Nedugo nakon što smo tijekom došašća išli ususret Božiću, započinjemo svoj korizmeni hod ususret Velikom petku i Uskrsu. Na korizmeni hod svake godine krećemo iznova, jednako kao što svake godine iznova dolazimo pred Dijete položeno u skromnost jaslica. Učeći od Isusa, proničemo tajnu malenosti, tajnu određenosti i predanja. Otkrivamo kako da budemo novi ljudi.
Ali nije to svakogodišnje ponavljanje istoga. Naravno je da svako sljedeće došašće i svaka sljedeća korizma budu dublji. Proživljeniji. I ništa u tome ne mijenja doživljaj da nam se, dok odmičemo u dobi, svako sljedeće došašće, svaka sljedeća korizma doima kraćom. Učas smo pred Božićem. Učas pred Cvjetnicom, Velikim petkom, Uskrsom.
I premda se vrijeme došašća naizgled jako razlikuje od vremena korizme, oni su u biti u mnogo čemu vrlo srodni. Čak istovjetni. Niz je uočljivih poveznica između Božića i Velikoga petka i Uskrsa.
Kako su se onodobni vlastodršci ponijeli tijekom prvih dana Isusova ovozemnoga života i tijekom posljednjih njegovih dana? Ponajprije, nisu u njemu prepoznali onoga tko ih se životno – upravo blagoslovno – tiče, nego onoga tko ih ugrožava.
I tijekom prvih i tijekom posljednjih njegovih dana odlučili su mu nauditi. Kako ga se tijekom prvih njegovih dana nisu domogli, naudili su svim betlehemskim dječacima njegove dobi. A kada su ga se potkraj njegovih dana domogli, usmrtili su ga. Postupili su tako, jer su ga prepoznali kao prijetnju svom viđenju svijeta i života.
No i u dane nakon Isusova rođenja i u dane njegova stradanja dogodilo se nešto prelijepo i predragocjeno. I Bogu i čovjeku prelijepo i predragocjeno. Bilo je onih – i posve neočekivanih – koji su ga obdarili blagoslovnim prepoznavanjem. Prepoznali ga kao onoga koji ima doći.
Pastiri koji su u neposrednoj blizini Betlehema napasali stada i mudraci s Istoka poklonili su mu se. Njemu, tek rođenom djetetu, Nije zabilježeno da su mu pastiri što darovali. Zabilježeno je da su mu mudraci darovali zlato, tamjan i smirnu. No i jedni i drugi darovali su mu dar prepoznavanja. Darom prepoznavanja obdario ga je i starac Šimun koji je, kad su ga Marija i Josip donijeli u jeruzalemski hram, u njemu prepoznao utjehu Izraelovu. Uz njega i proročica Ana.
Dar prepoznavanja svojim mu je srcem, netom nakon što je na križu preminuo, pružio satnik, rimski vojnik, koji je u njemu prepoznao Sina Božjega. Nakon njegova uskrsnuća prepoznala ga je Magdalena. „Učitelju!” – uskliknula je. U Emausu su ga prepoznali učenici dok je lomio kruh. Prepoznali su ga potom u Jeruzalemu i apostoli, kad je došao među njih.
Toma, koji tada nije bio s njima, nije povjerovao svjedočanstvu suučenika. Tek kad je Isus nakon osam dana došao i stao pred njega te mu pokazao svoje rane, povjerovao je. Toma, isti onaj Toma koji je u Betaniji suučenike pozvao da slijede Isusa: „Hajdemo i mi da umremo s njime!” Toma, koji je uvijek bio određen i jasan. I koji se nije štedio. I to, kad je tome došlo vrijeme, životom platio.
Dobro je upitati se: Bi li ti povjerovao onima koji prije koju večer nisu imali snage probdjeti sat vremena uz svoga učitelja – divnog učitelja, punog ljubavi – u času njegove tjeskobe biti uz njega, suosjećati s njim? Bi li povjerovao onima koji su se neku večer razbježali kada su njihova učitelja došli uhititi? Bi li povjerovao onome koji je neku noć triput zatajio svoga učitelja, premda mu je netom prije toga iskazivao odanost u svemu što bi ga moglo snaći? Bi li povjerovao onima koji se nisu iskazali u očekivanom, dok ti govore o začudnom? I dok se to pitaš, odluči se: budi ti čovjek koji će svojom vjerodostojnošću svjedočiti za vjerodostojnost Božju. Budi, koliko god uzmogneš.
Dar prepoznavanja čudesan je dar, dar u kojem i darivatelj i primatelj primaju i darivaju. Dar u kojem iščezava razlikovanje između davanja i primanja. Darivajući primaš i primajući darivaš! Kojega li čuda!
Životno smo odgovorni za taj dar prepoznavanja. Kada čitavim bićem možemo reći „Gospodin moj i Bog moj!”, čak ne, nužno, tim riječima, čak ne nužno riječima uopće, nego životom. Najrazgovjetnijom riječi. Kada drugi, po tome kako živimo, mogu prepoznati da živimo s Isusom. Da živimo za Isusa. Tako da i oni, osvjedočivši se, za sebe mogu reći: „Da, Isus je Gospodin moj i Bog moj!”
O da u daru prepoznavanja damo svoje duboko proživljeno, istinski življeno svjedočanstvo: „Znam Isuse: tičem te se do najdubljih dubina moga bića i moje životne povijesti. I tvoj sam do najdubljih dubina moga bića i moje životne povijesti. Ti si moj i ja sam tvoj. U svemu i do kraja.”
