Gordana Boban jedna je od najpoznatijih bosanskohercegovačkih dramskih umjetnica. Glumačku karijeru započela je još kao mlada djevojka u svome rodnom Livnu. Od tada su joj kazališne daske najdraže radno mjesto. Akademsko obrazovanje dramske umjetnice stječe na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu u klasi prof. Bore Stjepanovića. Nastupala je na najpoznatijim svjetskim festivalima te igrala značajnije uloge u više domaćih predstava, filmova i serija kao što su „Mjesečeva predstava”, „San ljetne noći”, „Biće, biće”, „U Zvorniku ja sam ostavio srce svoje”, „Sjećaš li se Dolli Bell”, „Priviđenja iz srebrnog vijeka”, „Mliječni put”, „Ženski turbofolk bend”, „Kiselina”, „Gori vatra”, „Nafaka” i „Lud, zbunjen, normalan”. Dobitnica je niza nagrada na festivalima diljem BiH za najbolju glavnu žensku ulogu među kojima je i nagrada za glumicu godine „BH radija 1” 2008. godine te nedavno osvojena nagrada za najbolju glumicu 12. Festivala glumca BiH u Konjicu. Članica je glumačkog ansambla Kamernoga teatra 55 u Sarajevu.
Gospođo Boban, jeste li se već kao djevojčica u Livnu zamišljali kao glumica ili je gluma poslije slučajno postala Vaš životni poziv?
Nikada nisam maštala o tome da postanem glumica, ali ne vjerujem u to da se stvari u životu događaju slučajno. Putovanje od prvog susreta sa pozornicom u osnovnoj školi do studija Glume je bilo sasvim jednostavno, lagano i prirodno upravo zato jer nije bilo slučajnost.
Smatrate li da je umjetnost nešto što nas treba ispunjavati i poticati na promjene, na bolje?
To jeste misija i zadatak prave umjetnosti! Pitanje je koliko istinske, prave umjetnosti postoji u trenutku u kojem živimo.
Koje su vrijednosti koje smatrate temeljnima u svom umjetničkom radu?
Istina, posvećenost, hrabrost, vjernost vlastitim principima po kojima živim svoj život!
Raznovrsnost uloga koje ste glumili kao i medija u kojima ste glumili je zaista velika. Postoji li neka uloga koja je na Vas ostavila posebno dubok dojam, bilo kao umjetnicu, bilo kao osobu?
Obzirom da sam imala sreću u profesionalnom životu birati uloge, mislim da je svaka na svoj način ostavila neki trag.
Je li Vam se ikada dogodilo da neki lik kojega igrate „uđe” u Vaš svakodnevni život, mimo vaše volje? Kako glumac zadržava vlastiti identitet ako cijeli život glumi druge likove?
Kao i u svakom poslu tako i u glumi mora se znati odvojiti osobni život od profesionalnog, a za to je potrebno imati izgrađen vlastiti identitet. Onda nemaš problem ili sindrom „ušao je u lik” ili „ne može izaći iz lika”.
Snaga kazališta
Vi ste dramska umjetnica. U čemu je snaga kazališta ili teatra?
Dobro kazalište trebalo bi biti ogledalo ljudske prirode, čovjekovih vrlina i mana, može izazvati snažne emocije, može postaviti mnoga važna pitanja i potaknuti na razmišljanje. Snaga teatra leži u mogućnosti da se problemima ljudske egzistencije bavi na kreativan i maštovit način.
Mnogi za suvremeno kazalište kažu da je izgubilo vezu s duhovnim dimenzijama čovjeka. Kako Vi gledate na tu „dijagnozu”?
Nije samo suvremeno kazalište izgubilo vezu s duhovnim dimenzijama, čovjek sam gubi vezu sa duhovnim dimenzijama i sve više živi po matrici umjetne inteligencije. Namjerno ovu sintagmu pišem malim slovima.
Još od starih Grka teatar je bio mjesto katarze ili pročišćenja duše. Što Vama kazalište predstavlja danas? Je li ono još uvijek „mjesto katarze” ili je postalo tek još jedan oblik zabave?
Kako vrijeme odmiče, čini mi se da je kazalište još samo u tragovima „mjesto katarze”, ali se nadam i vjerujem da će ovo vrijeme ljudskog postojanja u kojem je zabava najvažnija uskoro proći.
Ima li danas prostora za afirmativno kazalište koje se ne boji govoriti o vjeri, dobru, žrtvi i istini, temama koje su nekada bile srž kazališnoga izraza?
Bilo bi dobro da se kazalište što više počne baviti ovim temama koje su, po mom mišljenju, ne samo srž kazališnog izraza, nego srž života.
Prožimanje kazališta sa životom
Dugo godina zajedno s pokojnom Nadom Đurevskom vodili ste Dramsku sekciju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a vrhunske predstave bile su vrlo posjećene. Kakvo Vam je bilo iskustvo rada sa studentima teologije?
Meni je to bilo iznimno dragocjeno iskustvo. Slobodno mogu reći da je rad na predstavama sa studentima Franjevačke teologije moj najdraži period profesionalnog bavljenja glumom. Bilo je to sretno vrijeme. Zahvalna sam mojoj dragoj kolegici, pokojnoj Nadi Đurevskoj što me pozvala da joj pomognem u radu sa studentima i zahvalna sam Bogu na prilici da se do danas družim sa bosanskim franjevcima.
Koliko su za moderno društvo važna takva i slična amaterska kazališta?
Iznimno su važna, jer se uz odabir dobrih tema i kvalitetnih tekstova, uz dobre i kvalificirane voditelje amaterskih društava i kazališta, na specifičan način njeguje gluma i pruža se mogućnost svakom tko ima želju baviti se glumom da to i ostvari.
Je li danas u suvremenom društvu mnogim ljudima kazalište zapravo cijeli život, kao da stalno glume pred drugima pretvarajući se da su nešto što u biti nisu?
Ne bih ovu negativnu pojavu ljudskog ponašanja vezala uz kazalište. Naime dobar glumac se u kazalištu trudi što više biti likom koji igra, glumac nije dobar glumac ako se pravi da glumi neki lik. Dobro kazalište je ono koje se bavi istinom i dobar je glumac onaj koji istinski razumije i istinom gradi svoj lik. Moderan čovjek pod lošim uticajem društvenih mreža i loših medija bježi od sebe i laže sebe praveći se ili pretvarajući se da je netko drugi.
Za kraj, ako biste općenito kazalište morali usporediti s nekom prirodnom pojavom (npr. oluja, rijeka, vulkan, magla…), koja bi to bila i zašto?
Ponekad se dogodi da kazalište bude oluja, rijeka ili vulkan, u malom i najblažem procentu ovih prirodnih pojava. Dogodi se da odabirom teksta, teme, zanimljivim redateljskim rješenjima i hrabrom glumačkom igrom uzburka javnost i probudi raznorazne uspavane duhove. Nažalost kao i mnogo toga u povijesti ljudske djelatnosti, tako se i kazalište danas češće može usporediti s maglom.
