Početna stranica » Europa između volje za životom i nagona za smrću

Europa između volje za životom i nagona za smrću

141 pregleda

Tijekom raspada Zapadnoga Rimskog Carstva malo je nedostajalo da klasična grčko-rimska civilizacija u potpunosti nestane u sveopćem kaosu te da iz nje uopće ne proiziđe novi svijet duha koji će baštiniti njezine najbolje plodove.

U svojoj izvrsnoj knjizi Civilizacija K. Clark piše: „Zapravo se ona jedva provukla”, a mi „kao nasljednici Grčke i Rima, jedva jedvice umaknuli”. Dogodilo se to zahvaljujući usponu Crkve, jedine čvrsto organizirane nove duhovne moći na razvalinama Staroga svijeta, koja je u svoj nauk preuzela elemente antičke kulture koji su bili kompatibilni s kršćanskom vjerom. Na taj je način tijekom evangelizacije novopridošlih naroda Crkva zajedno s evanđeljem tim „barbarima” posredovala i sadržaje klasičnoga obrazovanja i kulture.

Ne smije se pritom smetnuti s uma da je to uspjelo samo zahvaljujući ratnim uspjesima novih moćnih političkih čimbenika koji će se postupno sve više razumijevati kao baštinici Rimskoga Imperija: „Bez pobjede Karla Martela nad Maurima kod Poitiersa 732. godine zapadne civilizacije ne bi možda nikad bilo, a bez neumornih vojničkih pohoda Karla Velikog nikad ne bismo mogli zamisliti sjedinjenu Europu” – da se ponovno pozovemo na Clarka.

Na početku Europe stoji dakle Crkva kao dominantna sila i nosiva duhovna snaga novoga, kršćanskoga Imperija. Nisu joj, naravno, prvotno bili na umu ni carstvo ni Europa, nego prije svega evangelizacija, ali je zahvaljujući upravo pokrštavanju kontinenta nastala kršćanska Europa koja je sebe razumijevala kao nasljednicu Rimskoga Imperija na koju je on prenesen (translatio imperii). Ta je Europa nastala kao duhovna i civilizacijska sinteza proistekla iz posredovanja zajedničke baštine triju svjetskopovijesnih središta – Atene (grčka filozofija), Rima (rimsko pravo) i Jeruzalema (kršćanska vjera) – vitalnim novopridošlim plemenima tijekom velike „seobe naroda”, nošenima snažnom voljom za životom.

Križem, knjigom i plugom

Dugi proces „civiliziranja” odvijao se pod presudnim utjecajem novih snažnih žarišta života u samostanima benediktinskoga tipa. Pothvat utemeljitelja zapadnoga redovništva sv. Benedikta iz Nursije (o. 480. – 547.) nije bio usmjeren na spašavanje oronuloga Carstva niti na bijeg od grešnoga svijeta u samotnu pustinjačku duhovnost. Bio je to, kako kaže T. Šagi-Bunić, „pokušaj ovozemaljskog proživljavanja bitnih vrijednosti kršćanskog života u onom vremenu i prostoru, pokušaj da se mala jezgra ljudskog društva uredi po evanđeoskim načelima na takav način da to bude moglo funkcionirati kao svakodnevna zbilja”. U tu svrhu Benedikt je utemeljio poseban tip samostana, bitno određen stalnošću (stabilitas loci), što se pokazalo presudnim za prenošenje i daljnje stvaranje kulture.

Na taj je način nastao čitav mali svijet zaokruženih i samostojnih zajednica molitve i rada (ora et labora) – kako duhovnoga tako i fizičkoga. Fizički rad nije više, kao u antičko doba, preziran kao nešto što spada na robove, nego je sada – u ratničkom svijetu koji ga uopće nije ni poznavao kao temelj uzdržavanja, nego je sva „ekonomija” počivala na ratnom plijenu – smatran svetom dužnošću na putu postizanja kršćanske savršenosti. U tom je smislu ekonomski uspon Europe bio „sporedni proizvod zapadnoga kršćanskog monaštva”, kako, među ostalima, tvrdi A. Toynbee. Usto je Benedikt unutar dnevnoga reda, pored obrađivanja zemlje, odredio i nekoliko sati za bavljenje knjigom, na temelju čega se kasnije razvilo, kako zaključuje Šagi-Bunić, „sve ono što se može nazivati benediktinskim prosvjećivanjem Europe”.

Bez toga golemoga benediktinskoga udjela teško da bi nastala Europa u značenju kršćanske kulture i civilizacije, s njezinim vrhuncem u visokom srednjem vijeku. Nije stoga čudno što je Pavao VI. 1964. godine sv. Benedikta proglasio „zaštitnikom Europe” ističući kako je on „križem, knjigom i plugom” proširio kršćansku kulturu po čitavom europskom prostoru od juga do sjevera i od zapada do granica pravoslavnoga svijeta na istoku. Iz tih je korijena izrasla europska uljudba određena specifičnom slikom o čovjeku kao biću slobodnom ne samo od prirode nego i slobodnom za dobro, odgovornom pred Bogom, obdarenom nedodirljivim dostojanstvom kao osoba, pozvanim na spoznaju sebe i svijeta te na izgradnju Kraljevstva Božjega na zemlji. Nipošto se ne smije smetnuti s uma da je povijesna realizacija tih temeljnih vrednota jako ambivalentna – na jednoj strani veličanstvena djela duha na svim područjima, a na drugoj toliki ratovi i razaranja – ali je jednako tako istina da pozitivni rezultati na svim područjima duha uvelike nadmašuju ono što je ostvareno izvan toga kulturnoga kruga.

Da bi Europa opstala i uspjela, morat će „uskrisiti i u svoj život uključiti vlastite najbolje duhovne tradicije”, u koje prije svega spada „iskustvo transcendencije bez kojega nema smisla ni nada, ni sama ljudska odgovornost”, kao i svijest „odgovornosti prema autoritetu koji nas nadilazi”

Novi vijek donio je sa sobom principijelan preokret temeljne usmjerenosti: od neba prema zemlji, od Boga prema čovjeku, od vjere prema znanstvenoj spoznaji, od spasenja duše prema afirmaciji tijela, od politike na temelju morala prema politici na temelju moći. Osobito je prosvjetiteljska kritika vodila do radikalnoga odbacivanja vjere u Boga i do destrukcije metafizike, da bi sve završilo nihilističkim nijekanjem svake vrednote osim volje za moć. Treba li podsjećati da su i oba užasna totalitarizma 20. stoljeća proizišla upravo iz radikalnoga odbacivanja temeljnih duhovnih pretpostavki Europe?

Međutim, i prosvjetiteljski zaokret treba diferencirano vrednovati te uočiti i važne pozitivne elemente kao što su afirmacija slobode savjesti i slobode uopće, postavljanje univerzalnih ljudskih prava za temelj međuljudskih odnosa, utemeljenje moderne države na demokratskim načelima, oslobođenje znanosti i svjetovnoga područja uopće od crkvenoga skrbništva – što je često izboreno uz protivljenje Crkve, premda su te vrednote u biti ukorijenjene u evanđeoskoj poruci i kao takve u novije vrijeme priznate i u Crkvi.

Međutim, problem je što su radikalizacijom novovjekovnih tendencija u krajnjoj konsekvenci dovedene u pitanje sve tri bitne pretpostavke na kojima je izgrađena europska kultura i civilizacija. Nasuprot grčkoj filozofiji, postmoderno mišljenje u sjeni nihilizma odbacuje temeljne pojmove kao što su bitak, istina, dobro u sebi, bit ili narav stvari, bezuvjetna moralna obligacija, zadnji temelj svega – prezirući ih kao prevladanu metafiziku. Usto je delegitimirano i rimsko pravo, koje se temelji na objektivnoj ljudskoj naravi i principu pravednosti, a nijekanjem svake transcendencije odbačena i kršćanska vjera.

Izokrenutost reda stvari

Čini se da je pojam naravi, kao jedan od temeljnih pojmova europskoga mišljenja, radikalno osporen prvenstveno zato da bi se zanijekala narav čovjeka kao bića muškoga ili ženskoga spola, kako bi se iz neformalnih, a sve više i formalnih, centara moći, bez ikakve demokratske legitimacije, putem zakona nametnula gender ideologija s njezinim razornim posljedicama za shvaćanje čovjekove spolnosti, braka i obitelji. Na taj je način posve izokrenut red stvari pa se zakon više ne temelji na naravi stvari, nego se narav, npr. čovjekova, konstruira društvenim diskursom, tj. jezičnom praksom onih koji imaju moć da svoju sliku stvari nametnu svima. To ide do te mjere da se unutar tzv. gender studija čak i biologiji odriče karakter egzaktne prirodne znanosti i proglašava je se „društvenim pothvatom” te traži od nje da iznosi samo one stavove koji su u skladu s tom ideologijom.

Ovdje se taj problem spominje prije svega zato što razaranje tradicionalne obitelji, utemeljene u čovjekovoj naravi, pokazuje kako se Europa odricanjem svoje najbolje prošlosti odriče i svoje budućnosti. Za čovjeka europske postmoderne, usredotočena isključivo na mogućnost užitka u trenutku sadašnjosti, postoje – po uzoru na Nietzscheova posljednjega čovjeka – samo „još mala zadovoljstva za dan i mala zadovoljstva za noć”, u čemu taj „banalni nihilist” nalazi najvišu sreću te na koncu zadovoljno „žmirka očima”.

Kad smo već na području prava i pri temi europske budućnosti, treba spomenuti i pobačaj, na koji žene polažu neupitno pravo i za koje se mnogi ogorčeno i agresivno bore pod eufemističkom parolom prava na reproduktivno zdravlje – što pokazuje do koje je mjere Europu zahvatila kultura smrti i do koje je mjere volja za životom na njezinu početku ustupila mjesto nagonu za smrću na njezinu kraju. Još u svoje vrijeme A. Camus je govorio kako se tajna Europe sastoji u tome što ona više ne ljubi život. A još je veća tajna da Europa ne voli više ni samu sebe, pogotovo svoje najdublje duhovne korijene koji su bitno određeni i kršćanskom vjerom – s kojom inače tipični građanin Unije ne želi imati previše posla. I po tom svom samozaboravu i samoprijeziru ona je zacijelo jedinstvena među svim drugim civilizacijama.

Tu upravo leži najveći problem izgradnje jedinstvene Europe kao unije država na – kako stoji u preambuli Lisabonskoga ugovora – „načelima slobode, demokracije i poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine prava”. Riječima V. Havela, radi se o „pokušaju bez presedana da se od Europe stvori jedinstven demokratski i solidarni prostor”. Međutim, uspjeh toga velikog projekta, po njegovu mišljenju, ovisi o tomu hoće li njegovi tvorci shvatiti „u kakve se nevjerojatne kratkovidnosti ljudski stvor može zaplesti kad zaboravi da nije Bog”, kad zaboravi „suca nad zvijezdama”, o kojemu govori Schillerova Oda radosti, uzeta za himnu Unije. Da bi Europa opstala i uspjela, morat će „uskrisiti i u svoj život uključiti vlastite najbolje duhovne tradicije”, u koje prije svega spada „iskustvo transcendencije bez kojega nema smisla ni nada, ni sama ljudska odgovornost”, kao i svijest „odgovornosti prema autoritetu koji nas nadilazi”. Ako „respekt prema metafizičkom obzoru” i dalje bude „potiskivan novim božanstvom: idealom sve veće proizvodnje i potrošnje”, funkcioniranje Unije još će se više svesti na beskonačna sebična natezanja oko raznih kvota i tarifa. Ona se tim trivijalnostima nastavlja baviti čak i u sadašnjim dramatičnim trenucima – kada je u svom opstanku i smislu iznutra ugrožena „banalnim nihilizmom” (Spaemann), a izvana sve masovnijim priljevom samouvjerenih i isključivih pripadnika jedne vitalne kulture sasvim suprotnoga predznaka od njezina.

Svoj govor pod naslovom Europa kao zadaća održan u Aachenu 1996. godine Havel završava riječima: „[U]zeti ponizno i nerazmetljivo na svoja leđa križ ovoga svijeta i slijediti tako primjer onoga u koga nakon dvije tisuće godina vjeruje i u čije je ime načinila i toliko loših djela, Europa će moći, vjerojatno, tek tada kad se na trenutak zaustavi i zamisli nad samom sobom. (…)” Pitanje je samo vjeruje li Europa još uvijek u taj Uzor od prije dvije tisuće godina.