U Sarajevu su sagradili monumentalni kompleks Svetišta Nikole Tavelića, prvoga hrvatskog sveca, tada blaženika, i bogosloviju Bosne Srebrene u naselju Kovačići. Bilo je to nemirno i neizvjesno vrijeme s početka strašnoga Drugog svjetskog rata. No, koje je to vrijeme u povijesti za franjevce bilo povoljno? I tada su pokazali odlučnost i hrabrost te su ostvarili svoju zamisao.
U to vrijeme su u Vatikanu Hrvati zdušno radili na proglašenju fra Nikole svecem Katoličke Crkve. U proljeće 1940. godine organizirano je pak prikupljanje sredstava za gradnju Svetišta s bogoslovijom u Sarajevu, a 12. travnja iskopana je prva lopata zemlje. Istovremeno je arhitekt Franjo Lavrenčić izrađivao planove, a provincijal fra Anđeo Kaić zajedno s izaslanstvom Bosne Srebrene u Beogradu tražio zajam za gradnju. Među najzaslužnijim pojedincima u Ljetopisu Bosne Srebrene navode se izričito fra Emil Orozović, tadašnji rektor bogoslovije i fra Miroljub Pervan, tajnik i ekonom provincije, a s njima i ministar financija, bh. Hrvat Juraj Šutej. Posveta kamena temeljca svečano je obilježena 4. kolovoza iste godine, a ovomu događaju nazočio je i nadbiskup vrhbosanski mons. Ivan Šarić, premda je ranije govorio kako neće moći doći. Na svečanosti organiziranoj na bivšem travnjaku nogometnoga kluba SAŠK, na kojem je Svetište imalo stajati, prisutni su bili predstavnici hrvatskoga katoličkog života grada Sarajeva. U svom govoru nadbiskup Šarić naglasio je kako će započeto djelo gradnje Svetišta biti najljepši biser u hrvatskoj jubilarnoj godini i dodao: „Da nije bilo franjevaca, ne bi bilo ni hrvatskog naroda u Bosni.”
Zdušni rad za Bosnu
Gradnja „najljepšega bisera” nastavljena je u sljedećem razdoblju, tako da je već krajem 1940. godine zgrada za stanovanje bila pod krovom. U gradnji su sudjelovali težaci iz provincije, ali i građani Sarajeva. Jedno vrijeme u pomagali su i franjevački bogoslovi, koji su također bili oduševljeni ovim projektom. O tomu su izvještavali i mediji te je vijest o gradnji Svetišta doprla i do krajnjih granica tadašnje Kraljevine Jugoslavije.
Posveta samostana na Kovačićima upriličena je u ljeto 1942. godine, kad su gotovo svi radovi gradnje bili dovršeni. Te su godine u rujnu profesori i bogoslovi Franjevačke bogoslovije s Bistrika doselili na Kovačiće, gdje je akademska godina 1942./43. započela za 46 studenata. Istoga ljeta održan je provincijski kapitul Bosne Srebrene na kojem je izabrana nova Uprava. Do toga trenutka za gradnju Svetišta s bogoslovijom utrošeno je oko 10 milijuna kruna, od čega je tek mali dio bio u vidu milodara, zatim jedan dio od državne pomoći, dok je većinski udio u troškovima imala Provincija – povrh svega u vidu zajmova.
Godine 1944. u ovoj je zgradi započela nastava za izobrazbu svećeničkoga podmlatka svih franjevačkih provincija hrvatskoga govornog područja. No ubrzo, već nakon završetka Drugoga svjetskog rata, nastupile su velike nevolje za Svetište i bogosloviju. Komunističke vlasti oduzele su najprije jedan dio, pa zatim i cijeli kompleks franjevaca na Kovačićima. Cijela zajednica franjevaca bila je primorana napustiti zgradu 3. svibnja 1947., pa se vratila u samostan sv. Ante na Bistriku.
Bez franjevaca – bez života
U vremenu komunističke vladavine u Svetištu je bio djelatan Poljoprivredni fakultet Univerziteta u Sarajevu. Paralelno su ovoj zgradi dozidani novi dijelovi koji do danas služe Šumarskomu fakultetu. Stoga, kad danas građane Sarajeva upitate gdje je franjevački samostan na Kovačićima, odmah Vas priupitaju – da nije zgrada poljoprivrednog fakulteta? Ljudi su skloni zaboravu, pa se zanemaruje činjenica da je zgrada višekratno gorjela i tako devastirana 1997. godine vraćena na upravljanje franjevcima. Bespravno oduzimanje imovine iz 1947. godine franjevce i danas boli, jer naša država još uvijek nije donijela zakon po kojem bi se oduzeta imovina vratila u stvarni posjed prvotnim vlasnicima.
Na hodnicima ovoga golemog i povijesno značajnoga kompleksa susrećemo se s fra Nikicom Vujicom, ekonomom provincije i gvardijanom samostanskoga bratstva na Kovačićima. Ukratko nam objašnjava zašto jedan dio zgrade izgleda kao da je rat tek završio. „Unatoč tomu što su bile spremne donacije za rekonstrukciju i revitalizaciju devastirane lamele C Svetišta i samostanskog kompleksa, nismo naišli na razumijevanje vladajućih u Općini Novo Sarajevo te su radovi naprasno zaustavljeni”, objašnjava fra Nikica. Ranije smo o tomu već pisali u Svjetlu riječi, a temeljito u broju 416 (studeni 2018.). Provincijal fra Jozo Marinčić, jednako kao i njegovi prethodnici, uvijek iznova diže glas za rješavanje ovoga spora. No i dalje je živa nada da će se taj spor uspjeti riješiti. Možda upravo nakon(…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
