Livno je grad s dugom tradicijom kršćanstva – što potvrđuju nalazišta u Lištanima i na Rešetarici gdje su pronađeni ostaci starokršćanske bazilike, u Rapovinama gdje su nađeni ostaci oltarne pregrade crkve sv. Petra iz 9. st. Početkom 14. st. – kada je Livno bilo srednjovjekovna hrvatska županija – na Bistrici je postojao samostan posvećen sv. Ivanu Krstitelju. Osmanskom okupacijom je spaljen, a arheološka iskapanja otkrila su da je odgovarao samostanskoj arhitekturi kasnoga srednjeg vijeka. Danas se na njegovim ostacima uoči i na blagdan sv. Ivana Krstitelja okuplja livanjski vjernički puk. Od tada do sredine 19. st. Livno nije imalo samostana. Livanjska je župa bila jako prostrana: obuhvaćala je livanjski, glamočki i grahovski kraj; sjedišta župnika često su se mijenjala, a o njoj su se brinuli franjevci s područja ramskoga i fojničkoga samostana.
Traženje dozvole za gradnju crkve i samostana na Gorici
Iako je stoljećima postojala želja za gradnjom novoga samostana, to se dogodilo tek u 19. st., najviše zahvaljujući velikom livanjskom fratru Lovri Karauli. Rođen je 1800., a mučeničkom smrću stradao 20. srpnja 1875. kad su ga po nalogu osmanske vlasti u rodnom Žiroviću dočekali i mučenički ubili. Bilo je to na povratku u župni stan u Ljubunčiću nakon što je u Prispu slavio misu za puk – pro populo – za koji je doista živio, radio i dao život.
Molbe Uprave Provincije upućivane Omer-paši Latasu i njegovim nasljednicima za dozvole za gradnju crkava bile su uzaludne. Fra Lovro s provincijskom delegacijom odlazi u Carigrad. Uspješno! Vraćaju se s deset dozvola, među kojima i za gradnju na Gorici.
Počeci gradnje
Godine 1833. fra Lovro je uz privolu kapetana Firduza, najmoćnijega muhamedanca u Livnu i na imanju i ugledu, na prostoru Sladke Gorice, kako se u turskom defteru za kliški sandžak iz 1604. nazivao prostor na kojemu se nalazi samostan i crkva, od Beće Sefer-Ćahića kupio zemljište za 10 000 groša (polovicu je platio fojnički samostan, a drugu polovicu fra Lovro i narod). Osposobio je kuću za stanovanje i uz nju napravio manju kuću za crkvu – sjenaru.
O gradnji crkve na Gorici priča i narodna predaja: Mnogi su u to vrime išli kod turski vladara izmolit dozvolu za gradnju crkve. Svi su bili ismijavani; vraćali su se bez uspjeha. Turci su strogo zabranjivali gradit i najskromniju crkvicu. Naročito su im smetala crkvena zvona da ne bi budila narod rano jutri. Tako se zaputi Sultanu u Carigrad i fra Lovro Karaula. Ko i ostale, ismijavaše ga na dvoru. Pošto je fra Lovro bio posebno uporan, Sultan se odluči š njime još više poigrat. I dadne Sultan fra Lovri ferman na kome je stajalo da, kad već oće makar malu crkvicu, smi napravit crkvu kolika je volunjska koža i stavit zvono, ali ono malo, što se š njime zvoni kod pričesti. Ali po povratku u Livno fra Lovro se zgodno siti, isiče volovsku kožu u oputu, i opaše pozamašan prostor š njom. Na to se odma skupe Turci. Kad su tili zabranit gradnju, fra Lovro im pokaza ferman. Pisalo je da se smi gradit crkva kolika je volunjska koža i da se na nju smi stavit zvono. Sultanova se naredba morala poštivat i jedan Turčin prvi uze kramp i poče kopat temelj.
Godine 1854. počela je gradnja po nacrtu Franje Moysesa, a vodio ju je Ante Ciciliani kojega je poslije naslijedio Špiro Marić. Crkva je bazilikalna trobrodna građevina s transeptom. Samostanska crkva sv. Petra i Pavla dimenzija je 28 x 46 m. Polovicom 19. st. stavljena je pod privremeni krov te se počela obavljati služba Božja. I biskup Šunjić prilikom obilaska gradnje 1856. izjavio je da je lipšu od ove u svojoj postavnoj osnovi cerkvu samo u glavnih gradovih Italije mogo vidit. Gorica je 1859. formalno postala samostan.
Glavni je drveni oltar sa slikom sv. Petra i Pavla autora Joze Rake i kamenom menzom Joze Baje postavljen u drugoj polovici 19. st. Uz podignuto zapadno krilo samostana gradi se i južno, a krajem 19. st. dograđuje jedan kat na zapadnom. U samostanu je 1878. bilo smješteno austrougarsko vojno zapovjedništvo, a dio je korišten kao vojno skladište. Šest pobočnih drvenih oltara izradio je Franjo Lach. U drugoj polovici 19. st. rađen je južni zvonik i crkvene orgulje sa sedam registara. Crkva je posvećena 1891.
Od 1900. do 1906. radilo se po projektu Josipa Vancaša. Izgrađen je drugi (sjeverni) zvonik i betonski svod. Tvrtka Weyss iz Beča opremila je i ukrasila crkvu iznutra. Godine 1906. izrađen je kor i postavljene podne pločice, a trapisti u Banjoj Luci izradili su crkvena vrata od hrastova drveta s likovima sv. Petra i Pavla. Iste godine crkvu je oslikao Marko Antonini. Na ulazu je prikazana crkva u gradnji i graditelji crkve, zatim rođenje Isusovo, krunjenje Marije, molitva u Getsemanskom vrtu, obraćenje sv. Pavla, branitelji bezgrešnog začeća BDM itd. Godine 1908. naručen je novi glavni oltar od Ferdinanda Prinotha. Osamdesetih godina 20. st. obnovljena je izvana, a 2002. počeli su unutarnji restauratorski radovi. Od 1942. do 1965. državne su vlasti držale dio samostanskih prostorija u posjedu. Nedaleko od samostana je groblje s kapelicom iz 1885. na kojemu su i vječna zemaljska počivališta franjevaca.
Samostanska je crkva bila i župna do 1900. Tada je sjedište preneseno u novoizgrađenu crkvu Svih Svetih u središtu grada, ali Gorica je i dalje mjesto vjerskih i kulturnih događaja, okupljanja svećenika na duhovne vježbe i formacije. Nedjeljom se slave dvije svete mise, obavlja se pobožnost prvih petaka u mjesecu, klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom, proslavljaju svetkovine i blagdani, a posebna je proslava za patron, 29. lipnja, kada se u suradnji s Franjevačkim muzejom i galerijom Gorica održavaju kulturno-vjerski dani Naša Gorica.
U novije vrijeme u crkvi su između ostaloga izvedeni konzervatorsko-restauratorski radovi na zidnome osliku,obnovljeni pročelje crkve i zvonici, sanirano potkrovlje. Nabavljene su četiri ispovjedaoniceod hrastovine. Izrađene su nove orgulje s više od tri tisuće svirala koje su poklon livanjskih franjevaca u inozemstvu, ponajviše fra Joze Vrdoljaka, uz donacije iz Njemačke i Švicarske.
Kulturno i povijesno blago
Samostanska knjižnica, između ostaloga, sadrži brojne publikacije iz 19. i 20. st., a u arhivu ima pohranjen Šerijatski zakonik na arapskom jeziku (1480.) u prijepisu iz 18. st. S obzirom na to da za sve blago nije bilo dovoljno prostora u samostanu, 1995. osnovan je Franjevački muzej i galerija Gorica – Livno u kojemu su vrijedne arheološke, etnografske, numizmatičke, sakralne i dr. zbirke, te djela brojnih umjetnika među kojima je najpoznatija ostavština Gabriela Jurkića koji je posljednje godine života proveo na Gorici i svojih 90 umjetničkih djela oporučno ostavio samostanu.
Velike zasluge za utemeljenje FMGG-a pripadaju fra Boni Vrdoljaku. Samostan čuva i dio ostavštine fra Mihovila (Mije) Sučića koji je rođen 1820. u Livnu. Završio je teologiju u Veneciji, medicinu i kirurgiju u Padovi. Posebno je vrijedna njegova medicinska literatura, među kojom je i Anatomski atlas (Bruxelles, 1838.), medicinska enciklopedija u 40 svezaka na talijanskome jeziku, stomatološki i kirurški pribor, a u crkvi je i Bogorodičin kip koji je donio kao dar iz Italije kada je 1860. izliječio plemkinju koju dotada nisu mogli izliječiti. Potom se vraća u Bosnu. U veljači 1865. pozvan je u Šujicu da pomogne jednoj muslimanki pri porodu. Spasio je majku i dijete, ali pješačenje po surovoj zimi i već narušeno zdravlje značili su kraj njegove misije. Pokopan je na groblju na Gorici gdje mu zafalna bratja redovnici z groznim suzam staviše spomenik 1868. Da bi križ visok 350 cm bio podignut, potrebno je bilo oko izvora rijeke Žabljak izvaditi stijenu i prevesti na goričko groblje, a to je uspjelo – kako je na spomeniku zabilježeno – zahvaljujući obitelji Ivana Mihaljevića iz Zagoričana s pomoćju obiteli Mate Mihaljevića iz Potočana na 28 volovah.
Prosvjetni značaj
Fra Lovro Karaula, prvi gorički gvardijan, najzaslužniji je što je 50-ih godina 19. st. nedaleko od samostana izgrađena kućica za školu skromnih dimenzija 10 x 5,4 m. Karaulina škola ili Stara livanjska škola bila je u funkciji samo šest godina, ali je upamćena kao prva namjenski izgrađena hrvatska katolička škola u Livnu i jedna od prvih u BiH. Sada je u njoj stalni postav etnografske zbirke FMGG-a.
Od 1858. na Gorici je bio i studij filozofije za Fojničku kustodiju, a od 1905. do 1909. bogoslovija za cijelu Bosnu Srebrenu.
Novicijat je u ovom samostanu bio od 1930. do 1942. godine te ponovno od 1997. U jednom razdoblju Gorica je bila domaćin osamnaestorici hercegovačkih novaka te trojici iz Albanske franjevačke kustodije. Danas su u samostanu petorica novaka, a meštri su im fra Zdenko Frljić i fra Marko Jukić.
Gorica je Livnu više od samostana, kulturnoga i vjerskoga središta, ona je srce i simbol Livna, vječni znamen i kruna rada franjevaca, plod suza i prolivene krvi u najtežim vremenima – kad se i umiralo da bi se živjelo. Danas je u njoj jedanaest franjevaca: fra Marko Ešegović, gvardijan; fra Goran Barešić, vikar i ekonom; fra Zdenko Frljić; fra Marko Jukić; fra Marko Semren, biskup u miru; fra Anđelko Barun; fra Miroslav Ištuk; fra Marijan Karaula; fra Stjepan Knežević; fra Jozo Vrdoljak; fra Franjo Vrgoč. A svojom je nebeskom zaštitom prate apostolski prvaci Petar i Pavao, skupa s njezinim fra Lovrom koji vječnim snom mira počiva u njoj – nasuprot dobrom biskupu fra Augustinu Miletiću (1763. – 1831.) kojemu je bio tajnik, a koji je ovozemaljski život završio u livanjskom kraju, u Vidošima.
Foto: Slaven Niče i Ana Papić
