Početna stranica » Doživotni momci

Doživotni momci

293 pregleda

U današnja vremena štošta se radikalno promijenilo, pa tako i uobičajeni oblici suživota dvoje ljudi. Primjerice, u zadnjih desetak godina registrira se nagli porast samaca, tj. neženja, što manje-više podjednako vrijedi i za muškarce i za žene. Dobro upućeni stručnjaci međuljudskih odnosa nemaju pravoga niti potpunoga odgovora na ovaj fenomen, već upućuju na šire i dublje razmatranje sve složenijega društvenog konteksta.

Tema našega izlaganja, međutim, nije sustavna analiza uzroka i značenje takvih promjena, već konkretno pitanje: zašto se danas toliki broj mladih ne odlučuje na ženidbu/udaju? U daljem razmatranju ograničit ćemo se na analizu situacije muškaraca.

Životna filozofija samca

Stupite li u otvoren razgovor s neženjama i pitate li ih zašto se ne žene, kazat će vam otprilike sljedeće:

U današnje vrijeme ljudi su navikli imati mnogo toga, postali su veoma zahtjevni. Budući da bi se u braku morali odreći barem dijela tih privilegija/sloboda, radije se odriču braka, nego da se prihvaćaju takve i tolike odgovornosti. Ili, obrnuto rečeno: brak ne vrijedi te žrtve.

Pošto se premaši prag tridesete-tridesetpete godine, a iskuse tzv. alternativni oblici suživota (život udvoje na neodređeno vrijeme i s neodređenim statusom), kao da nema puta natrag. Koliko god to drugima može izgledati neshvatljivim i neprihvatljivim, takve veze se temelje isključivo na principima funkcionalnosti i provizornosti. Dakako, sve je to moguće ako se nađe osoba spremna prihvatiti takvu igru. S tim u vezi neženje otvoreno priznaju kako – unatoč jasnim upozorenjima – uvijek “neka dobra riba upadne u njihovu mrežu”.

Ono što singl-osoba svjesno i ciljano izbjegava jest preuzimanje bilo kakve obveze/odgovornosti – partnerskog, međuljudskog, zakonskog, financijskog i inog karaktera. Njih je, kao ribe, nemoguće uhvatiti ni za glavu ni za rep, jer se poput puža uvlače u svoju kućicu samodopadnosti i samodostatnosti. Svaki pokušaj da ih se “ustroji” osuđen je na neuspjeh.

Koji su razlozi tomu?

Razlozi za neženstvo mogu biti subjektivne i objektivne naravi.

a)  Razlozi subjektivne naravi:

– samodostatnost, samodopadnost, narcizam (doživotni “mladoženja”!)

– strah od preuzimanja odgovornosti

– emotivna nezrelost

– nedostatak partnerskih sposobnosti, prilagodbe drugome

– manjak samostalnosti/sigurnosti/samopouzdanja

– nesposobnost uspostavljanja dubokih, stabilnih, dugotrajnih odnosa

– strah od neuspjeha; strah da ne podbaci i kao čovjek i kao muškarac

– komotnost, svojevrsni hedonizam, linija manjeg otpora

– nespremnost na odricanje, žrtvu, borbu za život

– prevelika očekivanja, idealiziranje bračne ljubavi

b) Razlozi objektivne naravi:

– tjelesne i psihičke mane (deficiti)

– visoka stopa neuspjelih brakova

– manjak vjerodostojnih uzora

– gubitak etičke vrednote braka/narušeni ugled

– manjak životne perspektive

– površnost/banalnost međuljudskih odnosa (“jednokratna uporaba”)

– opća dezorijentiranost, utjecaj sredine

– novi oblici liberalnih načina života (brak prije braka)

– ne susresti na vrijeme pravu osobu

– prevelik permisivizam (tolerantnost)

– smanjen (ili nikakav) utjecaj roditelja na odluke odrasle djece

Majka-sin: nerazrješivi vez

Psihodinamička teorija pokušava sagledavati sklonost neženstvu prije svega u simbiotičnom odnosu majka-sin. U takvim obiteljima otac ili ne postoji ili je emocionalno potpuno odsutan, isključen. Njegovu prazninu – mjesto i ulogu – preuzima sin, kojega majka slijepo voli, ispunja mu sve želje, uzdižući ga na prijestolje idealna muškarca – nadomjestak za odsutna partnera. Takav nezdravi odnos nastaje podsvjesno, nekako sam od sebe, plete se godinama. Zbog pogrešne slike muškarca majka ne primjećuje kako na taj način zapostavlja drugu (osobito žensku) djecu, koja  ostaju neprimijećena u sjeni događaja. U pravilu, očevi takvih majki bili su nepristupačni, distancirani, zatvoreni, emotivno “zamrznuti”. Nesvjesno, majka projicira svoju čežnju za pravim muškarcem prenoseći je s oca na muža. Budući da su njih dvojica u tome pogledu jednaki, majka preusmjerava svoju pažnju na muško dijete.

Prevelika navezanost majke na sina postaje očigledna i vrlo problematična u razvojnim godinama kada mladić prelazi iz svijeta djeteta u svijet muškarca. Nemajući oca s kojim bi se mogao identificirati, ostaje i dalje navezan na majku. Na taj način ostaje doživotnim “maminim sinom”, no nikada odraslim, samostalnim muškarcem. Prema prirodnome razvoju stvari, osamostaljivanje od majke trebalo bi ustupiti slobodno mjesto novoj vezi s djevojkom, budućom ženom. Budući da posesivna majka nije spremna “osloboditi” to mjesto, mladić i nadalje ostaje prvo mamin sin pa tek  onda potencijalni muž. Dugoročno, takav mladić nije sposoban uspostaviti dugotrajne, stabilne odnose jer se drži nečim posebnim, višim. Ono što ga dodatno odmaže u pokušaju da bude muškarac u pravome smislu riječi jest manjak valjanih, vjerodostojnih uzora muškarca.

Zaključak

Brak je ono što jest. Ne treba ga idealizirati niti gaziti u blatu. Unatoč svim nesavršenostima i neuspjesima, on je bio i ostaje najprihvaćenijim oblikom suživota dvoje ljudi u kojemu se pokušava ostvariti ono što nazivamo ljudskom srećom. Svjesnu, promišljenu, samoodgovornu i dosljednu odluku o samačkome životu treba poštovati i prihvatiti; bijeg od odgovornosti, doživotno uzmicanje pred životnim izazovima i zadaćama, kukavičko kalkuliranje, minimalizam i neodređenost jesu pojave koje upućuju na alarmirajuće slabosti i značajne nedostatke našega podmlatka, nad čime bismo se prvenstveno  mi odrasli morali zamisliti! Zaključno želimo naglasiti da životno opredjeljenje “doživotnih momaka” zacijelo ne predstavlja putokaz za apsolutnu većinu mladih ljudi. A to je, nasreću, veoma ohrabrujuće! Naime, naši stari nisu uzalud upozoravali: “Ne naslanjaj se na stablo koje ne rađa i ne sadi na neplodnoj njivi!”

Ljepota sjedi na svom veličanstvenom prijestolju i otkriva nam se, a mi joj prilazimo u ime požude, skidamo joj krunu čistoće i svojim grijesima prljamo njezine haljine.

Ljubav, odjevena u skromnost, kroči pored nas, a mi u strahu bježimo od nje, krijemo se u tami ili je slijedimo i griješimo u njezino ime.

I najmudriji među nama saginje se pod težinom ljubavi, koja je uistinu laka poput zaigrana libanonskog vjetra…

 

Priroda nas velikodušno zove k sebi i nudi nam da uživamo u njezinoj ljepoti, no mi se bojimo njezine tišine i hitamo u prenatrpane gradove, gdje se stišćemo poput prestrašenih ovaca pobjeglih pred divljim vukom…

 

Ljudsko srce glasno vapi za pomoći, duša nas preklinje da je oslobodimo, no mi na pozive ne hajemo jer ih ne čujemo i ne razumijemo. Onoga, koji ih čuje smatramo ludom i bježimo pred njim.

Tako prolazi noć i živimo u sljepoći, sve dok nas ne pozdravi i ne obgrli dan. I živimo u stalnom strahu pred danom i pred noći.

 

Vrata su Gospodinova srca otvorena širom, a mi se grčevito držimo zemlje. Gazimo po kruhu života, dok nam srce muči glad. Kako je život dobar prema čovjeku, a kako je čovjek udaljen od života!“

Kahlil Gibran: Glas učitelja