Don Tomo Vukšić rođen je 9. siječnja 1954. godine u Studencima, općina Ljubuški. Osnovnu školu završava u Studencima i Ljubuškom, a klasičnu gimnaziju u Zagrebu nakon čega studira teologiju u Sarajevu. U međuvremenu je služio vojsku u Subotici i Zrenjaninu. Za svećenika je zaređen 1980. godine nakon čega je obnašao službu župskoga vikara u katedrali u Mostaru te je bio novinar mjesečnika Crkva na kamenu. Na Orijentalnom institutu u Rimu postiže licencijat iz teologije (odsjek teologija-patrologija) te potom iz kanonskoga prava na Sveučilištu Urabaniana. Bio je na službi tajnika Mostarske biskupije. Potom postiže doktorat orijentalne teologije na Orijentalnom institutu disertacijom o odnosima između katolika i pravoslavnih u BiH. Profesor je na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji od 1991., a od 1987. i na Teološkom institutu u Mostaru kao i na Institutu u Dubrovniku. Bio je ravnatelj Teološkoga instituta u Mostaru te vicerektor Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa. Obnašao je razne službe u crkvenim sudovima u Mostaru i Sarajevu, a bio je i sudski vikar u Mostaru. Od 2005. godine predavač je na postdiplomskom studiju KBF-a u Zagrebu, a od 2000. do 2006. predavao je kanonsko pravo na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji. Od 2009. generalni je vikar Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije. Prvim vojnim ordinarijem u BiH imenovao ga je papa Benedikt XVI. 1. veljače 2011., a za biskupa je zaređen 2. travnja 2011. u Mostaru. Bio je član nekoliko vijeća Biskupske konferencije BiH i ravnatelj Katoličke tiskovne agencije iste BK. Član je Mješovitoga povjerenstva za odnose Crkve i države. Priredio je nekoliko znanstvenih zbornika i monografija, sudjeluje na domaćim i međunarodnim znanstvenim simpozijima te objavljuje na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku. Suradnik je, urednik i član uredništva raznih časopisa, enciklopedija i novina. U siječnju ove godine papa Franjo imenovao ga je nadbiskupom koadjutorom Vrhbosanske nadbiskupije.
Početkom godine imenovani se nadbiskupom koadjutorom Vrhbosanske nadbiskupije. Osmo je stoljeće neprekidnoga rada franjevaca Bosne Srebrene u BiH pa tako i u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Koja su Vaša zapažanja o njima i njihovoj ulozi u životu nadbiskupije?
U svom pozdravnom govoru kod proglašenja imenovanja na službu koadjutora obratio sam se također i zahvalio svoj braći redovnicima i sestrama redovnicama. Među njima osobito braći franjevcima zato što su oni duhovni pastiri brojnih vjernika i župa u Nadbiskupiji, a obnašaju i druge službe. Tada sam kazao također da su redovničke karizme, kad ih se predano i dosljedno živi, blagoslov za narod Božji i velika potreba Crkve. Zato je doslovce zadaća svakoga biskupa biti otvoren za redovničke karizme i izravno pomagati da, u skladu s nakanama utemeljitelja pojedinih zajednica i pod vodstvom Crkve i redovničkih poglavara, one rastu i osnažuju se. Jer snaga konkretnoga dobra, svetosti i javnoga djelovanja žive Crkve na zemlji jednaka je zbroju svih naših pojedinačnih i zajedničkih duhovnih snaga, dobara, svetosti i djelovanja. To je kršćanska istina koju moramo snažno zastupati i truditi se biti njezini nositelji. To je dapače naša vjerska i moralna obveza. Naime, mi smo svi dijelovi jednoga organizma, Crkve, čak udovi toga mističnog tijela Kristova. A na pitanje zašto smo udovi istoga tijela i zašto smo odgovorni jedni za druge odgovara sveti Pavao: „Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni… Ne može oko reći ruci: ‘Ne trebam te’, ili pak glava nogama: ‘Ne trebam vas.’” (1 Kor 13-21). Dapače, svi mi trebamo jedni druge. Dopunjavamo se i trebamo surađivati.
U tom smislu velika je uloga i odgovornost nas svećenika, bez obzira na to kojemu redu pripadamo, jer nam je u dušobrižništvu uvijek povjerena pastoralna briga za dio Kristova tijela, a preko toga dijela pomažemo i cijeloga mističnog Krista. Nadam se da ćemo u toj svijesti svi rasti, učiti iz dobrih primjera u prošlosti, na crkveni način rješavati otvorena pitanja, poštivati crkvenu hijerarhiju i njezine mjerodavnosti, s povjerenjem u Božju providnost planirati budućnost i pastoralne programe, da ćemo rasti u svojoj crkvenosti, radovati se zbog uspjeha svake zajednice i svakoga dijela zajedničkoga tijela Crkve i vrlo sam zahvalan svima koji tako čine. Tako vidim ulogu i poslanje svake redovničke zajednice. Neka rastu i cvjetaju u dobroti, pobožnosti i svetosti.
Odnos Crkve i politike
Koje su po Vama osnovne teškoće i prednosti s kojima se susreće Crkva u BiH i Hrvatskoj u suvremenom društvu?
Čini mi se da postoje dvije osnovne poteškoće s kojima se susreće Crkva u ovo vrijeme u našemu narodu. Jedno je pitanje potrebe pastoralnoga odgovora na kulturološke procese koji se događaju u svijetu i civilizaciji kojoj pripadamo, pa i kod nas. Ti procesi stvaraju navike i ponašanje koje ljude polako odvodi u stanje da se živi kao da Boga nema. Taj sve rašireniji osjećaj psihološke i duhovne samodostatnosti pojedinca, čovjeka bez Boga i zemlje bez nebesa, kao i sve druge njegove posljedice vrlo su ozbiljno pitanje koje treba odgovor. Traži ga Crkva cijele Europe, kao i za pitanje smanjivanja broja duhovnih zvanja, ali teško ide.
Druga poteškoća u našim biskupijama je pitanje smanjivanja broja ljudi i vjernika, nezaposlenost te iseljavanje. Odgovore na ta pitanja prije svega pozvana je dati državna vlast tako da se potrudi kako bi ljudi mogli imati dostojan posao i plaću, da radnička prava budu poštovana, da se isprave sve nepravde progona ljudi za vrijeme posljednjega rata, da se primjenom pravednih zakona isprave sve druge nepravde i spriječe nove. Da se proklamiraju i stvarno poštuju prava i dostojanstvo svakoga pojedinca i kolektiviteta, svakoga čovjeka i svakoga naroda. I toliko drugoga…
Prednost Crkve u BiH vidim osobito u dokaznoj snažnoj vjernosti kršćanstvu i Crkvi kod naših vjernika i njihovoj spremnosti da svjedoče. Također, osobita je odlika naših vjernika da su sa svojim duhovnim pastirima i s crkvenim ustanovama, općenito govoreći, vrlo i nesebično solidarni u svakom smislu: u duhovnom, psihološkom pa i materijalnom smislu. Dapače, zahvaljujući upravo ponajviše njihovoj dobroti preživjela je Crkva brojne nedaće u prošlosti.
Nerijetko se političari i politika nameću kao glavni protagonisti ne samo u društveno-političkim nego i u mnogim drugim aspektima ljudskoga života. Na tom tragu su im osobito zanimljive religijske institucije preko kojih se nadaju doprijeti najprije do vjernika, a kasnije do svojih birača koji bi glasovali za njihove politike. Postoji li ozbiljna opasnost od politiziranja ne samo vjere nego i pojedinih crkvenih institucija?
Višak politike i političkih tema prepoznatljiva je oznaka našega društva, medija pa i običnih razgovora među pojedincima. Naspram tomu, odnos Crkve i crkvenih osoba prema političkoj stvarnosti i ljudima u politici trebao bi biti evangelizacijski. To jest, Crkva se ne poistovjećuje ni s jednim društvenim ili političkim uređenjem, niti s nekom političkom strankom niti itko ima pravo iskorištavati Crkvu, njezine ustanove, događaje i osobe. No, Crkva svima njima želi biti blizu jer je također njima, društvenim sustavima i političarima, kao i svima drugima, poslana radi evangelizacije i ne dopušta da bude iskorištena. K tomu i ljudi u politici su često također vjernici te smo i njima poslani, čak i onima koji nisu vjernici. I država i Crkva trebaju biti u službi čovjeka, njegovih prava i dostojanstva. U vezi s tim, dobro bi bilo da svi uvažavaju načela i nauk Pastoralne konstitucije Drugoga vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenom svijetu. Tamo se između ostaloga kaže i ovo: „Politička zajednica i Crkva su, svaka na svom području, neovisne jedna o drugoj i autonomne. Obje su, iako s različita naslova, u službi osobnog i društvenog poziva istih ljudi. Tu će službu to uspješnije vršiti na dobro svih što obje budu više išle za zdravom međusobnom suradnjom, vodeći dakako računa o prilikama mjesta i vremena.”
Također, podsjetio bih na „Doktrinarnu notu o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu”, koju je 2002. godine objavila Kongregacija za nauk vjere te na dokument Biskupske konferencije BiH „Politika po mjeri čovjeka” iz 2014. godine. Bilo bi vrlo korisno da ih prouče i primijene svi. Ova doktrinarna nota nije politički dokument, nije ni politički manifest, ni politička agitacija. On je dokument koji sadrži katoličku doktrinu, osnovna katolička teološka i moralna načela koja trebaju prakticirati katolici koji sudjeluju u političkom životu.
Kršćani odgovorno sudjeluju u javnom životu kao građani svoje države. Ali i kada djeluju u javnom životu kao građani, oni su kršćani. Ujutro kada odlaze na posao, svoje kršćanstvo ne ostavljaju kod kuće, da bi mu se vratili opet navečer u privatnosti doma. Oni svoje kršćanstvo nose sa sobom, kamo god idu i što god rade. Isto tako, službenik Crkve je uvijek samo svećenik i to bi morao biti u svom konkretnom ponašanju. On je poslan propovijedati, dijeliti Božje milosrđe i posvećivati, kad susreće bilo kojega čovjeka, pa i ljude u politici.
Zasluge sv. Jeronima
Središnja tema ovoga broja revije Svjetlo riječi je život i djelo sv. Jeronima koji nam je darovao prvi prijevod Biblije na latinski jezik. Rođen je 347. godine u Stridonu, a o lokaciji toga grada postoje različite teorije. Kakvo je Vaše mišljenje po tom pitanju?
Točno je da postoje različite teorije o tomu gdje je bilo rodno mjesto sv. Jeronima koje se zvalo Stridon, a koje on sam izričito spominje u svom djelu De viris illustribus. To je djelo napisao u Betlehemu 392./393. godine. U njemu se predstavlja kao njegov pisac i kaže da se rodio u Stridonu te da je to mjesto u času pisanja ovoga djela već bilo razoreno od Gota. On, nažalost, nije objasnio gdje se točno Stridon nalazio, osim što kaže da je bio smješten na granici između Dalmacije i Panonije. I nikada se nije točno ustanovilo gdje je bio. No, u stručnoj patrističkoj literaturi među tim teorijama ipak dominiraju dvije: jedna koja Stridon smješta u područje između rimske Akvileje i Emone, to jest negdje sjeverno od Trsta pa do današnje Ljubljane, a druga da je Stridon bio negdje na širem području današnjega Grahovskog polja. Obje teorije imaju svoje razloge i u znanstvenoj literaturi su prisutne. Ali, budući da ovo nije znanstvena rasprava, vjerujem da je dovoljno kazati ovdje što je rečeno, a oni, koje ovo pitanje bude više zanimalo, mogu naći iscrpniju priču o svim teorijama u stručnoj literaturi.
Po čemu je poseban Jeronimov sveukupni predani rad na području biblike?
Na poticaj pape Damaza sv. Jeronim se, početkom otprilike 382. godine, predao poslu revizije postojećega prijevoda Svetoga pisma na latinski jezik. Taj stariji prijevod, prozvan Itala, bio je dotada korišten u Rimu, a možda i u drugim krajevima u zapadnom dijelu kršćanstva gdje se koristio latinski jezik. Međutim, trebalo ga je popraviti i uskladiti s hebrejskim i grčkim izvornicima. I otada pa do kraja svoga života sv. Jeronim se najviše bavio Svetim pismom. Bavio se tumačenjem i prijevodom Svetoga pisma, ali i drugim teološkim pitanjima. Njegova verzija popravljenoga prijevoda Svetoga pisma na latinski jezik prešla je s vremenom u opću uporabu u Crkvi te je nekada kasnije taj prijevod prozvan Vulgata.
Jeronimove zasluge u tumačenju i prevođenju Svetoga pisma stvarno su iznimno velike pa se obično kaže da je on bio ponajbolji naučitelj u tumačenju Svetoga pisma. On je crkveni otac i kršćanki svetac, a blagdan mu je 30. rujna. Kažu da je bio jedini čovjek svoga vremena koji je poznavao tri jezika – hebrejski, grčki i latinski – sva tri potrebna za prevođenje Svetoga pisma, jer Stari zavjet je izvorno pisan na hebrejskom, a Novi zavjet na grčkom jeziku.
Nesumnjiv je njegov utjecaj na zapadnu kršćansku, ali i svjetovnu tradiciju, te umjetnost i kulturu. Koliko je to danas prepoznato i cijenjeno?
Ova vrsta ljudi, kakav je bio sv. Jeronim, imala je vrlo velik utjecaj na raznim područjima kulture, teologije i duhovnosti. Npr. njegov utjecaj na latinski jezik, posebice na crkveni latinski, preko prijevoda Svetoga pisma je trajan, a taj jezik je preuziman te je njegov utjecaj prisutan također u drugim oblicima pisanoga izričaja. Njegova povijesna i polemička djela te druge rasprave utjecale su na teološke misaone procese. Također, velik je bio u starini njegov utjecaj na monašku duhovnost u kojoj je Jeronim monaha vidio kao čovjeka u hodu prema Kristu po čitanju, proučavanju i meditaciji Svetoga pisma. K tomu, slikari i kipari su se natjecali u prikazivanju lika sv. Jeronima u različitim situacijama: kao monaha, pokornika, pustinjaka, u studiju, u društvu s lavom, u molitvi. Prikazivan je ponekad čak i u kardinalskoj odjeći, iako u njegovo vrijeme ta služba vjerojatno nije ni postojala. Uz to, kao svoga zaštitnika poznaju ga arheolozi, prevoditelji, bibliotekari, znanstvenici, studenti kao i neke visokoškolske ustanove.
Sveti je Jeronim osobito štovan u hrvatskome narodu, napose zbog mjesta rođenja, a ove se godine obilježava i 1600. obljetnica njegove smrti. Na koji način se ovaj jubilej obilježava na razini Crkve u BiH i Hrvatskoj?
Sv. Jeronima su neki njegovi suvremenici, koji su ga osobno poznavali, predstavljali kao Dalmatinca, što u zemljopisnom smislu treba uzeti u okvirima ondašnje rimske Dalmacije koja je imala mnogo veći teritorij nego ova koju mi poznajemo. No sv. Jeronima hrvatski katolici štuju od davnina te je vrlo teško ustanoviti početke toga kulta. I upravo zbog toga što je štovan među hrvatskim katolicima, posvećena mu je crkva i Papinski hrvatski zavod u Rimu, koje su možda najpoznatije hrvatske ustanove koje nose ime ovoga sveca. Neka kulturna društva također nose njegovo ime, npr. Društvo sv. Jeronima. Ima i župnih crkava, kapelica i oltara njemu posvećenih, posebice u Hrvatskoj. A koliko je meni poznato, u BiH je sv. Jeronima kao svoga zaštitnika imala župa u Skopaljskoj Gračanici, ali je kod gradnje nove crkve sv. Jeronim u toj župi postao tzv. drugi patron.
A 1600. obljetnica njegove smrti prilika je za organiziranje znanstvenih simpozija na slovenskom i hrvatskom govornom području, predavanja na razne teme, prigodnih programa i molitava. Tako je npr. predviđeno da na njegov blagdan ove godine budu slavljene sv. mise u Grahovu i Skopaljskoj Gračanici. Uz to, naša Biskupska konferencija je sljedeću godinu, od Jeronimova blagdana 2020. do blagdana 2021., proglasila godinom Riječi Božje, što bi trebalo biti vrijeme pojačane prisutnosti, razmatranja i čitanja Svetoga pisma u obiteljima, župnim i drugim zajednicama te dušobrižništvu uopće.
Poznata je legenda o lavu koji je došepao s trnom u šapi do samostana u Betlehemu u kojemu je boravio sv. Jeronim. Redovnici su se razbježali, a Jeronim je pristupio i izvadio mu trn nakon čega je lav postao njegov vjerni pratitelj. Nije li to snažan simbol svećenicima, redovnicima i redovnicama kao i svakom vjerniku da ovom „modernom vremenu” koje karakterizira sloboda bez odgovornosti radije izvadi taj „trn” nego da ga proklinje ili bježi od njega?
Ako se sam proklinje mrak, kaže jedna kineska poslovica, nikada se neće upaliti svjetlo. To jest, ne treba ga proklinjati već treba paliti svjetlo jer samo tako nestaje tame. Isus to isto poručuje na drukčiji način i postavlja trajno pravilo za svakoga kršćanskog dušobrižnika: On kaže da nije došao zbog pravednika nego zbog grešnika. Odnosno, gdje god postoji bilo kakav „trn” poslanje je duhovnih osoba primijetiti ga, prepoznati ga kao moralnu ugrozu i pomoći onima koji trpe da ga odstrane i ozdrave. Naime, slabosti ljudi, koje su nažalost dio života, mjesto su i razlog Božjega milosrđa, ali i mjesto dokazivanja našega kršćanstva.
Kršćanstvo jest religija slobode. Ali nikada bez odgovornosti jer bi sve završilo u nekoj vrsti sebičnosti. Kršćanstvo je naime prije svega religija ljubavi. A drugo ime ljubavi jest odgovornost i solidarnost.
Upravo se dovršava novi hrvatski prijevod Biblije koji je iniciralo Hrvatsko biblijsko društvo a o kojemu se u medijima govori kao o najvećem i najambicioznijem prevoditeljskom pothvatu u Hrvatskoj otkako postoji kao samostalna država. Kako to komentirate?
Nadam se da su naši bibličari i drugi stručnjaci koji rade na tom projektu učinili sve na najbolji mogući način. Pročitao sam i knjigu koju su objavili o tomu kako bi taj budući prijevod trebao izgledati i u kojoj su se potrudili objasniti zašto su učinili neke izbore. Tiskali su tu knjigu kako bi, vjerojatno, unaprijed pripremili crkvenu, lingvističku i ostalu kulturnu javnost jer novi prijevod i tiskanje Biblije u bilo kojemu narodu velik je pothvat koji ima dalekosežne posljedice i velik utjecaj na mnoga područja. Radujem se novom prijevodu i iskreno se nadam da su prevoditelji, drugi stručnjaci i izdavači pogodili u svojim odlukama i izborima. I bilo bi vrlo prikladno ako bi se novi prijevod Svetoga pisma na hrvatskom jeziku pojavio baš u godini 1600. obljetnice smrti sv. Jeronima, odnosno tijekom godine Riječi Božje koju je najavila naša Biskupska konferencija. Tomu bi se sigurno vrlo radovao i ovaj sv. Dalmatinac, a vjerojatno bi to bio i najdraži poklon koji mu Crkva u našemu narodu može darovati.
Budućnost ekumenizma
Nakon toliko stoljeća kršćanske se Crkve nisu ujedinile ili barem približile jedna drugoj u onoj mjeri koja bi odškrinula vrata jedinstvu svih kršćana. Kakva je budućnost ekumenizma?
Ekumenizam, odnosno nastojanje oko ponovne uspostave jedinstva među kršćanima, vrlo je nježna i osjetljiva biljka i na teološkoj, znanstvenoj i na praktičnoj provedbenoj razini. I to iz vrlo mnogo razloga. Prije svega, radi se o novom načinu teološkoga razmišljanja i traženju najprikladnijega djelovanja za jedinstvo. Pojavio se u prvim oblicima početkom 20. stoljeća, prije svega među kršćanima evangeličke i anglikanske provenijencije. Katolička Crkva se službeno uključila 1949. godine kad je današnja Kongregacija za nauk vjere objavila dokument „O ekumenskom pokretu”, iako je i prije toga bilo katoličkih pojedinaca i grupa koji su u tomu sudjelovali. Tim dokumentom dopustilo se ovlaštenim stručnjacima da u ime Crkve sudjeluju u tom nastojanju, a istaknuto je u njemu također da Duh Sveti djeluje za spasenje također u odvojenim Crkvama. Kasnije je u Katoličkoj Crkvi ta teologija razrađivana ina najslužbeniji način pa u tom smislu svakako treba spomenuti dekret Drugoga vatikanskog sabora o ekumenizmu „Unitatis redintegratio” te encikliku pape Ivana Pavla II. „Ut unum sint”. Ali i veliki broj teologa je tomu dao svoj doprinos, a na hrvatskom govornom području svakako treba spomenuti biskupa Ratka Perića koji je objavio odličan komentar saborskoga dekreta.
U drugim kršćanskim Crkvama, međutim, zbog mnogo različitih razloga ne postoji službeni stav o tom pitanju, pa se ponekada nije lako snalaziti. No Katolička Crkva je u kontaktu i dijalogu sa svim Crkvama i crkvenim zajednicama i sa svima je objavila barem neki dokument teološke naravi. Tako bih ovdje, između brojnih nastojanja, spomenuo Međunarodno mješovito povjerenstvo za dijalog između Katoličke i Pravoslavnih Crkava, koje su 1979. godine osnovali papa Ivan Pavao II. i carigradski patrijarh Dimitrije I. Sastavljeno je od čak 60 članova, po trideset sa svake strane i objavilo je nekoliko vrlo važnih dokumenata. No i to povjerenstvo ima velikih problema u svom radu. Ipak, najveći problemi su na lokalnim razinama po svijetu, pa i na našim stranama, gdje različita pitanja vrlo opterećuju dijalog.
Međutim, važno je znati katolički nauk prema kojemu je duhovni ekumenizam središte i duša cijeloga ekumenskog nastojanja. A elementi duhovnoga ekumenizma su obraćenje srca, molitva i posvećenje. Na tom području, bez obzira na spomenute probleme, svatko uvijek može djelovati i ima što raditi, čak i kad nema sugovornika s druge strane. Također, prema istom katoličkom nauku, podjela koja postoji među kršćanima je loša pojava, čak zlo, zato što, kako učini Drugi vatikanski sabor: podjela se protivi Isusovoj volji koji je htio „da svi budu jedno”, pa se taj razlog u teologiji naziva ontološki; ta podjela je sablazan za svijet pa se zato ovaj razlog naziva moralni; i postojeća podjela velika je zapreka naviještanju evanđelja po čemu se ovaj razlog naziva pastoralni.
A budućnost ekumenizma? Ona će uvelike ovisiti o tomu koliko se bude prakticiralo duhovni ekumenizam, a s druge strane, koliko se u svim Crkvama i crkvenim zajednicama bude uvažavalo i poštivalo spomenute razloge zbog kojih je postojeća podjela među kršćanima zlo koje ne bi smjelo postojati i za koje zato treba tražiti rješenje.
Želim Vam ovom prigodom zahvaliti što rado pišete za reviju Svjetlo riječi i Kalendar sv. Ante, usprkos mnogim obvezama koje imate. Kako to uspijevate u svijetu u kojemu je maksima „nemam vremena” ili „možda neki drugi put”?
Trudim se, koliko mogu, odgovoriti na pozive svih urednika. Nekada sam i ja također radio takve poslove pa znam i razumijem kako nije lako uređivati publikacije bez suradnika te želio bih pomoći. Ali, još važniji je pastoralni razlog. To jest, tisak i pisana riječ općenito su drago i vrlo korisno sredstvo u dušobrižništvu, pa se od svećenika očekuje da bude podrška svakom prikladnom sredstvu evangelizacije. Osobito zato što pisana riječ stiže također onima kojima živi govor navještaja evanđelja nije dostupan. A i predsjednik sam Vijeća za medije naše Biskupske konferencije, pa se i zbog toga s pravom očekuje da crkvene medije pratim u radu te ih podržavam u jasnoći i vjernosti katoličkom nauku i u njihovu nastojanju da pomognu duhovnu brigu za vjernike. Nadam se skromno da je to moje pisanje od duhovne koristi drugima a, uz to, pišući, čovjek se bori i protiv lijenosti koju kršćanska duhovnost prokazuje kao veliku manu.
Za kraj Vas molim da čitateljima uputite poruku ohrabrenja i blagoslova u ovom teškom vremenu pandemije koronavirusa.
Nije lako naći prave riječi u vrijeme stvarne opasnosti pandemije i kušnje za ljude u cijelom svijetu. Taj virus napada ljudsko zdravlje, a medicina i farmaceutski stručnjaci još uvijek nemaju pravi lijek. A i drugi društveni sustavi, posebice socijalne službe i gospodarstvo, trpe velike posljedice te preko toga osiromašuju mnogi pojedini ljudi i obitelji, čak i kada nisu u zdravstvenom smislu osobno pogođeni virusom. To se sve odnosi i na vjernike. Oni su dio društvene stvarnosti, a njihov doprinos u rješavanju toga velikog problema neka bude prije svega molitva i svaki drugi oblik pomoći, da dragi Bog dadne dovoljno sposobnosti stručnim ljudima, među kojima je i mnogo kršćanskih vjernika, kako bi se što prije pronašao odgovarajući lijek. Oni su rezultatima svojih istraživanja znakovi nade. U svemu tomu ipak posebice raduje činjenica što je pandemija pokazala, da u svijetu zaista ima mnogo dobrih i hrabrih ljudi koji na razne načine pomažu oboljelima, izoliranima i pogođenima. To vrijedi naročito za medicinsko osoblje koje pokazuje veliku hrabrost. Oni su često pravi heroji altruizma i produžena ruka Božje ljubavi na djelu. I njih, i sve koji trpe, i sve nas zajedno s njima neka dragi Bog blagoslovi!
