanje od Boga, izazivanje Božje srdžbe i prekid saveza s Bogom (npr. Prokletstva iz Pnz 27,15-26). U Novom zavjetu  spominju se grijesi koje su kršćani odbacili u obraćenju (krštenju) i na koje se ne smiju vraćati ako ne žele biti isključeni iz Božjeg kraljevstva (npr. Mt 25,41-46; 1 Kor 6,9-10). Postoje također grijesi koji isključuju iz zajednice, na primjer događaj rodoskvrnuća u Korintu (1 Kor 5,1-8). Zajedno s grijesima koji isključuju iz Božjeg kraljevstva i iz zajednice, Novi zavjet spominje i druge manjkavosti koje nemaju takvu težinu (usp. Mt 6,12; Jak 3,2; 1 Kor 3,10-15). 

Apostolski oci donose popis mana i kreposti. Ali ni kod njih nema popisa koji pravi razliku teških i manje teških grijeha. Znalo se da je neki grijeh veći od drugoga. Apostazija (otpad od vjere), ubojstvo i preljub smatrani su posebno teškim grijesima zbog javnog skandala; za ostale grijehe razlikovanje je bila vrlo neprecizno. Pokornička praksa kasnijeg vremena uvela je veću preciznost. Uvijek se naglašavala potreba sakramentalne i crkvene pokore u slučajevima teških grijeha, dok se oprost od lakih grijeha mogao postići privatnim praksama: molitvom, postom i milostinjom.   

2. Teološko razlikovanje 

Teološko razlikovanje grijeha počelo se oblikovati već u prvim kršćanskim vremenima, kod Svetih otaca. Osim grijeha koji su odvajali od oltara (apostazija, ubojstvo i preljub) i koji su zahtijevali kanonsku pokorničku praksu, počelo se razlikovati smrtne od malih grijeha (“smrtonosnih” i “svagdanjih”). Sv. Augustin uči da je za otpuštanje svagdanjih grijeha dovoljna molitva (“otpusti nam naše slabosti”), milostinja i post.  On kao i sv. Jeronim odbacuje mišljenje stoika i kršćanskih pisaca na koje je utjecao stoicizam da su svi grijesi jednaki.

Trinaesto stoljeće donijelo je dublji uvid u razliku smrtnog i malog grijeha, uzimajući u obzir njihov odnos prema Bogu, prema konačnom cilju i prema zakonu. U katoličkoj teologiji prevladalo je mišljenje sv. Tome Akvinskog o teološkom razlikovanju grijeha. Sv. Toma govori o strukturi grešnog čina. Tu strukturu on izražava na sljedeći način: a) smrtni grijeh je nepopravljiv (kao smrtna bolest), mali grijeh je popravljiv; b) smrtni grijeh ide izravno protiv zakona; mali grijeh se smješta na marginu zakona; c) smrtni grijeh ide protiv ljubavi, a mali grijeh ne istom mjerom protiv ljubavi; d) smrtni grijeh je dezorijentacija pred konačnim ciljem, mali grijeh je dezorijentacija u odnosu na sredstva. 

Papa Ivan Pavao II. u pobudnici Pokora i pomirenje iznosi važeći nauk Crkve o smrtnom i lakom grijehu (br. 17). „Crkva ima svoj nauk o tome i ponovno ga iznosi u svojim bitnim sastavnicama, svjesna ipak da nije uvijek lako u konkretnim situacijama odrediti točne granice. Već je u Starom zavjetu rečeno za mnoge grijehe – kao što su svjesno učinjeni grijesi (Br 15,30), različiti oblici pohote (Pnz 18,26-30), idolopoklonstva (Pnz (19,4), štovanje lažnih bogova (Pnz 20,1-7) – da krivac treba biti istrijebljen iz svoga naroda, što je moglo značiti da se kazni smrću. Tim se grijesima suprotstavljaju osobito grijesi počinjeni iz neznanja, što su se mogli oprostiti pošto se prinese žrtva” (br. 17).  

Teški grijeh određuju tri uvjeta: 1.  teška stvar (znati da je čin po sebi teška povreda Božjeg zakona, Božje i crkvene zapovijedi, zapovijed ljubavi…); 2. jasna, puna svijest o važnosti stvari (čovjek u tom trenutku treba biti svjestan i znati da je neki čin grješan, da je zlo, da se protivi Božjem zakonu i da će donijeti  prekid prijateljskog odnosa s Bogom); 3. slobodna volja u odluci (dostatni stupanj slobode, potpuni pristanak, osobni izbor zla). Dakle, ovo troje zajedno: teška stvar, znam i hoću ,određuju teški grijeh. Ako posve ili bitnim dijelom nedostaje jedan od ta tri elementa, nema smrtnoga grijeha, nego se može govoriti samo o lakom grijehu. 

U Prvoj poslanici sv. Ivan   govori o grijehu što je na smrt i suprotstavlja ga grijehu koji nije na smrt (1 Iv 5,16-17). Očito je ovdje pojam smrti  duhovne naravi. Riječ je o gubitku istinskog ili vječnog života, što je za Ivana zajedništvo s Ocem i Sinom. Grijeh što vodi na smrt, označava odbacivanje Sina Božjega, odnosno štovanje lažnih bogova ( stvorene zbiljnosti koja se štuje umjesto Boga). 

U Matejevom evanđelju Isus govori o huli protiv Duha Svetoga koja se neće oprostiti (Mt 12,31-32). Ona se u svojim različitim očitovanjima sastoji u upornom odbijanju obraćenja.  Riječ je, dakle,  o krajnjem odbijanju Boga, njegove milosti, o suprotstavljanju samom počelu spasenja, time čovjek svjesno sebi zatvara put oproštenja.

3. U nebo vapijući grijesi 

Katekizam Katoličke Crkve u broju 1867 govori o teškim, u nebo vapijućim grijesima. Nije riječ o klasifikaciji, nego o posebnoj kategoriji grijeha. Prema Katekizmu i kršćanskoj katehetskoj tradiciji, četiri su grijeha koji vape u nebo: 1. hotimično ubojstvo (krv Abelova); 2. tjelesni protunaravni grijeh (sodomski grijeh); 3. tlačenje ubogih, sirota i udovica (jauk potlačenog naroda u Egiptu); 4. zadržavanje i umanjivanje zaslužene radničke plaće (nepravda prema zaposlenom radniku).