Kad su u pitanju spisi – molitve, pjesme, pisma – koji se pripisuju Asiškomu siromašku, franciskanolozi nisu uvijek suglasni da je njihov autor doista sveti Franjo. No kad je u pitanju kratka, ali sadržajno bogata Molitva pred Raspetim, slažu se oko toga da je njezin autor upravo sveti Franjo Asiški. Kao da je riječ o kraćem presjeku svega što je sveti Franjo živio i molio za života. Otkriva što je u srcu svetoga Franje.
Smatra se da je ovu molitvu molio u vrijeme svoga duhovnoga traženja, odnosno na počecima svoga puta obraćenja. Vjerojatno je bila rezultat meditacije pred raspelom koje je bilo izloženo u crkvici sv. Damjana, nedaleko od gradskih zidina njegova rodnog grada Asiza. Predlažu to i neki od ranijih franjevačkih dokumenata iz srednjega vijeka. To je raspelo danas poznato u cijelom svijetu i nerijetko se čuje da je to „Križ svetoga Franje”. No ako će biti nazvano vlastitim imenom, bolje ga je zvati „Križ iz sv. Damjana”. Nad tim je raspelom doista moguće satima meditirati, posebno jer je riječ o srednjovjekovnom ikonografskom prikazu, s mnoštvom osoba koje su prikazane uz središnji lik Isusa Raspetoga. Sadržaj i vrijednost ove ikone / raspela može se opisati u zasebnom članku i teško ga je sažeti u dvije rečenice.
Ipak, posebno se ističe jedna stavka. Raspeti Isus na ovom je raspelu, kao i na drugim prikazima iz toga i drugih vremena kršćanske sakralne umjetnosti, prikazan u svojoj slavi, kao da je već uskrsnuo. Njegovo Presveto tijelo doduše ima rane, ali nije krvavo, niti je zauzelo stav boli. Nadalje, umjesto trnove krune koju su Isusu stavili na glavu, rugajući mu se da je kralj Židova, Isusovu glavu okružuje slavna aureola. A njegove ruke, pribijene na križ, kao da su odignute od drva dok Krist već uzlazi u nebo. Taj se stav doista može protumačiti kao da je prikazano slavno Uzašašće Gospodinovo. Taj stav po svemu sudeći promatrao je i sveti Franjo, pa je svoju Molitvu pred Raspetim započinje zazivom: „Višnji i slavni Bože!”
Dakako, postoje različiti prijevodi i redakcije ove molitve, ali svima je zajedničko ono bitno. Početne riječi svetoga Franje ukazuju na slavu i veličanstvo Krista, unatoč ponižavajućem načinu njegova umiranja na križu. A ipak, Franjine riječi nisu – jao meni, Kriste, u smislu duševne tjeskobe i nelagode zbog danih okolnosti, nego on koristi riječi hvale koje uzdižu čovjeka i molitelja iz stava bojazni i straha te ukazuje na veličinu Božje ljubavi. U hrvatskom izdanju Franjevačkih izvora (lat. Fontes franciscani) stoji napomena da sličnim riječima započinju i pojedini dijelovi Franjine Pjesma brata Sunca: Hvaljen budi, Gospodine moj.
Trostruka molitva
Franjin životopisac sv. Bonaventura, koji je također bio franjevac i pisao je dakle o životu svoga utemeljitelja, opisao je jedno Franjino viđenje. Naime, dok je molio u osami, ukazao mu se Krist koji mu je s križa uputio tako snažan pogled ljubavi da mu se duša topila. Vjerojatno je svaka Franjina meditacija imala sličan ishod – da je budila u njemu osjećaj izlijevanja Božje neizmjerne ljubavi u njegovo srce.
I upravo je srce spomenuto u prvomu zazivu koji sveti Franjo moli od Gospodina. On glasi: „Rasvijetli tmine moga srca”. Znakovito je kako on ne moli da Gospodin rasvijetli njegov um, da razumije što mu je činiti, ili da spozna što Bog zapovijeda. On moli neka njegovo srce zasja. Sveti Franjo zna da je za vjeru i ljubav srce potrebnije od uma. Tek kad budu uklonjene tame njegova srca čovjek može biti sposoban na primanje neizmjernoga Božjega dara ljubavi.
Drugi je zaziv svetoga Franje: „Daj mi pravu vjeru.” Što bi prema Franji mogla biti prava vjera? U bilješkama u Franjevačkim izvorima stoji kako je 20 godina nakon nastanka ove molitve, koju je sveti Franjo vjerojatno rado molio pred križem, on konačno primio pravu vjeru. Naime, u Oporuci (I,4-5) stoji: „Gospodin mi dade takvu vjeru u crkve da sam ovako jednostavno molio i govorio: ‘Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, u svim tvojim crkvama koje su na cijelome svijetu, i blagoslivljamo te, jer si svetim križem svojim svijet otkupio.’” A već u sljedećim recima piše: „Potom mi Gospodin dade i daje takvu vjeru u svećenike koji žive po uredbi svete Rimske Crkve zbog njihova reda, te se hoću njima uteći i da me progone. Pa da imam toliku mudrost koliku je Salomon imao i da nađem siromašne svećenike ovoga svijeta, neću u župama u kojima oni borave propovijedati protiv njihove volje.”
Prava vjera koju od Gospodina moli sveti Franjo sigurno nije bila limitirana na crkve i svećenike, ali su oni već odraz Franjina potpunog predanja u Božju volju. I upravo se u tomu ogleda vjera. Da prihvaćamo Božju neizmjernu ljubav koju nam daje upravo u takvima kakvi zapravo jesmo, sa svim našim grijesima. Jer Gospodin nas voli istinski i nepatvoreno. Uronjeni u tu ljubav možemo nazreti Božju volju za sebe i početi živjeti u vjeri koja rasvjetljuje srce. Tako ulazimo u zatvoreni krug i živimo u vječnoj komunikaciji između vjere i ljubavi.
Sveti je Franjo molio nadalje za „čvrsto ufanje”, koje dolazi iz prave vjere. A gdje se takvo ufanje može vidjeti jasnije nego u događaju Uskrsnuća Kristova? Učenici koji su se bili razbježali na prvi znak Isusove smrtne muke bili su u strahu. Kad eto Isusa uskrsloga, koji im govori: „Mir vama!” Premda je ufanje ili nada stanje nepredvidivoga iščekivanja, ipak se ona ostvaruje konačno tek u trenutku kad se ostvari ono čemu se čovjek nada. U tom svjetlu apostoli su u Isusu vidjeli ispunjenje svoje nade. I ponovno, svojom pojavom i riječima uskrsli Isus rasvjetljuje srca svojih učenika, posebno svetoga Tome koji najprije nije bio s učenicima. On u trenutku kad vidi Isusa kliče: „Gospodin moj i Bog moj!” Možemo zamisliti da je slično postupio i sveti Franjo kad je uvidio svoju grešnu slabost i priznao se malenim, a istovremeno je rasla njegova svetost.
Konačno sveti Franjo moli za „savršenu ljubav”, kakvom nas je Krist uzljubio kad je sebe predao u smrt radi našega spasenja. Samo savršena ljubav koja se dijeli može učiniti da drugi ljubi istom ljubavlju. S molitvom za savršenu ljubav sveti Franjo zaključuje niz triju bogoslovnih kreposti koje su od samih početaka imale posebno mjesto u kršćaninovu životu. O bogoslovnim ili teološkim krepostima pisao je i naučitelj Crkve sv. Ambrozije u jednomu kratkom traktatu o misli svetoga Pavla. Tada je skovao trostruki izraz fides recta, spes firma, caritas perfecta, koji na svoj način preuzima i sveti Franjo.
Najveća ljubav
Ranije smo spomenuli kako sveti Franjo nije tražio da Gospodin rasvijetli njegov um, kako bi spoznao što mu je činiti, nego prvenstveno moli za ljubav. To odgovara zaključku Himna ljubavi koji je u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima spjevao sveti Pavao: „A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav” (1 Kor 13,13).
A ipak, sveti Franjo na kraju svoje kratke molitve od Raspetoga moli još dvije važne stvari, a to su razum i znanje. No odmah Franjo ističe zašto to traži. Ne za ovozemaljska razmatranja o uzvišenim stvarima, o ljepoti, povijesti, pa ni budućnosti, kako su to zasigurno željeli njegovi suvremenici. Nego za to da može vršiti svetu i istinitu zapovijed Božju. A najveću Božju zapovijed prenio nam je Isus Krist kad je poručio da treba ljubiti bližnjega. To ističe i sveti Pavao, kad Galaćanima prenosi da je sav Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi – Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga (usp. Gal 5,14). Premda je ljubav u Staromu zavjetu bila shvaćena drukčije nego nakon dolaska Isusa na svijet, ipak je i u Levitskom zakoniku zapisano: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” (19,18).
Sveti se Franjo dakle opet vraća na ljubav. On od Krista, vječne i savršene ljubavi zapravo moli jedino da može ljubiti, iskreno i istinito. Za njega jednostavno ne postoji ništa preče od ljubavi. On je ozbiljno prihvatio Isusove riječi koje prenosi Ivan evanđelist: „Tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti” (Iv 4,20). Vjerojatno je to imao na umu i kad su mu se spontano pridružila prva subraća koju mu je Bog dao te je u njima i u svemu stvorenju gledao odraz Boga. Živeći takvu nesebičnu i nepatvorenu ljubav sveti je Franjo s pravom nazvan Drugi Krist.
(Danijel Stanić)
