Početna stranica » Franjino bratstvo – fraternitas

Franjino bratstvo – fraternitas

124 pregleda

„Jedno se sunce rodilo svijetu.ˮ Ovim je riječima najveći talijanski pjesnik Dante Alighieri u svojoj Božanstvenoj komediji (Raj, 11. pjevanje) aludirao na Franjino rođenje, koje se zbilo krajem 1181. ili početkom 1182., u Asizu.

Uistinu, Franjo Asiški najveći je svetac u povijesti Crkve. Franjo nosi naziv i alter Christus (drugi Krist). Bio je doista živa slika Krista. Zvali su ga također Isusovim bratom. Njegov je ideal bio sljedeći: biti poput Isusa; razmatrati Krista iz evanđelja, snažno ga ljubiti, oponašati njegove kreposti.

Tipične karakteristike Franjine duhovnosti jesu: siromaštvo, malenost i bratstvo. Čini se da je danas u modernom svijetu, u kojemu su međuljudski odnosi pokidani i u kojemu nedostaje povjerenja, najviše potrebno govoriti o bratstvu kao temeljnoj vrijednosti.

Kako je Franjo shvaćao i živio bratstvo najbolje ćemo razumjeti iščitavajući njegove spise. Tu se jasno može vidjeti da mu je uvijek prvi uzor Isus Krist koji je, utjelovivši se u ovom svijetu, postao svima nama brat, jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu. Nadalje, bratski život za Franju je znak našega odnosa prema Bogu. Ako postoji među nama pravi bratski život, to znači da smo u dijalogu i zajedništvu s Bogom. Ako u našem životu nije na djelu prava bratska ljubav, onda se teško može govoriti o pravoj ljubavi prema Bogu.

Ljubav na djelu

Franjo se, dakle, nadahnjuje evanđeljem, životom Isusa i njegovih prvih učenika. Za življenje u Franjinu bratstvu važni su i tekstovi iz Prve Petrove poslanice gdje apostol Petar na više mjesta (1Pt 1,22; 2,15-17; 3,8-9) govori o uzajamnoj bratskoj ljubavi i brizi jednih za druge. Tako su temelji na kojima Franjo gradi i živi svoje bratstvo: evanđeoska ljubav, uzajamno radosno prihvaćanje, uzajamna vjernost i poštovanje, raspoloživost, jednakost, te dijalog i susret (kapitul). Zbog toga Franjo, osnivajući novi red u Crkvi, ne preuzima do tada ustaljenu formu monaškoga i redovničkoga života – communitas (zajedništvo), nego osniva fraternitas – bratstvo.

On ide u središte problema: želi činiti pokoru iskazujući ljubav i milosrđe svakom stvorenju. Bog je sve stvorio dobro i lijepo. Zato su sva stvorenja vrijedna jer ona očituju Boga koji nas voli. Ona su sakrament jer se u tim vidljivim stvarima očituje Božja ljubav prema nama. Zato je Franjo sve ljude i sva ostala stvorenja: sunce, mjesec, brda, planine, vodu, zrak, cvijeće, more, životinje, kišu, led, pa i samu smrt nazivao braćom i sestrama. Osjećaj sveopćega bratstva i ljubavi prema svemu stvorenom, koji mu je nadahnuo slavnu Pjesmu stvorenja, vrlo je aktualna i nadahnjujuća poruka.

Franjo vjeruje i živi onu Isusovu: svi ste vi braća među sobom. Osnovno pravilo za njega je jednostavno: živjeti evanđelje. Sam se najprije odriče svoga bogatstva, nasljedstva i ovozemaljskoga oca. Ocem zove samo Onoga na nebesima, ali nikad ne govori loše o svom ovozemaljskom ocu. Čak sebe ne smatra ni ocem, niti utemeljiteljem reda, pa tako u Oporuci kaže: „Gospodin mi dade braću”. U svojim spisima nikad ne koristi riječ communitas. Radije za svoju zajednicu upotrebljava termin fraternitas. Jedina riječ koju u svojim spisima koristi više od riječi brat i bratstvo jest riječ Gospodin.

Za razliku od drugih monaških redova onoga doba koji su u svom redu slijedili očinsku logiku (poslušnost opatu), Franjo, dakle, slijedi bratsku logiku promovirajući autonomiju svakoga pojedinog brata. Franjo ne uzima sebi (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.