Srednjovjekovna vladarska ideologija neraskidivo je vezana za religiju. Vlast darovana „Dei gratia” nije se libila posegnuti za božanskim uporištem, i to ne samo iz eshatoloških razloga nego i iz čisto feudalnih, političkih. Takvom vladaru, kojem je vlast „darovana odozgor”, nitko se nije smio usprotiviti.
Izrasla iz feudalnih međuodnosa vladara i Crkve, politička je teologija razvila jednu cijelu ideologiju, koja se nije ograničavala samo na ovozemaljski život vladara. Povjesničar Ernst Kantorowitz sintezu vladarske ideologije podržane od srednjovjekovne Crkve u političkom, društvenom i teološkom kontekstu naziva Kraljeva dva tijela. Jedno je živo koje je postojano, vladarsko, bogomdano i Crkvom patronirano, a ono drugo, mrtvo, predstavlja kontinuitet vladara, stalnost i vječnost dinastije.
Odnos vladara i Crkve u srednjem vijeku
Ovo drugo, stalno vladarsko tijelo predstavlja upravo utjelovljenje ove političke teologije srednjovjekovne ideologije vlasti i njezine održivosti u feudalnim odnosima. Ta dva tijela su spoj ovozemaljskoga – vladarskoga i duhovnoga – nebeskoga. Da bi se ono drugo kraljevo tijelo učinilo besmrtnim, građene su veličanstvene grobnice, mauzoleji i pokopne crkve u kojima su počivala tijela srednjovjekovnih vladara. Takva arhitektura imala je za cilj ovjekovječiti dinastiju i očuvati uspomenu na vladara. Istina, takve građevine podizane su i ranije, u antičkim civilizacijama, ali u srednjem vijeku su zadobile novu dimenziju vladarske ideologije, pretočenu u utemeljenost vlasti. Kršćanski interpretirana smrt sjajno se uklapala u političku teologiju vladara, koja je bila ništa drugo nego kristocentrična. Primjerice radi, na zlatom i draguljima ukrašenom kovčegu Karla Velikog u Aachenu stoji vladarev lik, okružen papom i biskupom, iznad kojega je lik Krista, u patronskoj ulozi Pantokratora koji dariva vlast. To je jedan od najzornijih primjera ne samo međusobnoga odnosa vladara i Crkve u srednjem vijeku nego upravo te političke teologije na kojoj su počivala dva kraljeva tijela. Kralj je kralj i kada je mrtav, samo se kruna prenosi na nasljednika. Kontinuitet je naglašen, očit i sveprisutan!
Na prostoru od Baltika do Sredozemlja još je bezbroj primjera kraljeva dva tijela. Ni srednjovjekovna Bosna nije bila nikakav robinzonski slučaj, koji je isključen iz europskoga trenda, pa ni iz sepulkralne umjetnosti. Rekonstrukcija nadgrobne ploče kralja Tvrtka II., koja prikazuje dva anđela kako pridržavaju krunu iznad kraljevog tijela, predstavlja eksplicitan primjer kraljeva dva tijela. Nadalje, arheološka iskopavanja na području srednjovjekovnih Mila, današnjega sela Arnautovići nadomak Visokog, otkrila su pokopnu crkvu bosanskih vladara koja je ujedno bila i krunidbena. Primjer krunidbene i pokopne crkve u jednoj građevini naglašava ne samo važan politički centar nego i konkretno ostvarivanje dva kraljeva tijela. Takvi primjeri, gdje je jedna crkva istovremeno i krunidbena i pokopna, zabilježeni su na europskom kontinentu još samo u Palermu i Westminsterskoj opatiji. Samom ceremonijom krunidbe na takvom mjestu, gdje počivaju njegovi predšasnici, kralj je zadobivao i legitimitet i legalitet svoje kraljevske vlasti, a politička teologija kraljevskim pomazanjem od strane Crkve bila je u potpunosti zaokružena. U tom svjetlu treba razumjeti i Tvrtkovu odluku 1377. godine da se upravo tu, u Milima, kruni za prvoga kralja Bosne.
Važnost lokaliteta Mili
Prvi nagovještaji značaja lokaliteta Mili ostvareni su 1909. godine arheološkim iskopavanjima pod vodstvom Karla Patscha, ondašnjega kustosa Zemaljskoga muzeja u Sarajevu. Patsch je poduzeo još jednu kampanju i sljedeće, 1910. godine i otkrio monumentalnu crkvenu zgradu iz vremena srednjovjekovnih bosanskih vladara. No čak ni tada se nije dala potrebita važnost ovom arheološkom nalazu. Razlog tomu je ponovno bila politička ideologija. Naime, Austro-Ugarskoj nije bilo u interesu da se razvija svijest o bosanskohercegovačkoj posebnosti, a još manje o povijesnoj državnosti. Sve je na misteriozan način zataškano, a zabilješke istraživačkoga rada zabačene su u depo Zemaljskoga muzeja, izmiješane s antikom u potpuno pogrešnom odjelu. Tek 1961. godine zahvaljujući sretnoj okolnosti ove zabilješke dospjele su u ruke Pavi Anđeliću. Sasvim slučajno je pronađen i Patschov plan otkopanih ruševina u Arnautovićima i zahvaljujući dr. Mariću i Basleru, ustanovljena je identičnost plana s ruševinama. Sluteći važnost ovoga zaboravljenog materijala, Anđelić je pokrenuo akciju revizionoga iskopavanja u Arnautovićima već 1967. godine, da bi se u kampanjama 1976. – 78. opravdale slutnje o važnosti lokaliteta, te naišlo na senzacionalno otkriće.
Tijekom iskopavanja ponovno je otkopana crkva za koju je utvrđeno da se radi o pokopnoj crkvi bosanskih vladara, o čemu se nije ni slutilo 1909. godine. Utvrđeno je postojanje crkve tijekom dužega razdoblja. Zapravo na istom prostoru smjenjivale su se tri crkvene građevine. Arhitektura romaničke crkve odiše jednostavnošću gradnje. Kasnije građevine također ne odaju stremljenja građevini složenijega tipa.
Starija i mlađa gotička crkva, koje se smjenjuju jedna za drugom, imaju dosta sličnosti. Starija crkva imala je svodove, kao i romanička, s tim da je bila viša, pa se očito radi o mješavini dva stila. Mlađa ili velika gotička crkva zapremala je površinu obje ranije građevine. Pored sličnosti s ranijom crkvom, velika crkva je imala i dodatne elemente: prostraniju lađu i sakristiju na sjevernoj strani.
Brojni pronađeni fragmenti arhitekture crkve u Milima, od kojih valja spomenuti dio nadgrobnoga spomenika s predstavom Golgote, predstavljaju bogat arheološki nalaz pomoću kojega možemo izvesti predstavu krunidbene kapele bosanskih vladara. Ova za državu reprezentativna građevina u svojoj unutrašnjosti bila je ukrašena freskama, o čemu govore ostaci zidnih slikarija. Rekonstrukcija izgleda crkve na temelju otkopanih nalaza odaje jednu doista reprezentativnu građevinu i po izgledu i po konturama. To ne treba ni čuditi ako se zna da je ovdje zaživljavalo i jedno i drugo Kraljevo tijelo.
