Fra Luka Čilić, poznat i pod prezimenom Karaga, djelovao je polovicom 18. stoljeća uglavnom u južnoj Mađarskoj i Slavoniji najprije kao član Provincije Bosne Srebrene, a zatim nastavio djelovati u Provinciji sv. Ivana Kapistrana, koja je osnovana 1757. godine nakon odcjepljenja prekosavskih samostana od Bosne Srebrene.
Rođen je u okolici Baje (u Mađarskoj) 1707. godine, a umro u bajskom franjevačkom samostanu 1771. Osnovno školovanje završio je u Baji, a studij filozofije i teologije negdje u Italiji. Po završetku studija neko je vrijeme (1731-1733) djelovao na Korzici kao dušobrižnik pri austrijskoj vojsci. Bio je potom više godina učitelj novaka i lektor na franjevačkom učilištu u Osijeku. Odlikovao se kreposnim životom i temeljitom naobrazbom pa je uživao velik ugled u objema provincijama. Odlikovan je, između ostaloga, i naslovom jubilarnoga lektora. Zabilježeno je također da je 1749. godine, zajedno sa svojim subratom Požežaninom fra Jeronimom Lipovčićem, reformatorom latiničke grafije među franjevcima budimskoga kruga i autorom djela Dušu čuvajuće pohođenje… (Budim 1750), obavio crkveni obred prilikom proglašenja Samobora slobodnim kraljevskom gradom. Godinu dana prije odcjepljenja prekosavskih samostana, godine 1756, Čilić je biran za kustosa Provincije Bosne Srebrene i u tom svojstvu sudjelovao na općem kapitulu Reda u Španjolskoj, a samo četiri godine poslije, to jest 1760. godine, biran je za definitora novoosnovane Provincije sv. Ivana Kapistrana. God. 1762. udarila ga je kap pa mu se oduzeo govor. Bolovao je nakon toga devet godina te umro u Baji, gdje je i pokopan.
Život i djelo
Čiliću se pripisuju djela Physica seu octo libri Physicorum (Bajae, 1733) te prigodna pjesma Paeana festivum illustrissimo […] Josepho Ant. Chionlich, objavljena u Osijeku 1752. godine. Čilić je međutim najpoznatiji po omašnom asketskom djelu (432 stranice male osmine) pisanom latinskim jezikom pod naslovom Directa ad coelum via. Seu tres gradus perfectionis evangelicae […] ex variis auctoribus diligenter conquisitae … (Izravan put u nebo ili Tri stupnja evanđeoskoga savršenstva…). To djelo objavljeno je također u Osijeku (Essekini) 1755. godine. Sadrži posvetu (Josipu Antoniju Čonliću, bosanskom i đakovačkom biskupu, kojemu je posvećena i spomenuta latinska prigodnica), predgovor i uvodni dio pod naslovom Caput praeliminare unicum. Slijede potom tri dijela spisa koja su organizirana prema trima stupnjevima evanđeoskoga savršenstva. Prvi dio ima naslov Via purgativa (Put očišćenja), drugi Via illuminativa (Put prosvjetljenja), a treći Via unitiva (Put sjedinjenja). Put očišćenja naziva se tako „zato što pere i čisti dušu od raznih mrlja nastalih bilo zbog istočnoga grijeha, bilo zbog osobnih zlodjela”. Zato se u tom prvom dijelu opširno govori o glavnim porocima (primjerice o škrtosti, bludnosti, proždrljivosti, srditosti, lijenosti itd.) sa svrhom „da pobožni vježbač uvidi što mu je činiti kako bi sebe preobrazio i učinio se sličnim Kristu”. U drugom dijelu riječ je o putu prosvjetljenja ili napredovanja „zato što se na njemu čovjek, nakon što je na prvom stupnju valjano popravljen i dostatno upućen u ono što je nužno, preobličuje i postaje drugi: od slaboga postaje jak, od bolesnoga zdrav, od prisiljenoga dragovoljan, od neznalice mudar, od plašljivoga i lutalice srčan i čvrst, iz učenika gotovo učitelj. I to su svojstva vlastita muževima asketima: prosvjetljivati se i napredovati, ili da se jasnije izrazimo, dozrijevati, tako da koliko je mladost udaljena od djetinjstva, toliko ovaj srednji stupanj savršenstva treba da nadvisuje onaj niži”. Treći stupanj (Put sjedinjenja) najviši je stupanj savršenstva „zato što čovjeka dovodi do najviših stupnjeva kreposti, do savršene čistoće svega njegova djelovanja, sve do vrhovnoga Božjega savršenstva (koliko je to u ovom smrtnom životu moguće), odnosno nasljedovanja, i zato što ga dovodi u potpuni sklad s božanskom voljom, tako da na neki način postaje blizak Bogu i poprima Njegove naklonosti te želi i odbacuje isto što i Bog, i svoje želje ne mjeri drugačije nego pitajući se hoće li Bogu biti po volji”.
Kako bi se dobio kakav-takav uvid u narav odnosno u kompozicijske i/ili stilske značajke Čilićeva Izravnoga puta u nebo, navest ću na kraju, u prijevodu vrsnoga latinista Šime Deme, jedan ulomak iz prvoga dijela (Via purgativa), i to iz drugoga razmatranja pod naslovom O glavnim porocima. U tom se ulomku prilično opširno, konkretno i dosta živo raspravlja o poroku škrtosti odnosno pohlepe te o njezinih sedam kćeri (o neosjetljivosti, uznemirenosti, izdaji, prijevari, opsjeni, krivoj prisegi i nasilnosti):
Škrtost je neumjerena ljubav prema posjedovanju i prema prekomjernom držanju stvari, odnosno bez davanja kada je, kako i kome potrebno; i to ne samo u odnosu prema drugome već i u odnosu prema sebi samome, odričući sebi ono što je nužno, zbog prekomjerne vezanosti za novac ili što drugo. Na suprotnoj strani od ovoga poroka stoji drugi porok, rasipnost, koja daje više nego što može i treba. U sredini između toga dvoga nalazi se velikodušnost – umjerena ljubav prema bogatstvu koja daje i zadržava kada, kome i kako je potrebno.
Sedam je kćeri pohlepe: prva je neosjetljivost na milosrđe, a sastoji se od zadržavanja stvari.
Druga je zabrinutost ili uznemirenost: to je žestoko nagnuće misli povezano sa strahom; ona može biti dobra i loša. Dobra će biti ako je vezana za nešto dobro, ako je ograničena nužnom umjerenošću i ako se javlja kada, kako i kojom svrhom treba. Na nju poziva sv. Pavao (Poslanica Rimljanima 12 [,11]): U revnosti budite neumorni! Budite gorljivi duhom: Gospodinu služite! Loša će biti: prvo, ako je vezana za nešto loše, i drugo, ako je neobuzdana i usmjerena na nešto vremenito. A neuredna će biti: prvo, ako tko krajnju svrhu vidi u samoj stvari, dotično kad je tko radije spreman sagriješiti negoli što izgubiti; drugo, kad tko zbog pretjerane zabrinutosti izgubi nešto što bi trebao zadržati, primjerice kad tko na sveti dan zbog neke pretjerane brige ne ode na misu; i treće, ako je tko zabrinut onda kad ne bi trebao biti, primjerice kad tko za vrijeme službe Božje premišlja o stvarima koje tu ne spadaju.
Treća je kći izdaja: to je otkrivanje skrivenoga uz izazivanje štete. Nastaje na četiri načina. Prvo u vezi s osobama, kad ih se izdaje kako bi im se nanijela šteta, na primjer kao što je Juda izdao Isusa. Drugo, u vezi s nepokretnim stvarima: primjerice kad tko prokaže gradove, sela itd. Treće, u vezi s pokretnim stvarima, primjerice kad tko lopovu otkrije gdje je skriven tuđi novac. Četvrto, u vezi s tajnama; primjerice kad tko otkrije čiju tajnu na njegovu štetu.
Četvrta je kći prijevara: to je hotimično varanje drugoga, primjerice kad tko prodaje za libru ono što nije teško libru.
Peta je opsjena: to je varanje drugoga riječima. Na nju se svodi laž: ona se definira kao neistinito govorenje s namjerom dovođenja u zabludu, a postoje tri vrste: prva je pogubna, a nastaje na štetu nekoga trećega; druga je dobronamjerna, a prvenstvena joj je svrha nekome koristiti; treća je šaljiva, a nije nikome ni na štetu ni na korist.
Šesta je kći kriva prisega: to je prisezanje na neistinu zazivanjem nečeg božanskog za svjedoka.
Sedma je i zadnja kći nasilnost: to je stjecanje novca ili čega drugoga korištenjem sile, na primjer pljačkajući, otimajući itd.
