Započeti, možda, faktografskom poviješću Krstiteljeva svetišta? Kad se čovjek zaputi u tom smjeru, već na početku brzo shvati da je ona škrta, teško prohodna i puna rana. Bi li i mogla biti drugačija u ovoj zemljici u kojoj se gram radosti krvlju plaća, kako s tugom reče jedan Andrićev fratar? Povijest je to koja ljubomorno čuva i pomno krije čak i tragove nekih, ne tako davnih, vremena. Pa i kad se čovjek zainati i pronađe njezine tragove, oni se začas isprepletu i fragmentiraju izazivajući ga da dalje traži kao da ništa nije ni pronašao. Ili mu se nametnu kao da je našao sve. Ovisno o tome kako je tražitelj uštiman. Ili danas još češće: protiv koga je uštiman.
Zbilja, malo je i premalo materijalnih povijesnih tragova ovoga drevnog i čudotvornoga svetišta, ali i mjesta. Oni što su ostali, najbolje pričaju svoju priču šutnjom. Jer, priča je to koja se nikada do kraja ne može ispripovjediti, a još manje izrecitirati. To je ona vrsta šutnje koja se raspriča samo na licu umornoga pripovjedača, koja se prepozna jedino u njegovom umornom pogledu koji je kadar prodrijeti i kroz najveću planinu, ali koji još uvijek ne može odgovoriti na pitanje ostavljeno samoj vječnosti: Zašto? Zašto nije moglo biti drugačije? Zašto su ljudi toliko nesretni, da ne kažem, zli?
Moglo bi se nadugo i naširoko pričati o muci i križevima ovoga maloga mjesta smještenoga pet kilometara od Jajca kad se krene prema Banjaluci. Ipak, sama pomisao…
(…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.