Seljak živi od zemlje i pomaže gospodinu da uživa u onome od čega i on živi. Gospodin može biti pametan – zato i postoje škole – a seljak može biti vrlo mudar. Fratri su stekli nešto mudrosti od seljaka i zato ostaju uz njih.
Takav je i moj česti posjetitelj Stipo. Ja ga se kao kroz maglu sjećam iz Visokog dok je bio đak naše Gimnazije. Ničim se nije osobito isticao osim što mu u prvim razredima nije bilo drago rasti, a to je kasnije, kad je osjetio da stas nekada može značiti mnogo, ispravio i razvio se u naočita momka zahvaljujući bržem zalaganju hormona. A da, bio je znatiželjan i tako neformalno stjecao znanje. Virio je u nepreporučljive knjige. Pod šutnjom, propisano vrijeme učenja i spremanja za školu, bio je nemiran i često izlazio na hodnik jer mu je sjedenje u učionici bilo dosadno, prostor zagušljiv, a stolica ga žuljala. Jednom je tako u takvu vremenu šetao, malo bezglavo, hodnikom i susreo odgojitelja koji nije zagalamio na njega nego ga mirno upitao:
– Stipo, kako se zove glagolsko vrijeme u rečenici: Ja šećem u zabranjeno vrijeme?
Stipo odgovori spremno:
– Prezent.
– Nije. Zove se: izgubljeno vrijeme.
Stipo nije bilo ukoren, ali je za sve vrijeme naučio lekciju. To ga, međutim, nije smetalo da u boji sanja o budućnosti, gdje je njegovo zvanje imalo sve manje mjesta. Uskoro je donio sudbonosnu odluku da napusti fratre i našu školu i da se upusti sam u životnu pustolovinu. Nije imao žestokih sukoba sa svojima i ozbiljnih prigovora zašto je napustio fratarsku školu. Nije mu se dogodilo kao meni da sam se zamomčio i počeo čitati pustolovne i povijesne romane koji oslobađaju maštu i pružaju joj priliku da se razmaše.
Čitao sam, ali ne školsko gradivo nego Šenou, Sjenkieviča, Scotta i kako mi nije ostajalo vremena za školsko gradivo, dobijem na prvim ocjenama dvije jedinice. Iz povijesti i zemljopisa, moja dva najlakša predmeta. Kako se u to vrijeme moralo pisati kući kako si prošao, i ja sam javio svojima kako jest. Uskoro je stigla dopisnica od mame gdje ona piše kako otac veli da ako me otpuste iz Sjemeništa, „više nećeš biti naš”. Više nećeš biti naš, to je u ono vrijeme za mene zvučalo kao smrtna presuda i ja sam to riješio za tjedan dana.
Sa Stipom je bilo drukčije. Njega je odlazak iz Sjemeništa malo uozbiljio, nastavio se školovati, završio dva fakulteta i postao profesorom na Ekonomskoj školi u Vitezu. U svoje se vrijeme oženio i stekao četvero djece. Kako su mu se misli neprestano vraćale na Visoko, to je njegovoj ženi postalo malo neprilično pa mu jednom prigodom prigovori zašto napokon ne izađe iz fratara. On malo sa sažaljenjem a više iz prkosa odgovori: – Ja sam davno izašao iz fratara, ali oni neće iz mene.
To je obilježilo sav njegov život.
Kako je Stipo u mladosti brao godine i učvršćivao svoju fratarsku dušu, tak ose približavalo političko nevrijeme s istoka i u Bosni se pretvorilo u ratnu pijavicu koja je pred sobom pomela sve moralne i druge ljudske vrednote. Budući da se sukob sa Srbima brzo pretvorio u sudar Hrvata i Muslimana, to se osobito osjetilo u Srednjoj Bosni, u Vitezu i okolnim selima, gdje jedni i drugi stoljećima žive u kući uz kuću.
Stipo se tada sjetio svoga čitanja životopisa svetoga Franje i njegove uloge koju je odigrao poslije masakra kršćanske križarske vojske nad stanovnicima egipatskog grada Damiette kada je nakon ovoga svega išao bez vojne pratnje ravno na dvor sultana Al-Kamila da s njim miroljubivo razgovara i ovaj ga zamolio da se moli za njega. Stipo je postao tajnikom Tajništva za narodnu obranu u Vitezu i glavni mu je posao bio, koji je on sam sebi izabrao, da ne huška jedne protiv drugih nego da traži miroljubivo rješenje za svaki nesporazum i sukob. I u svoju kuću primao je Muslimane i štitio ih od prijetnji i zlih pogleda; zato i ne zna gdje je točno Den Haag. Tako je bilo tik do početka sukoba. Tada je postao načelnikom ureda za obranu općine Vitez i još više se zalagao za spašavanje života i imovine ugroženih. Mnogi to nisu odobravali, željeli mu zaći za leđa i uništiti ga, ali je on kraj ratnog sukoba dočekao kao tajnik vlade Srednjobosanskog kantona. Dotle je ono najteže pregrmjelo, svodili su se tužni rezultati besmislene ratne drame, brojili se pokojnici na svim stranama, sve tri strane u ratu su vikale da su podnijele najteže i najviše žrtava.
Stigao je Daytonski sporazum, stizale su mnoge psovke. Čak i na Stipinu adresu. Sporazum zahtijeva da se svi vrate na svoja ognjišta. A što ćeš ako ognjišta nema ili ako je još uvijek u neprijateljskom okruženju? Ili ako je novo koje si „našao” ljepše i kvalitetnije od tvoga koje nije bilo srušeno u ratu? Stipi je u ministarstvo jednoga dana nahrupio jedan samouvjereni ratnik i prodorno ga obavještava:
– Ja sam našao sebi kuću. I tražio je da se to provede kroz knjige.
Stipo ga gleda uzdignutih obrva, malo čeka da splasne nadutost ovoga ratnog profitera i kaže mu:
– Ja sam pravio svoju kuću. Znao je o kakvom se slučaju radi. Jedan bračni par sagradio je neposredno pred rat kuću, ali ju je napustio, kao i zemlju, i otišao u Švedsku.
– Ja sam našao sebi kuću – inzistirao je došljak, sad, doduše, malo manje samouvjereno, ali vrlo siguran u sebe. Stipo ponovno odgovara:
– Ja sam sebi pravio kuću gotovo dvije godine. Svaku sam ciglu dva-tri puta prebacio preko ruku dok je zidar nije ulijepio u malter. Pričekajte malo, doći će referent, otići će s Vama do te kuće, opisat će stanje kuće, napravit ćemo zapisnik, pa kad budete vraćali kuću, da se zna.
Kad je bila razmjena mrtvih s Muslimanima u selo Hrastovcima blizu Novog Travnika, priča Stipo, on je bio na čelu hrvatske delegacije koja je muslimanske žrtve očistila, identificirala, zašila u vreće, a dobili su ljude s đubrišta, bez ikakvih oznaka da se mogu identificirati. Prigovorio je šefu muslimanske delegacije zbog ovog nesavjesnog propusta, a ovaj mu je odgovorio:
– Moja je stvar u kakvom ću stanju predavati mrtvace, pogotovo Hrvate.
To su mu bile zadnje riječi, po Stipinu svjedočenju.
Zbog ratnih vrtnji, tragičnosti i laži na suđenju Stipo nikako nije zaboravio zanimati se za ratnu sudbinu visočkog Sjemeništa. U ratnom kovitlacu posjetio je dalmatinsku Bašku Vodu gdje su visočki đaci zahvaljujući hrvatskoj vladi nastavili školovanje, a u Visoko je jednom poslije rata došao „s obrazom”, darovao je ustanovi 5.000 KM nakon čega mu je ravnatelj mr. fra Pavo Vujica napisao zahvalnicu koju on čuva bolje nego svoju vozačku dozvolu. Kad je osvanula ideja o stvaranju Udruge đaka visočke gimnazije, bio je jedan od njezinih najvrućih zagovornika i organizatora. Nije propustio nijedan njezin sastanak ni skupštinu. Jednom se sa skupštine u Zagrebu vozio kući u Bosnu s profesorom fra Alojzijem Ištukom i pričao s njim i dok je ovaj spavao na suvozačevu sjedalu. Bio je jedan od najizdašnijih darivatelja đačke tombole na Bogojavljenje u Visokom.
Danas Stipo još sjedi „k’o gospodin” u ministarskoj fotelji, a čim završi radno vrijeme žuri kući i ako je proljeće, upravo u vrijeme kad se, kako je napisao Hrvoje Bor, alias fra Ljubo Hrgić, „pupoljci raskopčavaju”, preobuče se, sjeda u svoj traktor i ore jer najviše voli miris tople, netom uzorane zemlje. Stipo, fratarsko (ne fratrovo) dijete, seljak s dva fakulteta.
Ova priča izvadak je knjige Životne igre, autora fra Ladislava Fišića, objavljene u nakladi Svjetla riječi. Riječ je o kratkim autobiografskim pričama, jednoj vrsti narativne ostavštine koju ovaj bosanski franjevac ostavlja nekolicini svojih bližnjih i svojoj zajednici Bosni Srebrenoj kao trag postojanja i znak zahvalnosti.