Tu i tamo sretnem još nekoga da kaže kako nije na Facebooku ili da ne sudjeluje na društvenim mrežama, ali mislim da je takva osoba u zabludi. Svi imamo mobitele i laptope, što znači da su nam dostupni društveni mediji, a čak i ako ih ne koristimo, oni na neki način utječu na naš život. Društveni mediji su interaktivne tehnologije koje pomažu ljudima da stvaraju i dijele informacije, ideje i interese, ili da se izražavaju na neki način, a to čine pomoću virtualnih zajednica i mreža. Čak i ako izravno ne sudjelujemo u tome, prate ih tradicionalni mediji poput novina, radija i televizije, pa tako posredno utječu na sve nas.
Svuda i u svim oblicima
Za razliku od tradicionalnih medija, u kojima su profesionalni novinari proizvodili vijesti ili zabavu za svoje čitatelje, slušatelje i gledatelje, u društvenim medijima korisnici samo stvaraju sadržaj. To mogu biti tekstualne objave, komentari, digitalne fotografije, videozapisi ili pak najrazličitiji podaci što nastaju tijekom svih mogućih interakcija među stotinama milijuna ljudi što su u svakom trenutku online.
Društveni mediji javljaju se posvuda i to u najrazličitijim oblicima. Mogu se javljati kao blogovi, u kojima se ljudi izražavaju u kratim tekstovima; mogu biti i poslovne mreže, poput LinkedIna, gdje možete saznati čime se i gdje netko bavi; na društvenim medijima ljudi mogu nešto zajedno i raditi, kao na Yammeru, koji je dobro došao školama u vrijeme korone; neki zajednički projekti na internetu imaju veliki utjecaj na cijelo čovječanstvo, poput besplatne enciklopedije Wikipedije, ili stvaranja alternativnoga novca, recimo Bitcoina; na društvenim medijima ljudi mogu ostavljati kratke komentare (Twitter), mogu sudjelovati u raspravama na forumima, mogu dijeliti fotografije i videa (Flickr, YouTube, Vimeo…), mogu čitati recenzije proizvoda ili filmova (Amazon, imdb), mogu igrati razne igrice zajedno, od šaha do World of Warcrafta, mogu čak ući i u virtualne svjetove ili zajednice.
Nestanak svijeta
Sve nas to povezuje na nove i još neistražene načine. Također, sve to utječe na naš stvarni život. Društvene mreže donijele su posve novi fenomen: mi možemo egzaktno, iz dana u dana, iz sata u sat, mjeriti koliko imamo prijatelja, koliko pratitelja, tko čita naše objave, tko ih lajka, tko ih komentira, tko ih dijeli. I još gore, mi možemo vidjeti koliko drugi imaju lajkova i iz toga zaključiti da druge vole više nego nas. Ne tako davno bili smo toga pošteđeni. Imali smo svoje društvo i svoj posao, imali smo prijatelje, znance i kolege, imali smo druženja i posjete, izlete i natjecanja, proslave i sastanke. Nismo mjerili koliko ih je, nego kakvi su.
Ali tada smo još bili društvena bića. Postojao je svijet u kojem smo se kretali, u kojem smo znali razgovarati i sklapati poznanstva, u kojem smo raspravljali i borili se, opuštali se i uživali. Međutim, sada je taj javni čovjek nestao, ostao je samo privatni. A privatni čovjek je opsjednut medijima, stalno mora biti u njima prisutan, stalno smišlja tekstove, slike i videa. Društvene mreže učinile su da više ne živimo, nego da nam je jedina opsesija pretvoriti se u medijski sadržaj. A medijski sadržaj je mrtav – to su riječi koje nas ne opisuju, to su slučajne i namještene slike, dvodimenzijske i hladne. Profil na društvenoj mreži nije puno bolji od nadgrobnoga spomenika, a nije ni puno drukčiji: i na jednom i drugom stoji naše ime, katkada i slika, a broj vijenaca i svijeća pokazuje koliki misle na nas. Istovremeno, mi ležimo ispod debele i hladne nadgrobne ploče – to jest zaslona – nedohvatni.
Mržnja i isključivost
Nekada su medijima bili opsjednuti samo oni koji su od njih živjeli, političari i glumci, sportaši i estrada, sponzoruše u usponu i silasku. Ali sad smo opsjednuti svi, i svi glumimo na društvenim mrežama, i svi se na njima bavimo politikom – moramo, jer je javni prostor nestao. Pritom smo posve zaboravili da društvene mreže uopće nisu javni prostor. One su javne taman koliko i šoping centri: mi se možemo šetati među dućanima, ali ne šećemo se ulicom, nego privatnim prostorom. Ne možete u šoping centru sjesti na pod i svirati ili organizirati prosvjed, to je protiv pravila kuće. Na ulici smo još uvijek javni ljudi, građani sa svim pravima, ali u šoping centru smo samo potrošači – naš je život sveden na samo jednu funkciju, trošenje novca, a za sve drugo pobrinut će se zaštitari.
Sasvim je slično i s društvenim mrežama. Zbog nečega Hrvatskom je proširena zabluda da Facebook služi kao javni prostor, da se na njemu mogu iskazivati mišljenja o politici i društvu. A možda bi se i mogla kad bi još postojalo društvo i kad bi u njemu postojali pojedinci s imenom i prezimenom, s odgovornošću i društvenim vještinama, koji mogu konstruktivno o nečemu raspravljati. Nažalost, nestanak društva pretvorio je naše gradove i zemlje u prostore ispunjene gomilama. Te gomile su anonimne i agresivne, a njihove rečenice su govor mržnje i isključivosti, zbog čega društvene mreže zapošljavaju sve više ljudi na brisanju komentara i gašenju nepoćudnih profila – samo njemački medijski div Bertelsmann zapošljava tisuću ljudi da miču s Facebooka politički neprikladne komentare. Po kojim kriterijima se neki brišu, a neki ostavljaju?
Narcisoidnost masa
Uspjeh društvenih mreža utemeljen je na važnoj osobini masa: njihovoj narcisoidnosti. To što su nam drugi potrebni da potvrdimo svoje postojanje, znači da sebe zapravo ne volimo. Da bismo smatrali svoj život vrijednim življenja, panično ovisimo o tuđoj pažnji i divljenju – a takav je život, naravno, nemoguć. Jer moramo ulagati i izlagati sve više i više sebe, ići na sve dalja i dalja mjesta, svlačiti sa sebe sve više i više, riskirati sve opasnije i opasnije, čak i smrt u plamenu na vagonu, unovčavati svoje ukućane i djecu, samo da bismo skupili virtualni smajlić, palac gore ili crveno srce. Još se tu i tamo nađe neki nadobudni roditelj koji klincima ograničava vrijeme boravka u virtualnom svijetu. No kako je to moguće kad stvarnoga svijeta više nema? Njihovi tehnološki zaostali roditelji još skupljaju mrvice javnoga života, ali svojoj djeci ne mogu ponuditi više nikakvu društvenost. Djeca su nepovratno prešla u svijet selfija i traže mjesto u njegovim klasama i staležima. A hijerarhija selfija slična je našem poretku: ili slikate selfije za bogate ili one za siromašne. Selfie se jednostavno mora slikati, a jeste li na selfiju iz raja ili na selfiju pakla, snimku nije briga.
Društvene mreže neprekidno svima signaliziraju svaku promjenu, ne samo u stvarnom nego i u virtualnom svijetu, pa tako djevojke znaju ako im dragi pogleda koju curu iste sekunde, ma koliko daleko bile. Mi svi stalno živimo zajedno, i to u staklenim kavezima, kako nam ništa ni iz čijega života ne bi bilo skriveno. I ne samo da smo svi virtualno neprestano dostupni jedni drugima nego nam je i sve neprestano dostupno. Svi filmovi, sve serije, sve knjige, sva glazba, svi mediji, sva putovanja, sve pripovijesti, sve, sve, sve, uopće sve što je ikada kultura stvorila – sve je tu uz nas, udaljeno samo jedan klik na gumb za download.
Trenutna dostupnost
Mediji su u povijesti bili u stalnoj mijeni, stalno su se pojavljivali novi i tako tjerali stare da nađu svoje novo mjesto – ali sada se čini da će nestati sve ono na što smo navikli, a još ne razumijemo medijski svijet koji nastaje. Očito je da se sve manje čita te da je mlađim naraštajima zazorno zadubiti se u knjigu, časopis ili novine – dapače, većina to nikada ne radi. Pametni mobiteli nisu ni dva desetljeća u masovnoj uporabi i već su znatno promijenili medijsku sliku svijeta. Na zaslonu pametnoga telefona u trenutku je dostupno bilo što, bilo odakle, u bilo kojem formatu i još k tome besplatno, tako da je nastao posve novi mentalitet: zašto bismo čekali nekoliko godina na novu knjigu, nekoliko mjeseci na novi film, trideset dana na mjesečnik, sedam dana na tjednik, jednu noć na jutarnje izdanje novina, pola dana na večernji dnevnik – i zašto bismo uopće za to platili?
Dodatna je muka što se sve te vijesti, lijepe i ružne, dobre i zle, iskrene i prijetvorne, šire putem društvenih mreža gdje su naslovi veliki, a tekstovi kratki, gdje su slike i videoprilozi važniji od riječi, gdje se agitacija miješa s vapajima – gdje se komentira brzo i olako, gdje rasprave prerastaju u svađe, a argumentacija blijedi pred uvredama. Ondje možete biti samo za ili protiv, i gubi se sva zamršenost života. Također, novim naraštajima posve je prirodno stavljati svoje slike na internet, zajedno s raznim objavama – mladi se sasvim prirodno pretvaraju u vijest. Život je sve manje stvaran, a sve se više odvija u medijima, gdje se bilo što može konstruirati, deformirati ili izmisliti, a sve to može raditi bilo tko, bilo kada, bilo gdje.
Navikli na laž
Laž je danas posvuda jer su nestali klasični mediji koji su provjeravali činjenice. Lažni portali izgledaju kao i pravi, lažna vijest izgleda kao i prava, a količina tih izmišljotina tolika je da ih nitko više ne može provjeravati. Štoviše, odrastaju generacije koje su se navikle na laži na zaslonima mobitela i na to da je te laži nemoguće razlikovati od istine – jer sve su to, i stvarnost i simulacija, samo odsjaji s ekrana koje nikako ne možemo iskusiti ili provjeriti. Društvene mreže preplavljene su takvim vijestima, a njihova distribucija temelji se na privatnim vezama: prijatelji i pratitelji dijele informacije ljudi i organizacija koji ih zanimaju, a to onda potom dijele njihovi prijatelji i pratitelji, u bezbroj koncentričnih i isprepletenih krugova. Nitko od nas ne može reći da je izvan toga, i zato treba biti budan i vrlo oprezan. Budni budite!
