Samo u BiH, kako navodi fra Marko Karamatić u knjizi Franjevačka književnost u Bosni u XVIII. stoljeću (objavljenoj u Stoljećima hrvatske književnosti 2011. godine), do 2003. godine tiskano je u čak 38 izdanja! To djelo nerijetko se po popularnosti uspoređuje s Razgovorom ugodnim naroda slovinskoga Kneževićeva subrata fra Andrije Kačića Miošića.
Fra Petar Knežević rođen je u Kapitulu kraj Knina 1701. godine, a umro u Sinju 1768. U novicijat je stupio 1719. godine, a srednju izobrazbu stekao najvjerojatnije u visovačkom samostanu. Filozofiju je studirao u Makarskoj, a teologiju u Šibeniku. Među njegovim učiteljima bio je i čuveni propovjednik i homiletičar, podrijetlom iz Rame, fra Jeronim Filipović. Po svršetku studija obavljao je različite službe u provinciji Bosni Srebrenoj i u novoosnovanoj (1735. godine) dalmatinskoj franjevačkoj provinciji. Djelovao je tako kao propovjednik u Makarskoj, predavač (tzv. magister grammaticae) u Šibeniku, dvaput je bio biran za definitora (1738. i 1748), a jedanput i za zamjenika provincijala (1754). Bio je poznat i kao voditelj crkvenoga pjevanja. U vrijeme obavljanja tih službi posebno se zalagao za unapređivanje školstva u Provinciji Presvetog Otkupitelja.
Gospin plač
Spomenuto stihovano djelo, poznato pod nazivom Gospin plač, za razliku npr. od Kačićeva Razgovora ugodnoga koji je pisan u desetercima, pisano je tečnim i jednostavnim osmercima, kojima se Knežević i inače najčešće služio, i dosljednom ikavštinom (rjeđe je pisao u šestercima). Od grafijskih osobitosti treba (kao neobičnost) spomenuti da je Knežević apostrofom odnosno znakom kojim se inače obilježuje akut iznad samoglasnika ili uz njega označavao duge slogove. To spominje i u predgovoru Plaču kad kaže: „znaj, da gdi je nad slovom brazgotina, ona je slovka duga.” Tako npr. originalni početak po tadašnjem običaju vrlo duga naslova njegovih Pisama duhovnih razlikih glasi: Pisme duho’vne ra’zlike’ sastavgljene od o. F. Petra Kne’xevichia iz Kni’nare’da s. O. Franceska […] Za vecchjù slavù Boxjù, i Màjkè gnegovè…
Gospin plač sadrži predgovor pod naslovom Pridobrostivi štioče, zatim Ponukovanje (tj. poticaj, poticanje), koje počinje stihovima Što ste stali, o, misnici, / što činite redovnici?/ Što se zgodi jur vidite, / zašto, dakle, ne cvilite? Sad je vrime od žalosti, / tuge, plača, čemernosti / jer Bog koji vas svit stvori, / ufaćen je da s’ umori. Glavni dio djela objavljen je pod naslovom Počinje muka g. n. Isukrsta i plač B. Divice Marije majke njegove. U predgovoru se Knežević obraća svome čitatelju, između ostalih, i ovim riječima: „Znam da si ovomu prilični[h] još Plača štio, ali kako su stariji naši prama žalostima drage Majke naše svoje pokazali bogoljupstvo, svaki kako je bolje umio, tako i ja, nji[h] gledajući a mojim načinom od slaganja služeći se kako sam znao, ovi sam na nje poštenje sastavio”.
Unatoč tomu što se pisanjem počeo baviti u poodmaklim godinama života, Knežević ide u red najplodnijih franjevačkih spisatelja. Osim Gospinoga plača objavio je (također u Mlecima, 1765. godine) zbirku od 74 duhovne pjesme pod naslovom Pisme duhovne razlike. Objavio je također (1766) djelo Osmina redovnička zabave duhovne, koje sadrži razmatranja za duhovnu obnovu redovnika, koja završavaju pjesmama. Objavio je također, sve u Mlecima, djela Životi četiriju svetaca čudotvoritelja Franceška od Ašiza, Antuna od Padue, Didaka i Paškala (1759), Pisma ćudoredna (1766), Nauk mladoga misnika (1767), Duhovna pivka (1769), Pištole i evanđelja (1773), Pisma koju složi O. P. F. Petar Knežević […] prikazujući gospodi trgovcem i drugim svima koji se u pomanjkanji, svrhu koji[h] pisma zvoni, na[h]ode. Treba također spomenuti da su dio pjesama i dva kantuala sačuvani u rukopisu. Sva su ta djela isključivo religiozne naravi, a nakana im je odgojno-poučna.
Citirat ću sada dvadesetak stihova s početka Muke, koji su sasvim sigurno dobro poznati svim vjernicima katolicima, posebice u BiH i Dalmaciji:
Vrime došlo jur budući
da Sin Božji (hotijući)
same naše rad ljubavi
svoj vik svrši, svit ostavi.
Hoti prije s učenicih,
svojim virnim naslidnicim,
u ljubavi večerati
i jaganjca blagovati.
Još za stolom on siđaše
i nauke njim davaše,
kad sam Juda š njeg ustade
i s tim mislit svim zadade.
U grad udilj tad poteče,
ter glavarom ova reče:
što rekoste meni dati,
noćas ću ga vam pridati.
On bo biše prije bio
kod nji[h], ter sve utvrdio,
al sam ovu noć čekaše,
jer zgodniju nju činjaše.
A kad njega razumiše,
pogodbu mu izbrojiše
i sva cina naopaka
bi trideset srebrenjaka.
Navest ću također nekoliko strofa iz završnoga dijela Muke, i to iz odjeljka s naslovom Riči pisaoca (u Muci se inače smjenjuju odjeljci s naslovima Riči pisaoca, Riči Gospine, Riči Ivanove, Isus …):
Jesi l’, puče, razumio
kakav plač je ovdi bio,
komu t’ rike suza biju
tad provrile iz očiju,
Uzrok tko bi od ovoga
događaja žalosnoga,
tko li Majku Božju čini
u tolikoj bit gorčini.
Drugi nije, neg krivine,
grisi, zloće, opačine,
koje biju učinjene,
a pak od nas ponovljene.
Grih nemili, daklen, ova
sva kolika uzrokova,
i da nije griha bilo,
ne bi s’ ovo dogodilo […]
Majko, dakle, Isusova,
moli da nam smrt njegova
griha bude otpuštenje
i duševno svim spasenje.
Na kraju ću prenijeti i nekoliko strofa iz pjesme pod naslovom Na dan sv. Jerolima naučitelja Svete matere crkve najvećega iz spomenute zbirke Pisme duhovne razlike. U njima se s posebnim ponosom naglašava dalmatinsko podrijetlo toga velikog crkvenog naučitelja i prvoga prevoditelja Biblije na latinski jezik, koji je navodno molio Boga da mu oprosti što je Dalmatinac:
Evo vami svetkovina,
Dalmatini sveđer slavni,
za faliti Gospodina
svi budite danas spravni.
Naša zemlja cvit porodi
ovi, komu nije slika,
jer naučne sve nathodi
i svi[h] mudri[h] on je dika.
Jerolim je ovo slavni,
Svetog pisma tomačitelj,
kog bi nauk tako stavni
da bi Crkve naučitelj.
Bi najveći među svima,
kako Crkva nam kazuje,
i svim drugim kripostima
narešena njega štuje.
Grčki jezik znadijaše,
i kaldejski i žudinski,
a naš čovik jur bijaše,
i pribistro pak latinski.
Ne bi znanja il mudrosti
da Jerolim nji[h] ne znade,
što znat dade svim zadosti,
s knjigam koje na svit dade […]
Blago nami kad imamo
ovakoga odvitnika
na nebesih, jer primamo
po njem dobra privelika.
Jerolime, naša slavo,
časno tebe svi štujemo,
jer je štovat tebe pravo,
kad te takim poznajemo.
Budi nami u pomoći,
naše zemlje cvite slavni,
da budemo svi mi moći
na čas smrti bit pripravni.
