Početna stranica » Deželićeva “Mandaljena pobjednica”

Deželićeva “Mandaljena pobjednica”

6 min

Deželićev povijesni roman „Mandaljena pobjednica” iz 1926. godine prikazuje život stvarne osobe – franjevačke trećoredice Magdalene Pereš Vuksanović, djevojke rođene 1606. godine u Jelaškama, koja je živjela i umrla u Rimu na glasu svetosti

Velimir Deželić stariji (1864. – 1941.), čovjek svoga vremena, ali i preteča novoga doba rođen je i umro u Zagrebu. Ondje se do upisa medicine u Beču i po povratku iz njega školovao. Studiranje u Beču otvorilo mu je nove i višestruke mogućnosti. Posjećivao je bečke knjižnice, čitao osobito povijesna, pustolovna i filozofska djela pa se tako počeo zanimati i za istočnjačku filozofiju i religije. Kako bi mogao što bolje razumjeti pravi smisao onoga što je čitao, počinje učiti jezike. Pored materinskoga hrvatskoga i njemačkoga na kojemu je studirao, učio je ili govorio još: talijanski, francuski, engleski, ruski, bugarski, poljski, češki, slovački, slovenski, mađarski, španjolski, portugalski, nizozemski, švedski, arapski, turski, kineski, japanski i hebrejski jezik. Upravo dobro poznavanje toliko stranih jezika otvorilo mu je put stjecanja široka enciklopedijskoga znanja.

Deželića u ranoj mladosti zaokupljaju tajanstveni prizori dalekih svjetova koji mu bude zanimanje za putovanja u egzotične krajeve. Njegova mladenačka poezija obilovala je prisutnošću panteističkoga budizma i bila sklona razočaranju i weltschmerzovskomu raspoloženju. Naginjao je i pisanju platonističke romantične poezije s ponešto erotičnih tonova u stilu Vrazovih „Đulabija”, uglavnom posvećenih supruzi Tonki.

Kako je brzo uvidio da liječnički poziv nije za njega, odlučuje prekinuti studij medicine i posvetiti se književnomu radu nakon čega mu otac uskraćuje svaku financijsku potporu. Zbog naprasna prekida odnosa s ocem i rane ženidbe Deželić je u Beču proživio veliku duhovnu krizu. Našavši se u lošoj financijskoj situaciji, on i supruga morali su povjeriti odgoj svoje dvoje djece njegovu tastu. Utjehu je Deželić tada tražio u čitanju djela kršćanskih pisaca što će dati posve novi smjer njegovu životu: „U polutami gotske crkve razmotrio sam, prosudio i osudio svoj dosadašnji život. Taj jedan čas bio je presudan po mene! Obratio sam se Bogu Ocu svemogućemu i Spasitelju Kristu, kršćanstvu i Crkvi katoličkoj.”

Iako njegovo stvaralaštvo nastaje u doba hrvatske moderne, neorealizma i početka ekspresionizma, njegov izražaj ostaje u okrilju romantizma. U njegovim je proznim djelima zamjetan utjecaj Šenoe, Harambašića, Tomića i Kumičića, a u poeziji Arnolda, Trnskoga, Poljaka i drugih koji su od književnosti zahtijevali rodoljubnu i etičko-odgojnu svrhu.

Na tragu svoga književnoga uzora Augusta Šenoe, koji je uzdizanje nacionalnoga duha smatrao vodećom zadaćom književnosti, napisao je jedanaest povijesnih romana u kojima je prikazao hrvatske narodne vladare i događaje važne za nacionalnu povijest ne bi li potaknuo svoje suvremenike na istinsko domoljublje. Upravo iz tih razloga njegov je kulturni i književni prinos u vrijeme komunizma namjerno prešućivan, a djela zabranjena.

„Bosanka djevojka”

Jedan od Deželićevih povijesnih romana zasigurno će biti zanimljiv čitateljstvu „s naših strana”. Njegova „Mandaljena pobjednica” iz 1926. godine prikazuje život stvarne osobe – franjevačke trećoredice Magdalene Pereš Vuksanović, djevojke rođene 1606. godine u Jelaškama, koja je živjela i umrla u Rimu na glasu svetosti, 1670. Prije nego što joj se ostvario djetinji san da postane redovnica, proživjela je vrlo buran i pustolovan život nalik poduljoj bajci. Ali Ivan Severan koji je sastavio Magdalenin životopis na temelju njezina kazivanja daje nam za pravo vjerovati u istinitost priče. On ju je na temelju priče nazvao bosanskom Ivanom Orleanskom.

Lijepa djevojka Magdalena još kao djevojčica dala je privatni zavjet Gospi kako nikad neće okaljati svoje tjelesne čistoće. Željela je stupiti u samostan, ali ženskih samostana u Bosni u tursko vrijeme nije bilo. Zato je u očevu domu živjela gotovo samostanskim životom. Kad je stasala u lijepu djevojku, počele su pristizati ponude za udaju. Roditeljima je njezina ljepota bila više teret nego radost jer su Turci svako malo ubirali danak u krvi – zdrave dječake uzimali bi za sluge i vojnike, a lijepe djevojke za sultanove hareme. Kad bi se čulo da dolaze, roditelji su žensku djecu mazali svakojakim travama kako bi haračima bile što odbojnije i tako ih izbavljali od strašne sudbine. Tako je opstala i Magdalena.

Magdalenin problem uskoro nisu toliko Turci koliko mladi kršćanin Frano Božić koji se u nju zagledao i htio je pošto-poto imati za ženu. Budući da je Magdalena prezirala sve što bi ugrozilo dani zavjet, za udaju nije htjela ni čuti. Stoga je Frano uz pomoć rođenoga brata Mustaja otima i prisiljava na udaju. Našavši se pred mučnim izborom – poći za katolika Frana ili muslimana Mustaja – Magdalena na nagovor fratra radije bira „katolički brak nego da me Turčin unesreći”. Ipak, nakon takve se odluke pokajala jer bi joj bilo draže da je umrla od turske ruke nego što je od dva zla izabrala odustajanje od zavjeta.

U strašnim mukama Magdalena se bori kako bi sačuvala vjeru svojih otaca. Njezin lik utjelovljuje antitursko raspoloženje i ideju o nacionalnome identitetu kao vjerskome identitetu. Čuvanje vjere i časti za Magdalenu je pitanje života. Zato planira bijeg uzdajući se u pomoć Djevice kojoj se zavjetovala. U pouzdanju se nije prevarila pa je unatoč strahu koji je osjećala uspjela u svome naumu. „U ovom pjesničkom tkanju koji fluktuira između obrisa hagiografske legende i mistično-simbolične metafore, Bogorodica zadobiva ulogu voditeljice na putu – Viarum duxtris koja upravlja lutajuće kršćane prema dosegu raja” (Milovan Tatarin).

Kao sljedbenik starčevićevske politike autor protkiva roman idejom hrvatstva i katoličanstva. Magdalenin je lik stoga postavljen kao vrijedan nasljedovanja jer istodobno utjelovljuje oboje. „Deželić će istodobno adorirati hrvatsku nacionalnu povijest, snažno je povezujući s elementom katoličanstva. U njegovu se romanu stoga jasno očitava koncepcija tumačenja povijesnih zbivanja koju nudi kršćanska eshatologija koja povijest vidi kao objektivnu Božju providenciju neovisnu o čovjekovim subjektivnim željama, namjerama i htijenjima” (M. T.).

Hrvatske slave sjaj

Reminiscencije na slavna vremena i junake iz hrvatske prošlosti leže i u temeljima „Mandaljene pobjednice”. Iako se pojavljuju tek rubno uz glavnu radnju, priča o pobožnoj bosanskoj djevojci koja svojom vjernosti i odvažnosti stoji uz bok jednoj Ivani Orleanskoj, ostvaruje prvobitni piščev cilj, a taj je utkivanje u fabulu ideje o državi i naciji koja je neodvojiva od Katoličke Crkve. Autor je snažno zagovarao katoličko hrvatstvo koje se, po mišljenju Marija Streche, željelo „afirmirati kao hrvatska nacionalnointegracijska i društvena ideologija”.

Magdalena je u roditeljskoj kući od svoga pobožnog ujaka fratra slušala priče o narodnoj prošlosti, njezinim junacima i slavnim kraljevima, a zasigurno su joj poticajne bile priče o pobožnoj kraljici Katarini. Deželićeva nostalgija za slavnim vremenima nacionalne povijesti, kad su zemljom tekli med i mlijeko, u temeljima je svih njegovih povijesnih romana. Gotovo utopijski nastoji ih oživjeti i barem perom obnoviti. Stoga postavlja lik Magdalene ne samo kao vjernice koja se oduševljava slavnim likovima iz narodne prošlosti nego i kao utjelovljenje hrvatske žudnje za slobodom: „Kad ćeš, Gospode, osloboditi svoje Hrvate?” Autorovo neprestano osvrtanje unatrag posljedica je nezadovoljstva političkim statusom i oslabljenom vjernošću hrvatskoga naroda. Pričama o starim slavama i idealiziranjem minulih vremena zasigurno je htio ovjerodostojiti povijesno pravo na samostalnost hrvatske domovine za kojom su pokoljenja čeznula. Slika boljega svijeta i budućnosti naroda nalazi se za autora upravo u slavnoj prošlosti i likovima, mišljenja je i Tatarin. Nije stoga preuzetno reći kako je Deželićeva Magdalena i u Vječnome Gradu kročila stopama slavne joj kraljice Katarine, barem kada je riječ o vjeri u Boga i nadi pokoljenja u zlaćanu slobodu.