U jeku Konavoskoga rata na političku pozornicu bosanske povijesti stupio je protukralj Radivoj[1]. Dubrovački kroničari bilježe da ga je u Bosnu doveo osmanski vojvoda Ishak-beg te ga ondje proglasio kraljem. Prvi se put Radivoj spominje u dubrovačkim spisima 26. listopada 1431. godine, kada su Dubrovčani odgovorili poslanicima „gospodina Radivoja, sina pokojnog kralja Ostoje”, ali mu tada još ne priznaju kraljevski naslov. Međutim, u rujnu 1433. godine Dubrovčani daruju 60 perpera poslaniku „Radivoja, koji se naziva kraljem Bosne”.
Vjerojatno je Radivoj tada Dubrovčanima želio najaviti kako je postao kralj Bosne, čime je zapravo bio protukralj legitimnom vladaru Stjepanu Tvrtku II. Nema sumnje da je to imenovanje došlo po sultanovoj volji, a na poticaj vojvode Radoslava Pavlovića, koji je i ranije pokušavao dovesti drugoga kralja u Bosnu. Uz Radoslava su vjerojatno pristali i drugi velikaši koji su priznavali vrhovnu vlast sultana iako se formalno nisu odrekli bosanskoga kralja. Kroz njih su Osmanlije držale sudbinu Bosne u svojim rukama te su preko Radivoja pokušali učvrstiti i legalizirati svoju vlast. Budući da je Radivoj bio Kotromanić, imao je formalno pravo na bosansko prijestolje.
Ipak, „kralj” Radivoj nije bio dovoljno sposoban ili odlučan da svoju ulogu protukralja ozbiljnije ostvari. Nije uspio pridobiti značajniju podršku u Bosni niti su ga Dubrovčani priznali. Oni su s njim postupali oprezno, ponajviše iz straha od Osmanlija, pa su ga povremeno darivali. Krajem 1434. godine Radivoj je poslao poslanika u Dubrovnik tražeći da mu općina pošalje svoga predstavnika koji bi mu se poklonio, ali se Veliko vijeće mudro izvuklo odobrivši mu samo novčani dar. U rujnu iste godine Radivoj je zatražio da mu Dubrovčani, kao bosanskom kralju, plaćaju dohotke koje su dotad davali bosanskoj kruni. Dubrovčani su njegov zahtjev jednostavno odbili.
U još jednom pokušaju njegov poslanik Radovan posjetio je Dubrovnik krajem 1434. godine, ali nije poznato s kojim ciljem. Vijeće mu je, kao i njegovoj majci Kujavi (koja je tada boravila na dvoru Sandalja Hranića), opet dalo darove. Iako ga nisu priznavali, Dubrovčani su mu se ipak povremeno obraćali kad su im vlastiti interesi to nalagali – primjerice, kada je na Buni bilo oteto srebro dubrovačkim trgovcima, pisali su vojvodi Sandalju, knezu Rajku i „kralju” Radivoju. Radivoj se morao zadovoljiti simboličnim darovima u vrijednosti od 100 do 200 perpera, dok su se redoviti dohodci i dalje isplaćivali kralju Tvrtku II.
Borba za prevlast
Protukralj Radivoj, međutim, nije zadao većih briga kralju Stjepanu Tvrtku II. kao što mu ih je zadavao srpski despot Đurađ Branković zbog Srebrenice. Naime, kralj Sigismund ju je ranije darovao despotu Stefanu Lazareviću, a ona je postala uzrok sukoba između Bosne i Srbije. Bosansko je plemstvo nastojalo ponovno uspostaviti vlast nad Srebrenicom. U ožujku 1432. godine kralj Tvrtko II. spremao se na pohod u Usoru, u vrijeme kada je osmanski vojvoda Ishak-beg s 3000 vojnika provalio u Hrvatsku, Liku i zadarski kotar.
U travnju 1433. kralj Tvrtko II. nalazio se u Zvorniku, boreći se protiv despota Đurađa. Sukobi su trajali do lipnja kada ga je izdao vojvoda Sandalj Hranić, koji se, kao rođak despota preko svoje žene Jelene, priklonio suparničkoj strani. Sandalj je već surađivao s protukraljem Radivojem i bio osmanski vazal, pa je zajedno s despotom napao kralja Tvrtka II. Sultan je tada podijelio Tvrtkovu državu – despot je, uz Srebrenicu, dobio Zvornik i Usoru, a Sandalj ostatak. Tvrtko II. nije imao izbora nego povući se na jug, gdje su ga čekale nove teškoće.
U to je vrijeme kralj Sigismund bio na saboru u Baselu, a zatim i u Italiji, gdje je 25. studenoga 1431. bio okrunjen željeznom krunom[2] u Milanu, a 31. svibnja 1433. papa Eugen IV. ovjenčao ga je carskom krunom u Rimu. U Baselu se istaknuo Dubrovčanin Ivan Stojković, dominikanski general, koji je nastojao pridobiti Husite[3] i raskolnike, uključujući bosanske patarene te srpske i bosanske vladare, za povratak u okrilje rimske Crkve – kako bi ujedinjeni kršćani lakše porazili Osmanlije.
Na njegov je prijedlog sabor pozvao Dubrovnik da bude posrednik u tim pregovorima. Dubrovčani su rado prihvatili poziv i 1433. poslali poslanike kralju Tvrtku II., Sandalju Hraniću, Radoslavu Pavloviću i despotu Đurađu Brankoviću, pozivajući ih da pošalju svoje zastupnike u Basel. Iako je kralj Tvrtko II. pokazao spremnost, tome su se usprotivili bosanska vlastela i osobito poglavari Crkve bosanske. U tu svrhu vjerojatno je u Bosnu došao i franjevac Jakov de Marchi (Jakov Markijski) koji je trebao potaknuti franjevce na obnovljeni rad oko obraćenja patarena. Zbog svoje stroge revnosti Jakov je brzo došao u sukob s domaćim franjevcima, koji su zamolili kralja da ga smiri. Jakov se nije dao zaustaviti i uskoro je napustio Bosnu, dok je kralj još bio u ratu u Usori.
Ovaj sukob s Jakovom dodatno je narušio situaciju, a posredovanje Dubrovčana nije urodilo plodom. U pismu Ivanu Stojkoviću od 5. listopada Dubrovčani pišu da poslanstvo bosanskoga kralja i baruna nije moglo doći na sabor zbog ratova. U tom pismu stoji: „Sada u Bosni vlada kralj Tvrtko, koji je pritiješnjen i svakodnevno napadan od Osmanlija. Doveli su mu takmaca, čovjeka iz bosanskoga kraljevskog roda, imenom Radivoja, i imenovali ga kraljem, ali do sada nisu zauzeli niti jedan grad kralja Tvrtka II.”
Povratak Tvrtka II.
Uskoro je kralj Tvrtko II. bio prisiljen napustiti Bosnu. Ljetopisac Šime Klimentović piše: „Tada izagnaše Tvrtka kralja iz Bosne, i to biše drugi Tvrtko.” Svi su bili protiv njega: Sandalj, despot Đurađ, Radivoj i Osmanlije. Tvrtko je otišao u Ugarsku tražiti pomoć od Sigismundovih namjesnika, među kojima je bio njegov rođak, celjski grof Herman. U međuvremenu su Osmanlije ojačali svoju prisutnost u Bosni, pa su Dubrovčani 4. lipnja 1434. poslali dar vojvodi Ishaku – 100 dukata i sukno – želeći s njim razgovarati nasamo i u tajnosti.
Budući da je hrvatski velikaš Matko Talovac pritekao u pomoć Tvrtku i provalio u Bosnu s jakom vojskom, Dubrovčani su mu 16. kolovoza 1434. pisali s molbom da štiti njihove trgovce kad se susretne s bosanskim kraljem. Iz toga proizlazi da je Matko tijekom ljeta ratovao u Bosni i možda tada osvojio grad Hodidjed te druge gradove uz Vrbas.
Unatoč vojnim uspjesima, kralj Tvrtko II. nije se odmah vratio u Bosnu, iako su se Osmanlije iz nje povukle. Početkom siječnja 1435. nalazio se u Beču, a konačno se vratio u Bosnu krajem ožujka iste godine, nakon što je položio prisegu vjernosti caru Sigismundu. Dubrovčani u svojim spisima bilježe da je Tvrtko II. stigao početkom svibnja i preuzeo kraljevsku vlast, ponovno tražeći od njih dohotke koje su mu dotad isplaćivali.
U Jajcu je živa predaja o Radivojevim kćerima koja govori o djevojkama koje je njihov otac sakrio u pećinu kako ne bi pale u ruke Osmanlijama. Kada su Osmanlije otkrili njihovo skrovište, djevojke su izabrale smrt i skočile u ponor kako bi sačuvale čast. Narod vjeruje da se od tada oko pećine širi miris ruža kao simbol njihove nevinosti i žrtve. Ova priča izražava ideale hrabrosti, dostojanstva i ljubavi prema slobodi. Kroz nju narod čuva sjećanje na prošlost i prenosi temeljne vrijednosti budućim generacijama.
[1] Radivoj Ostojić, poznat i kao Radoslav Ostojić Kotromanić ili Radivoj Vrandučki, rođen je oko 1410. godine u Jajcu, a pogubljen krajem svibnja ili 5. lipnja 1463. godine, vjerojatno u Ključu ili u sultanovu taboru kod Jajca. U povijesnim izvorima spominje se i pod imenom knez Radak. Bio je bosanski protukralj, vojvoda od Vranduka i brat kralja Stjepana Tomaša, a zbog suradnje s Osmanlijama smatran je njihovim kandidatom za bosansko prijestolje. Rodio se kao izvanbračni sin kralja Stjepana Ostoje i plemkinje nepoznatoga imena. Aktivno je sudjelovao u političkim i vojnim zbivanjima u Bosni od 30-ih godina 15. st. sve do osmanskoga osvajanja 1463. godine.
[2] Željezna kruna je drevna kruna koja potječe iz VIII. stoljeća i sastoji se od zlatne trake s unutarnjim željeznim obručem (legenda kaže da je taj obruč napravljen od čavla s Kristova križa).
[3] Husiti su bili vjerski i politički pokret u Češkoj u XV. stoljeću, nazvan po svećeniku Janu Husu, koji je tražio reformu Katoličke Crkve. Nakon što je Hus spaljen kao heretik 1415., njegovi sljedbenici su se pobunili protiv crkvene i carske vlasti. Tražili su slobodno propovijedanje, pričest pod obje prilike (kruh i vino), siromašnu Crkvu i jednakost pred zakonom. Vodili su husitske ratove protiv katoličkih snaga, a poznati su po vojnoj snazi i vođi Janu Žižki. Husiti su bili preteča protestantske reformacije.
