Božićno vrijeme osobito je prikladno vrijeme za ispit savjesti. Pod božićnim ispitom savjesti – premda je dobro biti pozoran i detaljan – razumijem nešto obuhvatnije. Temeljno: prepoznati tko sam. Tko sam u odnosu na ljude s kojima živim? Tko sam u odnosu na Boga?
Zastati pred skromnom božićnom svjetiljkom, ogledati se u zrcalu na koje ona upućuje, istodobno može biti i jednostavno i zahtjevno. Što će nam ono otkriti: našu potrebu da odvratimo pogled ili da se, preplavljeni blaženstvom, smireno zagledamo u čudo kojega smo pozvani biti dionicima?
Prije ispita savjesti kojim naše odnose svodimo na razdrobljenost, pa i razmrvljenost, dobro je potražiti naše polazište, mjesto gdje smo istodobno najbliže sebi, kakvi god da jesmo, najbliže drugima, kakvi god da jesu, najbliže Bogu, bez namjere da ga svedemo na našu mjeru.
Temeljni ispit savjesti svakoga kršćanina jest njegovo krštenje. Sadržan je u riječima koje je netko, dok smo bili posve maleni, izgovorio u naše ime i koje smo potom mi ponovili u svoje ime, odnosno u riječima koje je netko, odlučivši se u nekoj dobi za novost svoga života, osobno izrekao:
Odričeš li se grijeha? Zavodljivosti zla? Sotone? Ne samo na razini riječi nego na razini svoje duše i svoga srca. Na razini života.
Vjeruješ li u Boga? Vjeruješ li Bogu? Vjeruješ li u Isusa Krista? Vjeruješ li Isusu Kristu? Vjeruješ li u Duha Svetoga? Vjeruješ li Duhu Svetomu? Vjeruješ li u svetu Crkvu…? U općinstvo svetih? I opet ne samo na razini riječi nego na razini svoje duše i svoga srca. Na razini života.
Svaki nam si dan valja postavljati ta pitanja. Ne nužno riječima, ali svakako životom.
Nama, koji živimo u braku, valja svakodnevno podsjetiti se na riječi koje smo izrekli na početku bračnoga života, u obredu vjenčanja: „Obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga.” Jesu li te riječi i danas, i svakoga dana, u nama – u meni – žive? Jesu li istinite?
Onoga dana sam pred oltarom izrekao riječi kojima sam očitovao svoju volju da ja više ne budem središte svoga života. Očitovao sam svoju volju da odsada, pa zauvijek, ti budeš središte moga života.
Nama koji smo roditelji valja svakodnevno se podsjetiti na riječ koju smo izrekli nakon što nam se krstitelj obratio riječima: „Vi tražite krštenje za svoje dijete. Time se obvezujete da ga odgajate u vjeri kako bi živjelo prema Božjim zapovijedima, ljubilo Gospodina i svoga bližnjega, kao što nas je Krist učio. Jeste li toga svjesni?” Odgovorili smo mu: „Jesmo.” I taj ‘jesmo’, taj ‘jesam’, odnosi se na naš život, kako živimo, u svemu, k tome i u svako životno doba našega djeteta, naše djece. U njemu nam valja provjeravati sebe.
Takav se ispit savjesti na odgovarajući način odnosi i na one koji su primili sakrament svetoga reda, na one koji su položili redovničke zavjete, odnosno dali obećanje evanđeoskoga života. Je li to i danas, i svakoga dana, u meni životno ili je zastalo na razini riječi?
Svaki ispit savjesti, osobito u božićno vrijeme, može se uobličiti u pitanje: kako bi se maleno Betlehemsko djetešce osjećalo da danas, da sada, bude položeno na moje ruke? I kako bih se ja osjećao da mi ga Marija ili Josip polože na moje ruke? Bi li mi bilo nelagodno? Bih li se osjećao nepripravan? Nedostojan?
Sve se može sažeti u odgovor na to pitanje. Pritom s povjerenjem možemo uzeti u obzir činjenicu da je Isus naučio na neprikladne uvjete u kojima je rođen, da je moguće upoznao i grube pastirske ruke, da je upoznao žustre Josipove pokrete dok su se spremali na bijeg u Egipat…
Ono što je najvažnije jest da Isus osjeti da je dobrodošao na naše ruke, da one izražavaju našu čežnju za njim, dobru volju da mu se posvetimo. Da osjeti otkucaje našega srca. I – o sreće li! – da osjeti da je on srce našega života.
Božićno vrijeme ne želi promaknuti mimo nas, čak ni kroz nas. Ono se želi udomiti u nama.
Moj prijatelj i brat fra Andrija svojedobno mi je ispripovjedio jednu dojmljivu zgodu koju otada češće spominjem.
Poslije božićne danje mise prišla mu je djevojčica tek nešto starija od deset godina i rekla mu: „Čestitam ti blagdan tvoga božanskog preporođenja!” Vjernici koji su stajali uokrug, promatrali su ju zbunjeno. Njegovim se pak licem, isprva iznenađenim, a umah i ushićenim, razlio osmijeh. Potresen, promatrao je dijete koje je, činilo se, jedino pozorno slušalo. I razumjelo.
U popričesnoj molitvi božićne danje mise moli se: „Dobri Bože, Spasiteljev rođendan početak je našeg božanskog preporođenja. Molimo da nas privede i vječnom životu u nebu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.”
Eto, tako nas Božić, božićni ispit savjesti, pripravlja za novost života. I želi preporađati iz dana u dan.
