U javnom prostoru već desetljećima kruže priče, optužbe i „dokumenti“ koji nastoje izgraditi iskrivljenu sliku o ulozi katoličkih svećenika – osobito franjevaca – tijekom Drugoga svjetskog rata. Te se priče, premda su davno raskrinkane kao puke izmšljotine i danas uporno vraćaju na površinu. Oživljavaju ih dvije naizgled suprotne, ali u svojim metodama često vrlo slične strane: s jedne strane velikosrpski, pročetnički krugovi koji kroz revizionizam i manipulaciju nastoje opravdati vlastite zločine i projicirati ih na druge; a s druge strane ljevičarsko-jugokomunistički narativi koji, naslanjajući se na ideološke obrasce iz poratnog razdoblja, ponavljaju iste stare optužbe bez ozbiljnog uvida u povijesni kontekst i stvarne činjenice. Ono što veže oba ova pristupa je više nego očiti antikatolički i antihrvatski narativ i stav što se jako dobro može vidjeti zadnjih mjeseci u Hrvatskoj gdje najnetolerantniji ljudi s lijevog političkog spektra iz medija, politike, umjetnosti… pričaju o navodnoj fašizaciji hrvatskog naroda, a neki „ugledni“ pisci su čak i u maloj djeci koja su s roditeljima bila na ljetošnjem veličanstvenom Thompsonovom koncertu prepoznavali ustaše i fašiste.
Rezultat je svojevrsni začarani krug u kojemu se umjesto povijesne istine nude mitovi, poluistine i propagandne konstrukcije. U tim narativima franjevci se nerijetko prikazuju kao kolektivni krivci, kao simboli navodne „klerofašističke“ politike, bez ikakve diferencijacije, bez istraživanja konkretnih okolnosti i bez uvažavanja golemog broja dokaza koji govore sasvim suprotno. Dvojica ljudi koji su u javni prostor unijeli bezbroj izmišljotina i očitih laži vezanih za Katoličku crkvu, svećenike i franjevce su Viktor Novak i Joža Horvat. Drugi su od njih samo prepisivali i dodavali nove izmišljotine.
Potrebno je ponovno, strpljivo i odgovorno, pogledati činjenicama u oči, vratiti se autentičnim svjedočanstvima i povijesnim izvorima, te konačno odvojiti istinu od ideoloških konstrukcija. Jer narodi koji ne prestaju ponavljati tuđe mitove riskiraju izgubiti vlastitu povijest – a s njom i dostojanstvo onih koji su, u teškim vremenima, činili dobro. Zadnjih godina se posebno izdvajaju izmišljotine i optužbe vezane za fra Srećka Perića i fra Tomislava Filipovića, ali i još neke manje poznate franjevce. Zbog ograničenosti prostora pozabavit ćemo se ovdje upravo njima dvojicom i lažima koje su iskonstruirane oko njih.
- Slučaj fra Srećka Perića
Onaj tko se bavi istraživanjem ratnih događaja u periodu od 1941-1945 naići će na mnoge manipulacije nekih „povjesničara“ komunističke provenijencije, a njihove teze se i danas pojavljuju kod nekih srpskih povjesničara i unutar same Srpske pravoslavne crkve. Tipičan primjer za to je slučaj fra Srećka Perića i franjevaca iz Livna koji su nepravedno optuženi da su u livanjskom kraju progonili Srbe i pozivali na zločine prema njima. Analiza originalnih tekstova i izjava livanjskih franjevaca i samog fra Srećka Perića dokazuju da se radi o čistoj izmišljotini koja nema apsolutno nikakvog temelja u stvarnosti.
Sve optužbe protiv franjevaca iz Livna koje se ponavljaju do danas temelje se na svjedočanstvima Marije Bogunović, kućanice iz Livna i Ljube Crnogorca, gostioničara iz Čelebića u okolici Livna. Oni su svjedočili pred Komesarijatom za izbjeglice u Beogradu 22. lipnja 1942., a njihove izjave objavljene su u dva spomenuta glavna djela komunističke historiografije koja su postala temeljem za negativan pristup istraživanju uloge Katoličke crkve za vrijeme Drugog svjetskog rata:
Ovim opisanim pokoljem Srba u srezu Livanjskom rukovodio je fratar dr. Srećko Perić, franjevac iz samostana Gorica kraj Livna. Ovaj je fratar rodom iz sreza livanjskoga, a imade jednu sestru koja je u Hvanjskome srezu udata za jednoga Srbina. On je prije pokolja jedne nedjelje s oltara u crkvi Gorici sakupljenim Hrvatima naredio da započnu pokolj Srba s riječima: „Braćo Hrvati, idite i koljite sve Srbe. Najprije zakoljite moju sestru, koja je udata za Srbina, a onda sve Srbe od reda. Kada ovaj posao završite, dođite k meni u crkvu, gdje ću vas ispovijediti, pa će vam onda svi grijesi biti oprošteni“. Poslije toga je započeo pokolj. Uporedo s pokoljem Srba, pljačkali su ustaše srpske domove i kuće, a potom ih palili. Ustaše su namjeravale da u livanjskom srezu poslije izvršenog pokolja poruše sve pravoslavne crkve… U livanjskom srezu nisu Srbi nagonjeni da prijeđu na rimokatoličku vjeru, jer su bili osuđeni na pokolj svi do jednoga. Do 20. augusta 1941. godine ubijeno je i poklano u srezu livanjskom prema dosta točno prikupljenim podacima svega 5600 Srba, muškaraca, žena i djece. Osobito se u progonu Srba istakao kao ustaša dr. fratar Srećko Perić, koji je za vrijeme Jugoslavije bio duže vremena rkt. svećenik u Nišu. Uz Perića bili su aktivni u progonu Srba i ostala braća iz samostana, njih 20.
Ljubo Anđelić u knjizi Livanjska legenda u kojoj se bavio stradanjima livanjskih Srba ide još dalje s izmišljotinama i optužbama na račun franjevaca u Livnu i drugim mjestima u Bosni i Hercegovini:
Kama je zamijenjena krstom, a krst kamom. I s jednog i s drugog kapala je krv poklanih staraca, žena i djece. Franjevci iz samostana Gorica kod Livna, zatim iz samostana u Duvnu, Bugojnu, Šćitu kod Prozora i Širokom Brijegu, nijesu više samo idejni suradnici ustaša nego i vodiči prvih njemačko-ustaških kaznenih ekspedicija, inspiratori čudovišnih zločina i instruktori najokorjelijih koljača u ratnim pohodima križara, Crne legije i drugih fašističkih formacija. /…/ Pokolj Srba u livanjskom srezu počeo je u drugoj polovini avgusta 1941. godine. Signal za početak dat je s oltara samostana Gorice u Livnu.
Slične optužbe ponavljaju se i u opsežnoj knjizi Livanjski kraj u revolucionarnom radničkom pokretu i narodnooslobodilačkoj borbi dvojice autora Rafaela Brčića i Mile Bogovca koja se bavi livanjskim krajem u ratnom vremenu:
Uz svesrdnu pomoć već pomenutog dijela katoličkog klera, ustaše su primjenjivale najperfidnije metode u cilju da što veći broj Hrvata (katolika) pokrenu u borbu protiv ustanika-Srba, odnosno da ih povedu na masovno ubijanje srpskog stanovništva. Tako je župnik lištanske župe, inače ustaša Božo Šimleša, već u noći 27/28. juli (sazvao zbor svih vjernika koji je uspio organizovati uz pomoć svojih saradnika koji su išli od kuće do kuće i pozivali u svetu borbu protiv izroda katoličke vjere, da ponesu sve što imaju od oružja, jer se radi o biti ili ne biti. Okupljenim seljacima – vjernicima katoličke vjere održao je veliki govor u kojem je pozivao na svetu dužnost svakog vjernika, prijeteći kaznom strašnog suda svima onima koji ne pođu na zadatak.
U Livnu je ustaša fra Srećko Perić pozivao sve Hrvate da pođu i učestvuju u klanju svih Srba ovim riječima: „Braćo Hrvati! Idite i pokoljite sve Srbe, najprije moju sestru koja se udala za Srbina. Poslije dođite k meni, ja ću sve vaše grijehe primiti na svoju dušu“. Ovakve i slične izjave Srećko Perić je davao više puta – prilikom mise u crkvi ili na javnim zborovima koje su organizovale ustaše u Livnu. Bile su to ponovo oživljene od ranije dobro poznate klerofa-šističke metode koje su išle za tim da prijetnjama strašnog božijeg suda utiču na psihu primitivnog i religiozno zatucanog vjernika. Ali, takva propaganda nije nailazila na širi odziv hrvatskog stanovništva, jer se većina, bez obzira što se nije nalazila pod uticajem komunista, već bila diferencirala od takvih svećenika, koji su, zajedno s ustašama, izvršili zločine nad nevinim Srbima u gradu i pojedinim selima.
Dovoljan je tek i površan pogled da se vidi kako se ovdje radi o očitim izmišljotinama. Naime, nijedan fratar iz Livna nije bio ustaša, fra Srećko Perić nije nikada rekao to što mu se pripisuje, ni on niti itko drugi od livansjkih franjevaca nisu zapovjedili ubojstvo Srba niti su fratri poticali na bilo kakve zločine. Teško je povjerovati da bi jedan svećenik tijekom mise pozivao na ubojstva, čak i vlastite sestre, te da bi uvjeravao potencijalne ubojice da mu se vrate na ispovijed nakon “obavljenog posla”. Ovi tekstovi pisani su u cilju političke propagande među komunističkim krugovima, koji, između ostalog, nisu fra Srećku Periću mogli oprostiti ono što je činio prije rata kad je uspio spriječiti njihovo preuzimanje nekih kulturnih društava u Livnu. Problem je u tome što se i danas slične optužbe ponavljaju u visokim krugovima Srpske pravoslavne crkve.
Fra Srećko Perić, kojega su komunistički i velikosrpski historiografi optuživali da je s oltara naređivao zločine nad Srbima u Livnu, prvo je u kolovozu 1942. pobjegao iz Livna u kada su u ovaj kraj ušli partizani, te je otišao u Bosansku Posavinu i u Tuzlu, da bi pred kraja rata emigrirao u inozemstvo plašeći se za svoj život. U egzilu je proveo 33 godine gdje je 1978. g. umro u Venezueli. Prije smrti napisao je opširan članak koji je objavljen u inozemstvu u Hrvatskoj reviji a u kojemu se osvrnuo na sve lažne optužbe koje su se o njemu pojavile u jugoslavenskom tisku, posebno kod Viktora Novaka. Fra Srećko Perić je dao taj tekst Zdravku Sančeviću, sinu njegova prijatelja Mirka i zamolio ga da ga objavi nakon njegove smrti i smrti Viktora Novaka, što je ovaj i učinio 1979. godine. U tom svom opširnom odgovoru koji vrijedi pročitati fra Srećko Perić je detaljno, akribički i istnitio pobio sve laži koje su o njemu kružile. Prema svjedočanstvu Mirka Sančevića, jugoslavenske vlasti pokušale su kontaktirati fra Srećka Perića pod kraj njegova života kako bi ispravile nepravdu koja mu je nanesena, no on je odbio bilo kakav kontakt s njima.
Iz njegova opširnog odgovora vidi se kako fra Srećko Perić nikad nije bio ustaša niti član ustaškog pokreta kao uostalom ni nijedan drugi franjevac iz samostana Gorica. Fra Srećko Perić bio je tada župnik u Livnu i kao takav stanovao je u župnom stanu, a ne u samostanu Gorica. U „svjedočanstvima“ protiv njega se ne spominje razlika između župnog stana u Livnu i crkve franjevačkog samostana u Gorici, jer fra Srećko nije živio u samostanu Gorica niti je ondje održavao mise. Usto, vrlo je čudno da su dvoje pravoslavnih vjernika nazočili katoličkoj liturgiji. Iz njihova svjedočenja nije jasno jesu li sami čuli što je fra Srećko Perić govorio ili su to čuli od nekoga drugoga. No budući da nisu znali ni da fra Srećko Perić živi i radi u Livnu, a ne u Gorici, očito je da nisu osobno čuli “zapovijed” fra Srećka Perića da se pobiju Srbi. Tvrdnja da je fra Srećko Perić javno, za vrijeme mise, pozivao na ubojstvo Srba tijekom mise je čista izmišljotina kao i teza da je one, kojima je naređivao zločine, potom pozivao na ispovijed, da ih odriješi od grijeha. Tekstovi puni optužaba o kojima smo govorili pisani su u cilju političke propagande. U svim ovim optužbama htjelo prikazati Katoličku crkvu, Franjevački red i fratre kao poticatelje, organizatore i izvršitelje zločina. Pravi razlog tih optužbi bilo je pripremanje terena za ubojstvo 13 tamošnjih svećenika (10 fratara i 3 dijecezanska svećenika) koje su ubili partizani i četnici. Dakle, fra Srećko Perić nije odgovoran za ubojstva livanjskih Srba niti ima bilo kakvih dokaza da je počinio ono što mu se pripisuje i dan danas.
- Slučaj fra Tomislava Filipovića
Najviše laži i izmišljotina iz velikosrpske i komunističko-ljevičarske kuhinje tiče se fra Tomislava Filipovića. Njih bez ikakvih problema prenose i hrvatski ljevičarski mediji poput zagrebačkog tjednika Express u kojem se prije par godina pojavio članak izvjesnoga Sergeja Županića pod naslovom „Fra Sotona i najgori ustaški koljači”.
Fra Tomislav Filipović je u veljači 1942. pratio jednu ustašku jedinicu koja je počinila zločin nad srpskim civilima u okolici Banje Luke zbog čega je promptno izbačen iz Franjevačkoga reda i Provincije Bosne Srebrene. O njemu su komunistička i velikosrpska historiografija napisale mnoštvo izmišljotina koje nemaju nikakve veze s povijesnim činjenicama. Tako npr. beogradske Novosti pišu kako je on osobno pobio preko 86.000 ljudi. To se uklapa u velikosrpski plan preuveličavanja žrtava Jasenovca (od 700 000 do čak 1 400 000 ubijenih). U okvir tih mitomanskih brojki „dobro dođe” i podatak da je jedan čovjek osobno pobio preko 86 000 ljudi. O fra Tomislavu Filipoviću je dosta pisao i fra Velimir Blažević, a i sȃm sam se bavio njegovim slučajem i uvidio koliko je komunistička i velikosrpska historiografija iskoristila ovaj slučaj kako bi sve franjevce i katoličke svećenike prikazala koljačima i zločincima. U tome su iz Hrvatske prednjačili Viktor Novak, Joža Horvat i Zdenko Štambuk u svojim publikacijama.
Zagrebački Express piše kako se fra Tomislav Filipović skupa s još nekoliko ustaša zatekao u selu Šargovcu te su ušli u mjesnu školu: „Ušli su u jedan razred, pristojno pozdravili učiteljicu i djecu, da bi Filipović zamolio nastavnicu da odabere nekog od učenika. Filipovića su u tom kraju jako dobro znali, pozdravljao se s mještanima, pa je učiteljica mislila da želi da netko od učenika nešto odrecitira. Odabrala je izvjesnu Radojku Glamočanin, da bi on dijete, koje mu je prišlo sasvim bez straha, podigao na učiteljičin stol i naglo joj prerezao vrat nožem. U kaosu koji je uslijedio rekao je svojim ustaškim kolegama: ‘Ustaše, ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode i vi slijedite moj put. Ja primam sav grijeh na moju dušu, a vas ću ispovjediti i riješiti svih grijeha.’” Autor Županić se očito u ovim izmišljotinama poziva na radove nekih srpskih kvazihistoričara koji su u svojim fantaziranjima i sami upadali u kontradikcije i različito opisivali spomenuti „događaj”. Pogledajmo ukratko neke kontradikcije i razilaženja u izvješćima. U izvještaju Jove Vukobrada, preživjeloga u Drakuliću, stoji ovako:
Ustašama su i pored moralne pomoći i organizovanja pokolja od strane jednog dijela pomogli u izvršavanju zločina i sami katolički svećenici i to konkretno: fra Tomislav Filipović koji je na dan pokolja rukovodio sa jednom koljačkom kolonom i sam lično učestvovao u klanju srpskog naroda od djeteta u bešici do najstarijeg čovjeka i starice. Isti fra Tomislav Filipović je na dan izvršenog pokolja došao pred kuću Đure Glamočanina u selu Drakuliću skupa sa ustašama i on lično prvi počeo sa pokoljem gdje je iz kuće izveo dijete Đure Glamočanina zaklavši ga nožem rekao: „Ustaše!, evo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode i Vi – slijedite moj put a ja prvi primam sav grijeh na svoju dušu i Bog ne će ovaj naš rad uzeti za grijeh i ja ću svakoga da ispovjedim i saberem sve grijehe”, nakon čega je nastao daljnji zvjerski pokolj gdje su se ustaše kupale u krvi nevinog naroda.
Srpski povjesničar Zdravko Antonić, pišući o stradanjima Srba u banjolučkim selima, poziva se očito i na svjedočanstvo Jove Vukobrada:
Prvi masovni pokolj desio se u Drakuliću, koje je naseljeno gotovo samim Srbima, a leži u neposrednoj blizini franjevačkog manastira Petrićevac. Pokolj u ovom selu organizuje i izvodi fratar toga manastira Filipović-Majstorović. Sa organizovanom bandom ustaša upada u selo, skuplja sve Srbe na jedno mjesto, i da ohrabri ustaše, uzima u ruke dijete Đure Glamoča, staro tek 6 mjeseci, i nakon održanog govora, uzima nož i pred svima seljanima kolje dijete. Nakon toga nastaje prava kasapnica. Nakon toga odlazi u školu, izvodi iz škole svu srpsku djecu i kolje ih redom. Preostalu djecu kupi po kućama, trpa ih u jednu štalu, i tako žive spaljuje.
Osnivač i predsjednik Fonda za istraživanje genocida i dugogodišnji direktor Muzeja žrtava genocida u Beogradu Milan Bulajić piše:
Franjevac Filipović nije prisustvovao pokolju, on je predvodio ustaške koljače i sam, u osnovnoj školi, zaklao Srpkinju učenicu Radojku Glamočanin pred ostalom djecom i učiteljicom Dobrilom Martinović, zatim se obratio ustašama: „Braćo ustaše ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode, a vi slijedite moj put. Ja priman sav grijeh na moju dušu, vas ću ispovjediti i riješiti svih grijeha”.
U izvještaju Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina za Bosnu i Hercegovinu objavljenom u prosincu 1944. stoji:
Završivši ubijanje u Rakovcu krvožedne ustaške zvijeri prešle su u susjedno selo Drakulić, gdje su mirne seljake, žene, djecu i starce izvodili iz kuća, sakupljali ih u gomile i tako sakupljene klali noževima i sjekirama, a one koji su još pokazivali znakove života, dotukli bi udarcima krampa. Na isti način ubijana su i mala djeca. Ali, vrhunac divljaštva predstavlja pokolj šezdesetero školske djece, koju su zatekli u školi i sjekli im glave pred očima učiteljice koja je od pretrpljenog užasa poludjela.
Banjolučki novinar i publicist Jovan Babić u opisivanju istoga događaja navodi da su ubijanja vršena po nalogu „katoličkog sveštenika Filipovića”, no pokolj 53 školske djece ne smješta više u Drakulić nego u Šargovac. Pravoslavni svećenik i profesor na Teološkom fakultetu u Beogradu Lazar Milin u prepisci s fra Martinom Planićem u raspravi oko fra Tomislava Filipovića piše:
Kako će pred Gospoda izići fra Miroslav Filipović-Majstorović, o čijem u istoriji sveta nečuvenom zverstvu ovako piše dr. Nikola Nikolić (Hrvat): „Danas sam (tj. 1943) doznao neke detalje o onom strašnom i besprimjernom zvjerskom pokolju pravoslavne školske djece u selu Krivaji kod Banjaluke. Učiteljica je u tom selu bila sestra Mara ‘Mila’ Stipe Šunjića. Lično je poznam. Čini mi se da sam je šta više i liječio. To je zdrava i jedra crnka, vrlo odrješita i energična. Obučen u fratarski habit ušao je Filipović u razred s ustaškom kapom na čelu, u pratnji nekoliko ustaša. Tražio je od nje da odvoji pravoslavnu djecu od katoličke i muslimanske. Kad je to učinila, ne sluteći ništa zla, on je poklao pravoslavnu djecu na očigled i vrisak malih drugova. Djeca su trčala s prerezanim vratovima po razredu, iznakažena lica od boli i straha. Mara Šunjić je nervno i duševno oboljela i još i ovih dana sva drhti. Ostala su djeca poludjela od užasa.
Kao što se može iščitati iz gore navedenoga, u različitim opisima navodnoga sudjelovanja fra Tomislava Filipovića u zločinu nad pravoslavnom djecom i nad malom Radojkom Glamočanin postoje ozbiljna razilaženja u podacima kako u vezi sa starošću djevojčice (Antonić govori da je imala šest mjeseci, a Bulajić govori o njoj kao učenici), tako i u vezi s lokacijom samoga zločina: prema jednima sve se dogodilo u Drakuliću, premda u to vrijeme u tom selu uopće nije bilo škole; drugi kažu da se masakr dogodio u Šargovcu, a neki čak govore o selu Krivaja, koje zapravo i ne postoji u okolici Banje Luke. Neki navode da se zločin dogodio pred učiteljicom Marom „Milom”, a drugi je zovu Dobrila Martinović. Osim toga, kaže se da su pravoslavna djeca prije ubojstva odvojena od katoličkih i muslimanskih učenika premda u Drakuliću i u Šargovcu u to vrijeme uopće nije bilo muslimanskoga stanovništva ni školske djece muslimanske vjeroispovijesti. Neslaganja oko toga u kojemu je selu zločin počinjen (Drakulić, Šargovac ili Krivaja), pred kojom učiteljicom, koliko je stara bila ubijena djevojčica, oko mjesta i načina ubojstva izazivaju velike sumnje u vjerodostojnost svjedoka i njihovih izjava, kao i u objektivnost autora koji opisuju ovaj zločin. Posebno nema nijednoga valjanog dokaza da je fra Tomislav Filipović ikoga ubio. Zašto nakon toliko godina ovakve neistine reciklira i zagrebački Express ostaje poznato samo njima.
Sve što se desetljećima izgovaralo i pisalo o ulozi katoličkih svećenika i franjevaca u Drugom svjetskom ratu – posebno ono što je izmišljeno, pretjerano ili zlonamjerno – nije ostalo zarobljeno u prošlosti. Naprotiv, mnoge od tih konstrukcija i danas se uporno recikliraju, samo obučene u moderniji jezik i nove političke potrebe. Zato je važno istinu ne samo poznavati nego je i strpljivo ponavljati, bez obzira koliko puta je drugi pokušali iskriviti. Razlozi zbog kojih velikosrpska i komunističko-ljevičarska historiografija – te njihovi suvremeni nasljednici – i dalje šire ružne priče o franjevcima duboko su ukorijenjeni.
Prvo, velikosrpska propaganda desetljećima je stvarala narativ kojim se demonizira sve što je hrvatsko i katoličko, a franjevci, kao najprepoznatljiviji čuvari hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini, postali su idealna meta. Karikiranje njihove uloge služilo je kao opravdanje za vlastite političke i vojne projekte te za prikrivanje zločina koje su tijekom činile četničke i partizanske postrojbe, a posebno masovne pokolje iza rata koje su počinili Titovi partizani koji su iza sebe ostavili na tisuće grobišta.
Drugo, komunistička historiografija imala je vlastite ideološke motive. Za nju je Katolička Crkva, a osobito franjevci u Bosni i Hercegovini, predstavljala „klasnog neprijatelja“ koji je stajao na putu izgradnji novog poretka. Zato je bilo jednostavno stvarati slike o „reakcionarnim svećenicima“, zanemarujući gole činjenice, potiskujući razliku između pojedinačnih grijeha i institucionalne odgovornosti, te prešućujući mnoga franjevačka stradanja i humanitarno djelovanje.
Treće, i jedni i drugi trebali su neprijatelja. A franjevci su bili najpodesniji jer su bili prisutni među hrvatskim narodom, jer su imali moralni autoritet i jer su preživjeli svaki režim. Onaj tko preživi – taj smeta.
Upravo zato je i danas važno govoriti. Jer šutnja stvara prostor izmišljotinama, a istina se brani samo ako se izgovara. Na nama je da ne dopustimo da laži, ma koliko puta ponovljene, postanu općeprihvaćena slika. Povijest franjevačke prisutnosti u Bosni i Hercegovini uz sve ljudske slabosti i zakazivanja koja postoje u svakoj zajednici, prepuna je svjetla, žrtve, služenja svom narodu i velike hrabrosti. Zato je naša dužnost ukloniti prašinu propagande i vratiti u prvi plan ljude i činjenice – one stvarne, provjerene i dostojne poštovanja.
