Mijo fra Arkanđeo Grgić rođen je 25. rujna 1889. godine u Visokom. Osnovnu školu pohađao je u Visokom, Breškama, Šamcu i Tuzli, gimnaziju završio u Visokom, a teologiju u Livnu i Sarajevu. Za svećenika je zaređen 28. siječnja 1912. godine.
Bio je kapelan u Varešu, Kraljevoj Sutjesci, Vitezu, Plehanu i Đakovici. Dužnost vojnog svećenika obavljao je u vrijeme Prvog svjetskog rata (1914-18) na fronti Austrija – Italija. Župnik je bio u Beogradu, Ulicama, Tuzli, Zoviku, Lištanima i Bučićima. Službu gvardijana i župnika obnašao je 1937-42. u Kraljevoj Sutjesci. Osim obnašanja pastoralnih službi godinu dana je predavao njemački i grčki jezik u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, a u Sarajevu je na Teologiji predavao crkvenu povijest i crkveno pravo. Bio je također nekoliko godina i urednik Glasnika sv. Ante i član Uprave Franjevačke provincije Bosne Srebrene (definitor).
Umro je 3. veljače 1975. godine u Kraljevoj Sutjesci i pokopan na mjesnom groblju.
U vrijeme prije Drugog svjetskog rata isticao se, istina, kao političar. Nu njegovo hrvatstvo nije bilo okaljano ekstremizmom.
Prozivao Partiju u propovijedima
Fra Arkanđela je slobode lišila UDBA iz Livna 20. listopada 1948. godine, piše gorički gvardijan fra Anto Perković 22. listopada 1948. i potom nastavlja:
„Upravi ovog samostana nije poznat razlog hapšenja. Znamo to da je crkveni život u župi dobro vodio i da ga je narod volio. Prije ovoga dvaput je pozivan na Unutrašnji odsjek na odgovornost. Uglavnom se ticalo čisto crkvenih stvari, kako je nabavljao crkvene stvari, novac skupljao itd. Drugi put mu je zabranjeno crkveno pjevanje, ali je odmah rekao da on na to ne može pristati i da će dati pritužbu na vjersku komisiju”.
Prema optužnici koju je 31. siječnja 1949. godine Okružnom sudu u Livnu protiv fra Arkanđela podiglo Okružno javno tužiteljstvo on je bio kriv što je:
„1) dana 22. VIII. 1948. godine u crkvi u selu Lištanima srez Livno za vrijeme crkvene svečanosti, pred masom naroda, govorio da su sada na vlasti Partije koje se bore protiv boga i kojim partijama može stati naput samo bog, koji će te Partije dovesti u vrlo težak položaj, jer će izbiti gori rat nego 1941 do 1945 godine, i da će nakon toga rata granuti crkvi sunce slobode, pa će i njegovi župljani biti tada slobodni,
2) što je istoga dana i na istome mjestu, koreći one koji rade nedeljom i drugim crkvenim praznicima, rekao da bi onima koji bi radili na blagdane bio trud uzalud, jer ni onako nemaju ni odjeće ni obuće,
3) što je na dan 1 avgusta 1948 godine, takodjer za vrijeme mise, u lištanskoj crkvi, pozivao svoje vjernike da se ne druže sa onima koji se bore protiv boga i da ne hodaju sa njima po noći, podrazumjevajući tu frontovske aktiviste i omladinske rukovodioce, i
4) što je dana 17. X. 1948. godine, isto za vrijeme mise kritikovao učesnike predvojničke obuke govoreći da je sramota da omladina pjeva na predvojničkoj obuci a u crkvi ne pjeva, pa je pri tom riječ sramota ponovio tri puta.”
U Zenici pravio škafove i burad
Nakon toga je Okružni sud u Livnu, pod predsjedanjem Florijana Sučića, proveo 19. veljače 1949. usmeni javni pretres i istog dana presudio da je fra Arkanđeo kriv te ga osudilo na dvije i pol godine lišenja slobode s prisilnim radom. Proglašen je krivim s obzirom na 1. i 3. točku optužnice, a s obzirom na 2. i 4. točku je oslobođen optužbe. U izrečenu mu se kaznu uračunavao pritvor i istražni zatvor od 20. listopada 1948. godine.
Fra Arkanđeo se žalio na izrečenu presudu Okružnog suda u Livnu. Prema pismu gvardijana fra Ante Perkovića od 11. travnja iste godine „riješene” su žalbe fra Arkanđela Grgića i fra Domina Duvnjaka: prvom je povišeno za šest mjeseci i sada ima tri godine, dok je drugom kazna potvrđena. Obojica su 6. travnja odvedena u Mostar, ali će, misli gvardijan, ubrzo biti prebačeni u Zenicu, što se i deogodilo.
Jer, upravo iz Zenice fra Arkanđeo je pušten uvjetno na slobodu 30. studenog 1949. godine (uvjetni rok mu je isticao 20. listopada 1951.). Nu dok je još boravio u zeničkoj kaznionici radio je na pravljenju škafova i buradi. Zajedno s fra Bonom Ravlićem, fra Dominikom Duvnjakom, fra Mladenom Barbarićem i Mehagom Šahinagićem u jednoj je prostoriji gdje je bila složena daska (trenica) rezao trenicu po mjeri. Bio je vrlo govorljiv. Njegovim dosjetkama nije bilo kraja te su ga zatvorenici rado imali u svome društvu, a pravoslavni su mu predjenuli ime u Aranđeo, što su i drugi zatvorenici ubrzo prihvatili i tako ga zvali.
Kada je izašao iz zatvora fra Arkanđelu je u njegovoj Razrješnici br. 4293 bilo određeno da vrijeme do isteka uvjetnog roka treba provesti u Lištanima odakle je i odveden u zatvor. Nu na molbu uprave bosanske franjevačke provincije Ministarstvo unutarnjih poslova promijenilo je svoju raniju odluku, usvojena je molba provincijalata, i on je smješten u Bučiće.
Fra Arkanđeo je ponovno lišen slobode kao bučićki župnik 11. siječnja 1957. godine. Prvostupanjskom presudom Okružnog suda u Travniku 19. ožujka iste godine osuđen je na dvije godine zatvora, a Vrhovni sud u Sarajevu povisio je njegovu kaznu na četiri godine. Pušten je na slobodu 26. srpnja 1959. godine. Njegovom puštanju na slobodu umnogome je doprinijela i molba franjevačkog provincijalata Bosne Srebrene od 12. travnja 1959. godine. Molba je napisana u povodu, kako stoji u dopisu, četrdesete godišnjice „žrtava i uspjeha radničke klase u našoj domovini”, a s nadom „da će ovo slavlje osjetiti svi naši državljani u bilo kojem pogledu, pa i oni koji su lišeni slobode, te suđeni radi raznih prestupa i sada se nalaze na izdržavanju kazne”. Što se tiče fra Arkanđela, u molbi je posebice naglašena njegova visoka životna dob, imao je tada nepunih sedamdeset godina!
