Došli smo iz raznih sredina – onih super bogatih i onih jako siromašnih, nedjeljom idemo u crkve različitih denominacija, ali ovdje smo svi zajedno, podižemo ruke i kimamo glavom potvrđujući da ima pravo.
„Ni jedno dijete, ni jedan život nije manje vrijedan da bude zaboravljen ili zapostavljen”, nastavlja žena i zaključuje s „Amen!” – na što mi jednoglasno odgovaramo: „Amen!”
Ako smo i došli s kojekakvim predrasudama, one se tope kao ledeni zid – ispred topline suosjećanja koju skupa dijelimo kad jedan drugoga susretnemo u patnji. Jer u tom trenutku, kad se duša i razum slože u suosjećanju, događa se promjena, transformacija, obraćenje. Predajemo Bogu svoj osjećaj privilegije i autoriteta, uvjerenosti da smo ‘mi’ u pravu, a ‘oni’ u zabludi. Odjednom priznajemo da je svako optuživanje, prebacivanje odgovornosti i upiranje prsta, besmisleno. Prihvaćamo da smo svi na neki način pridonijeli problemu (makar i šutnjom ili neaktivnošću) i da je promjena u nama samima ključna.
Postajemo svjesni da, dokle god se dijelimo na ‘pravedne’ i one koje ostavljamo izvan zidova naših vjerskih zajednica, ostajemo na razini licemjerstva. Odlučujemo se za tu promjenu, to obraćenje i u tom trenutku, vjerujemo da je iscjeljenje društva moguće, a pomoć onima koji su najugroženiji i najranjiviji dostupna. Ispunjeni ljubavlju, bez sumnji, optužbi i nepovjerenja – otvaramo vrata kreativnom duhu i pronalazimo nova rješenja. Tada zajedno, bez nepotrebnih egoističnih i sebičnih motiva, zaista postajemo ruke, noge i oči Krista. Krist nema tijela nego tvoje. Nema ruku ni nogu na zemlji osim tvojih. Ti si oči kroz koje s blagošću gleda ovaj svijet – tvojim nogama hoda da čini dobro, rekla je sveta Terezija Avilska.
Zajedništvo je ključ. A ono počinje od mene. I od tebe.
Odlazim sa skupa kao sa svete mise: obogaćena još jednim susretom živoga Boga. Puna dojmova, razmišljam: da bismo došli do toga zajedništva i osvijestili činjenicu da je svatko od nas jedan dio većega plana, zaista moramo početi od sebe. Što to znači? Kako to izgleda?
Put do promjene
Neki ljudi s lakoćom prihvaćaju promjene. Nekima treba dugo da se oslobode straha i blokada (koje su često uzrokovane ranim traumama). Neki kroz patnju napokon pronađu put do promjene. Neki se samo nakon tragedije „probude” i počinju živjeti. Neki uopće ne vide zašto bi se oni trebali mijenjati i pomicati iz svojih udobnih života.
Meni je pomogla dugogodišnja borba s depresijom i anksioznošću. Uz pomoć psihoterapije i coachinga, shvatila sam da se uzroci mojoj tuzi i strahovima nisu nalazili u izvanjskim situacijama i ljudima, nego da je pravi izvor nemira (i jedini koji sam u stanju kontrolirati i otkloniti) bio u meni samoj. Dokle god sam molila udaljenoga Boga za pomoć, stajala sam na istom mjestu obeshrabrena, uplašena i paralizirana. Tek kad sam sklopila oči i pogledala unutar sebe, progledala sam. Zatvorenih kapaka pronašla sam put ne samo prema iscjeljenju i radosti nego i prema snazi i životu ispunjenim smislom i neiscrpnoj ljubavi.
Nakon tog buđenja, izvanjske situacije i ljudi oko mene koji su mi donosili nemir, i dalje su ostali isti. Ali promjena u meni je utjecala na moj odnos prema njima te ih postupno i nježno mijenjala.
„Ako ste ovamo došli u nadi da će se vaš supružnik promijeniti, možete slobodno sad otići kući”, rekao je govornik na seminaru za brakove u krizi. „Promjena koju želite da se dogodi u vašem braku mora se prvo dogoditi u vama.”
Moj suprug Matthew i ja smo se istinski voljeli. Čak i kroz krize u kojima smo, kao i mnogi drugi bračni parovi, prozivali jedno drugo za sve što nas je smetalo, za stresove i nezadovoljstvo. Znali bismo reći jedno drugomu: „Kad bi samo ti napravio/la to i to, bilo bi sve OK.”
Nakon što smo oboje prihvatili da jedino možemo mijenjati sebe i svoje stavove, zamijenili smo tu rečenicu pitanjem: „Što ja mogu napraviti, da bi meni – i nama – bilo bolje?” Iz ljubavi, za koju smo se svakodnevno iznova odlučivali, pronalazili bismo odgovore i nova rješenja.
Zatvoriti oči i pogledati unutar sebe je zahtjevno i onda kad smo sami. U braku to postaje dvostruko teže. U zajednici trostruko.
Da bismo zatvorili oči i pogledali unutar sebe i tu se mijenjali, treba nam puno povjerenja. „Što ako on/ona iskoristi priliku kad sam ja ranjiv/a, i još više me povrijedi?” – misao je koja nas zadržava da se zaista suočimo sami sa sobom i riješimo svaki u sebi sve ono što nas sprječava da slobodno volimo, vjerujemo jedni drugima i živimo u radosti i blagostanju koje priželjkujemo.
A, ako se bojimo biti ranjivi čak i ispred osobe s kojom provodimo (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
