Jedna kratka priča kaže kako je jedan planinar odlučio da se usred zime popne na jedno visoko brdo na Himalajima. Međutim, čim je krenuo počela je padati kiša, tako da se on uvratio u jednu gostionicu, a kad je gostioničaru rekao kamo je pošao, ovaj mu veli: Dobri čovječe, kako možeš i pomišljati da se po ovom vremenu možeš popeti na to brdo?
Tada mu planinar kaže: Moje je srce već došlo tamo, a tijelu neće biti teško da ga slijedi.
To nas podsjeća na ono što je jednom rekao papa Grgur Veliki ovako: Ako netko želi doseći neki određeni cilj, tada ga od toga neće odvratiti ni težina puta niti će ga išta na tom putu moći zaustaviti. A tada dodaje: Bio bi lud putnik koji bi se zaustavio u nekom lijepom kraju i tada zaboravio cilj svoga putovanja.
Ove zadnje Grgurove riječi podsjećaju nas na jednu sliku koju priča znanstvenik i teolog Theiiard de Chardin. On priča kako je jednoga dana jedna skupina ljudi odlučila napraviti izlet na jedno visoko brdo. U toku pješačenja izbili su na neki lijepi proplanak, livadu, pa je jedna skupina rekla: Ovdje nam je lijepo, ostanimo ovdje, nije ni na brdu ljepše. Sjeli su, počeli vaditi hranu i jesti. Ostali su krenuli dalje, ali se uskoro ponovilo isto, pojavio se novi proplanak, livade i druga je skupina ostala ondje. Samo je ostatak, jedna vrlo mala skupina odlučila ići dalje, a kad je došla na cilj svoga putovanja na vrh brda, bila je radosna što je uspjela. To je ono što kaže Grgur: Bio bi lud putnik koji bi se zaustavio u jednom lijepom kraju i zaboravio cilj svoga putovanja.
Theillard je ispričao svoju priču da bi pokazao kako samo rijetki ljudi dosegnu cilj i smisao svoga života.
Što je zapravo cilj i smisao našega života? Kakav cilj i smisao ljudi daju svome životu? Freud tvrdi da ljudi u životu idu samo za užitkom kao ciljem svoga života. Ali što se događa, jesu li zadovoljni? Sjetimo se pjesnika koji kaže da ljudsko srce nikad zadovoljno nije, jer kad ispuni jednu želju, sto mu drugih opet u srcu klije. Ili riječi svetoga Augustina: Neumorno je naše srce. Mi ne možemo iz samoga života zaključiti što je njegov smisao, smisao životu daje onaj koji ga je stvorio, tj. Bog stvoritelj.
Isus jednom reče: Gdje je tvoje blago, ondje je i tvoje srce. Gdje je naše srce? To je zapravo pitanje: Što ja tražim, što želim, što me pokreće, što me goni, što je zapravo moja najveća želja? Čovjeka pokreću njegove želje, on je svežanj želja, kao neka centrala koji proizvodi želje. Čovjek se nikada ne umara u svojim željama, on uvijek nešto hoće, a to je znak da nikad nije sasvim i potpuno zadovoljan.
Moramo biti svjesni svojih želja, uvesti reda u njih, njima gospodariti, inače mogu biti razorne i za nas i za druge. Srediti svoje želje jedan je od zadataka onoga tko se odlučio ići putem savršenosti i svetosti. Treba se pitati: Jesu li moje želje u skladu s onim što je najvažnije u mom životu? Ili: Jesu li u skladu s mojom savješću? Ili: Jesu li možda moje najbolje želje sakrivene pod pepelom? Ili: gušim li ja ili potiskujem svoje najdublje želje? Sjetimo se riječi psalma: Moja duša žudi za tobom, Bože. I tada će nam biti jasne riječi planinara: Moje je srce već tamo. Kao i Isusove riječi: Gdje je tvoje blago, ondje je i tvoje srce.
Da bismo napredovali na putu savršenosti i svetosti, potrebno je vrlo često povući se u sebe, svoju dušu i srce. Ima mnogo kršćana koji misle da se sav naš vjerski život sastoji u karitativnom angažmanu u skladu s Isusovim riječima da treba gladna nahraniti, žedna napojiti, gola odjenuti, bolesnika i zatvorenika posjetiti. Oni kažu: To je glavno u vjeri, a tko želi biti pobožan, neka bude, ali to nije bitno. O pitanju akcije i kontemplacije, mnogo se raspravljalo u kršćanstvu i ustanovilo se da to dvoje idu zajedno. Teolog Hans Urs von Bathasar kaže ovako: Tko lice Božje nije upoznao u kontemplaciji, neće ga upoznati ni u akciji, čak ni onda kad mu to lice dođe u susret u liku poniženih i uvrijeđenih.
Vjera nije samo caritas, ali nije samo ni pobožnost. To dvoje čini jedinstvo koje se ne može rastaviti. Što se netko više povlači u razmatranje postaje time i aktivniji, čak se kaže i nešto što u prvi mah izgleda nevjerojatno: Što je netko više mistik, time je sposobniji za ppolitiku. Primjer je Trigve Li, političar, tajnik Ujedinjenih naroda, a kad su poslije njegove smrti objavljeni njegovi spisi, pokazalo se da je bio kršćanski mistik. I u Crkvi je bilo mistika koji su imali puno posla i muke s politikom i političarima.
za duhovni je život vrlo važno povlačiti se u šutnju i samoću, ili slikovito rečeno, u pustinju, ali to ne znači povući se od ljudi, njihovih pitanja i potreba. Tu nam primjer može biti Isus, koji je stalno među ljudima, uči ih i pomaže im, ali se rado povlači u samoću da bi razgovarao sa svojim nebeskim Ocem.
Ljudi koji se povlače u sebe žele naći mir, svoje unutarnje jedinstvo i jedinstvo s Bogom. Žele otkriti Boga u skladu s riječima svetoga Augustina: Bože, tražio sam te vani, a ti si bio unutra, u meni. Čovjek koji se u šutnji povlači u sebe, nalazi ne samo istinu o sebi, nego i o svijetu i o Bogu. U našem se srcu vodi najtvrđa, najoštrija i najuzbudljivija borba između svjetla i tame, istine i laži, mržnje i ljubavi, vodi se vrlo oštra borba protiv naše lude oholosti i sramotnog egoizma koji su uzrok mnogih naših nevolja, čak ratova. Naravno, ne smijemo zaboraviti karitativnu, društvenu pa i političku aktivnost, jer bi cilj i politike trebao biti uspostava mira, pravde, slobode i ljudske solidarnosti. Samo, ne smijemo nikada zaboraviti da je najviše i osobnih i povijesnih tragedija proizašlo iz pokvarenog ljudskog srca. Isus nas nije otkupio time što je osnovao neki politički pokret, nego ljubavlju svoga srca spremnog na žrtvu. Isus kaže: Kraljevstvo je Božje u vama. Iz ljudskog srca svakog pojedinca trebala bi krenuti preobrazba svijeta i povijesti. Ljudi koji se povlače u osamu i šutnju ne stoje na periferiji društva kao neke rubne figure. U svijetu se vodi borba za čovjeka a ishod te borbe zavisi od toga koliko u njoj sudjeluju ljudi koji se povlače u šutnju i tišinu da bi u borbu ušli puni Duha Svetoga.
iz šutnje dolazi novi čovjek koji se oslobodio kompleksa, straha, oholosti i egoizma. Moramo se povlačiti u šutnju naše unutarnjosti. Velika je šteta ako se i na taj način ne brinemo za svoj duhovni život. možda mislimo da je sve u redu s nama, ali ćemo po svoj prilici otkriti da baš i nije sve u redu, možda ima još neka mala rana koju treba izliječiti. Još jedan prostor koga treba uresiti. Ne smijemo biti zadovoljni sami sa sobom, jer Bog želi da budemo sve savršeniji. Isus čak želi da budemo savršeni kao naš nebeski Otac. Naravno, Božju savršenost nećemo nikada doseći, ali to je ideal prema kome treba ići.
Ovaj tekst objavljen je u knjizi Suočenje s Bogom, u koju su ukoričena gotovo svakodnevna razmišljanja o Bogu. Ona u sebi nose obilježja kršćanske vjeroispovijesti. U tišini svoje sobe autor se suočava s Bogom postavljajući pitanja i tražeći odgovore na temeljima vjere i biblijskoj pozadini. Knjigu možete nabaviti u Svjetlu riječi pozivom na broj 033 726 200 ili nam pišite na [email protected].
