U 2. poglavlju Evanđelja po Luki stoji dobro poznati ulomak o tome kako je došlo do toga da se Isus rodio baš u Betlehemu: „U to doba bila je objavljena zapovijed cara Augusta da se u cijelom carstvu izvrši popis stanovništva. To je bio prvi popis, a održan je dok je Sirijom upravljao Kvirinije. Svi su se krenuli popisati, svatko u svoj grad. Josip je iz Nazareta u Galileji krenuo prema Betlehemu u Judeji, Davidovu gradu.”
Nadzor tijela
Popis stanovništva jedan je od temelja biopolitike kako ju je opisao francuski mislilac Michel Foucault u svojim razmišljanjima 70-ih godina prošloga stoljeća. On je smatrao da se s vremenom način vladanja ljudima mijenja, i to tako da tijelo podanika postaje sve važnije. Stariji oblik vladanja uključivao je poslušnost i disciplinu onih nad kojima se vladalo, a to se osiguravalo sredstvima prisile i indoktrinacije, kroz razne institucije kao što su škola, vojska, policija, bolnica, ludnica, zatvor, tvornica, Partija ili Crkva, kako bi se oblikovala svijest i ideologija građana. Te su institucije imale moć, i još uvijek je imaju, da razdvoje poslušne od neposlušnih, moralne od nemoralnih, zdrave od bolesnih ili normalne od ludih.
No s vremenom se, kaže Foucault, težište kontrole usmjerava na tijelo, tako da je za današnje kapitalističko društvo – iako i sve stare institucije nadzora i dalje djeluju – najvažnije upravo ono biološko i tjelesno u čovjeku. Tijela koja su već postala pokorna u školama, zatvorima i tvornicama sada se podvrgavaju popisima i raznim analizama. Mi smo se svi navikli na to da nas važu, da nam mjere visinu, težinu i temperaturu, da nas anketiraju i legitimiraju, da nam daju razne PIN-ove i identifikacijske brojeve, pa nismo niti svjesni da smo postali objekti biopolitike – procesa u kojem država nama upravlja kao tjelesnim bićima.
Nestanak čovjeka
Odlasci na policiju po dokumente, ispunjavanje upitnika o zdravlju, registriranje u socijalni ili mirovinski fond za sve je nas važno jer se time očitujemo kao jedinstveni subjekti i jer samo tako možemo ostvariti građanska prava. Međutim, istovremeno postajemo i statistička jedinica unutar bezobličnoga stanovništva, dok državne i financijske institucije evidentiraju naše zdravlje i kretanje, boravište i prebivalište, naše navike i bolesti, stopu rađanja i umiranja. Svaki naš životni korak, prošli i budući, ovisi o brojkama: stupnju obrazovanja i prosjeku ocjena, godinama staža i prosječnom prihodu, štetnim navikama i krvnom tlaku. Čini se da je proturječno, ali zbiva se baš to da nas država poznaje u najsitniju pojedinost, da o nama zna više nego mi sami, ali nama upravlja kao mnoštvom. U društvu nadzora, kaže Foucault, i subjektivizacija i obezličenje čovjeka je potpuno – biopolitika istovremeno dovodi to totalne kontrole čovjeka kao i do nestanka toga istog čovjeka.
U 2. poglavlju Evanđelja po Mateju, pak, čitamo kako se po odlasku mudraca s Istoka „Josipu u snu ukazao Gospodinov anđeo i rekao: ‘Ustani! Bježi u Egipat zajedno s djetetom i njegovom majkom. Ostani ondje dok ti ne kažem. Evo, Herod samo što nije krenuo u potragu za djetetom. Želi ga ubiti.’ Iste noći Josip je ustao pa zajedno s djetetom i njegovom majkom otišao u Egipat. Ondje je ostao do Herodove smrti.”
Logor i homosacer
U navedenom se ulomku očituje drugi vid biopolitike, koji je objasnio talijanski mislilac Giorgo Agamben, nastavljajući se na Foucaultovu misao o biopolitici. Dok se Sveta obitelj u Evanđelju po Luki podvrgava kontroli na način da se njezin život pretvara u brojčanu vrijednost, u Evanđelju po Mateju ona biva lišena svih građanskih prava te je svedena na troje ljudi koji bijegom spašavaju goli život. Čovjeka u takvom stanju ogoljele egzistencije Agamben naziva „homosacer” – to je onaj koji je i svet i proklet, koji se može po volji ubiti, ali nije dostojan da bude žrtvovan – a u današnje vrijeme njegovo postojanje prepoznajemo u logorašima, izbjeglicama ili zaraženima.
Agamben nam pronicljivo razbija nekoliko iluzija. Prva je prošireno mišljenje da su ljudska prava temeljnija od građanskih, no on pokazuje da je obratno: ljudi lišeni građanskih prava, kao apatridi ili egzilanti, zapravo su lišeni i svojega identiteta; takve se ljude bez problema smije staviti u logor, koji pak postaje paradigma modernoga društva. Bilo bi pogrešno smatrati logor iznimkom, upozorava Agamben, nečim što izlazi iz okvira pravne države. Upravo je obratno, kaže on, pozivajući se na Karla Schmitta: suverena država ne demonstrira svoju moć tako da održava zakonitost, jer to mogu i kolonije; suverena država dokazuje svoju suverenost upravo tada kad suspendira građanska prava, kao što smo mi vidjeli ovih godina za vrijeme pandemije. Drugim riječima, u modernoj državi svatko od nas može postati homosacer, i društvo se svaki čas može pretvoriti u logor.
Izvanredno stanje
Još gore, kaže Agamben, ono se već i pretvorilo u logor! Nije pitanje fašizam da ili ne, da ga citiramo, nego koliko ćemo fašizma tolerirati. U doba biopolitike, kada države manje zanima teritorij, a više stanovništvo, i kada je sve važniji život i zdravlje nacije, dakle onaj biološki aspekt, moć se očituje kao upravljanje ljudima – dakle, biopolitika. Ali taj čovjek, građanin Zapada, zapravo i nema ništa više od gologa života, i može samo bespomoćno promatrati kako demokracija oko njega propada i pretvara se u trajno izvanredno stanje.
S razvojem virtualnosti čovjek zadobiva i virtualno tijelo i duh. Virtualno kretanje prati se algoritamski na internetu, te se ondje automatski rekonstruira naš virtualni identitet; umjetna inteligencija već sada u GPT chatu može s nama razgovarati, usisavajući i naš duh u digitalno, nakon što je onamo prešlo naše tijelo. Naoko bizarni i suvišni evanđeoski izvještaji o tome kako je Isus bio popisan i prognan otkrivaju nam, međutim, da je i to dio čovjekove sudbine; Spasitelj se dobrovoljno podvrgao i biopolitici, kao i svakom drugom očitovanju ljudske moći za svoga života – sačuvavši svoj Duh unatoč svemu. Foucault je mislio da, pošto se čovjek izmjeri i izvaže, ništa ne ostane, ali to nije istina jer ostane duša; Agamben je dobro opisao kako živi homosacer, ali zaboravio je da je u njemu uvijek neumrli duh. Granice biopolitike zadane su njezinim područjem – ona vlada tijelom, ali ni milimetar dalje.