Vjerujem da su slavlja, druženja i zajedničko veselje nakon pokupljenoga uroda zemlje ljudima poznata još otkako su uspjeli svojim radom dobiti prvu hranu od zemlje. Ljudi koji obrađuju zemlju posve se drukčije odnose prema ubranom plodu nego oni koji će dobiti ili kupiti taj isti plod, posebno ako obrađuju svoju vlastitu zemlju i ako proizvode organsku hranu. Pogled takvoga čovjeka zemljoradnika ispunjen je strahopoštovanjem i ponosom, a ponajviše zahvalom. Koliko je god truda uložio, ipak je to malo naspram čuda da od jednoga zrna pšenice dobije njih 30 ili 40, da od jednoga krumpirića nastane barem njih 20 te da od jednoga oraha naraste stablo koje će rađati toliko sljedećih desetljeća.
Vrtići i škole u gradovima i selima ujesen redovito obilježavaju Dane kruha, Dane zahvale za plodove zemlje. Cilj takvih svečanosti jest da djecu i mlade upoznamo s postupkom kojim svaki dan dobivamo kruh na stol (od zrna do kruha). Time će naučiti da se s većim poštovanjem odnose prema hrani općenito, a posebno prema kruhu. U novije vrijeme na ovakvim svečanostima mnogo se važnosti daje upoznavanju sa zdravom ishranom i prednostima ekološkoga uzgoja hrane. No unatoč trudu organizatora koji se međusobno natječu u kreativnosti i obilju onoga što će prezentirati učenicima i posjetiteljima, ova slavlja ponekad izgube svoju prvotnu zadaću. Trenuci su to kada se s najvećim smislom i razumijevanjem moli Oče naš i s punim srcem zahvaljuje Stvoritelju za primljena dobra, a ne dani kada se od tijesta prave nejestivi predmeti, slova, životinje i slično. Tijesto od pšenice tih se dana uzima kao materija od koje se izrađuju ukrasi koji potom budu bačeni u smeće.
U čemu je problem, pitate se. Ako je već tako, bolje bi bilo za djecu da ove svečanosti nema. Čak i da ništa od načinjenoga ne bude bačeno, nego se sve razdijeli među sudionicima ili se daruje potrebitima u pučkim kuhinjama – jer smo u tom slučaju samo došli da bismo se dobro najeli.
Jednom sam prilikom roditeljima i djeci rekla kako mi se čini da bi čovjek sa sela koji se naradio za ovakve plodove na našoj svečanosti bio tužan. A i Otac Stvoritelj mogao bi nas tužno gledati. Zašto? Ako već nismo sijali pšenicu od koje dobijemo kruh pa ne možemo taj isti kruh uzimati u ruke svaki dan sa zahvalnošću kakvu ima zemljoradnik, onda se barem možemo toga dana prisjetiti kako se svećenik odnosi prema posvećenom kruhu. Istina, ovaj kruh koji mi jedemo nije posvećeni kruh koji je Tijelo Kristovo, ali nas kršćane može i treba učiti načinu postupanja prema kruhu – barem toga dana kad Bogu zahvaljujemo za darove zemlje.
Prekrasna je namjera organiziranja Dana kruha i zahvale za plodove zemlje u vrtićima i školama. Dobro je da se nastavlja svake godine. Posebno u gradovima gdje djeca nemaju priliku upoznati se s postupkom dobivanja svježega kruha, uzgoja zdravoga voća ili izrade marmelade. Međutim, organizatori ove proslave trebaju se uvijek iznova pitati hoće li glavni cilj biti promašen. Je li ova svečanost edukativna ili se odrađuje kao uobičajena manifestacija tijekom koje jedni druge kopiraju, ne razmišljajući o njezinu smislu? Jesmo li svi skupa izgubili smjer kojim trebamo ići?
Ako vas stolovi, štandovi i sama atmosfera među sudionicima na proslavi Dana kruha podsjećaju na šoping centre u kojima nas čeka na desetine vrsta mlijeka, sokova i keksića, pa ne znamo što izabrati; ako nismo iskreno i od srca na to obilje odgovorili Bože, hvala ti, možda bi naša organizacija trebala biti drukčija, bez obzira na to što neće biti ni slična onoj u susjednoj školi ili vrtiću. Možda bismo baš toga dana trebali svjesno ostati bez ručka i podijeliti međusobno samo lijepi mirisni svježi kruh.
Onaj tko na Veliki petak posti o kruhu i vodi zna kako je baš tada posebno ukusan pa se onda učini da taj post i nije pravi jer se kruh na tren učini boljim od nekoga mrsnog jela ili kolača. Možda će se nekomu učiniti da bi takav pristup Danu kruha bio osiromašivanje dana koji bi trebao biti prezentacija bogatstva koje nam Bog udjeljuje. Ali ne mora biti tako. Možemo jedan dan posvetiti svakodnevnom kruhu, dajući mu važnost tako što ćemo samo njega jesti kako bismo doživjeli njegovu posebnost, a drugoga dana slaviti ga s obiljem plodova zemlje.
S druge strane može nam se proslava Dana kruha učiniti kao Dan razbacivanja kruhom, na kojem se sudionici prema plodovima zemlje odnose s manje poštovanja nego inače. Tada bi bilo dobro da ova svečanost ove godine izostane. Neka pozornost bude na jednostavnom svakodnevnom kruhu kojemu ćemo posvetiti baš svu pažnju.
Dobro bi bilo program pripreme za Dane kruha s djecom započeti temom Od zrna do kruha, uz posjet poljoprivrednih dobara, pekara i slično. Drugi dan može se posvetiti svagdašnjem kruhu bez lijepih štandova i natjecanja u izradi slastica kako bismo bolje ostvarili cilj Dana kruha.
Sa zahvalnošću uzmimo u ruke kruh koji nam je danas na stolu: pomirišimo ga, okusimo i zahvalimo molitvom Oče naš…
Asiški siromašak Franjo
Je li zbilja siromašno ono što nazivamo siromašnim ili je nemjerljivo bogatije od onoga što se čini bogatim? To nam najbolje pokazuje naš sv. Franjo Asiški. On je bio iz bogate obitelji, ali kada je progledao za ljepotu koju nam je Otac nebeski dao, siromaštvom je smatrao sve što je trebao naslijediti od obitelji jer se ne može mjeriti s bogatstvom koje Bog daje u svojim stvorenjima. Kada je to shvatio, u zanosu je sa sebe skinuo i raskošnu odjeću jer ju je vidio kao nešto što nije od Stvoritelja. Naravno, potom se odijeva, ali u mnogo jednostavniju odjeću, tek toliko da je odjeven. Mala nas djeca jednako tako mogu poučiti, slično kao sv. Franjo.
Prije nekoliko dana u vrtiću dok su djeca popodne odmarala, jedan je dvogodišnji dječak ostao budan. U jednom trenutku počne me dozivati tiho, ali jako veselo. Kad sam došla do njega, vidim kako nešto rukicama na podu ograđuje, presavijajući se preko krevetića. Kaže mi razdragano i nježno: Vidi, dosao meni maji pauk. Promatrala sam ga nekoliko trenutaka. Kolike li sreće u njegovim očima što je taj mali pauk stigao baš do njegova krevetića! Njemu taj pauk nije jedno obično smetalo koji će raditi paučinu – njega je on počastio svojom pojavom. Onda smo koju minutu razgovarali o tom malom pauku kako je zapravo lijep, sa svojim dugačkim i tankim nogama, pa smo ga ipak malo dotaknuli da mu napomenemo neka ide svojoj kući jer ga možda mama već traži.
