Osnovnu naobrazbu stekao je u fojničkom samostanu, a filozofski i teološki studij polazio u Dalmaciji i Italiji. Studiranje je okončao u Firenci 1740. godine, a nakon toga je čak osamnaest godina ostao u Italiji na službi lektora filozofije i bogoslovije, što u to vrijeme, a ni inače, nije bilo neuobičajeno u Bosni Srebrenoj. God. 1757, pošto je Bosna Srebrena izgubila status provincije, imenovan je kustosom, tj. poglavarom novoproglašene kustodije. Već sljedeće godine, kad su se bosanski franjevci ponovo izborili za status provincije, postao je provincijal (1758-1762). Na tu je dužnost biran još jedanput (1768-1771). Kuriozan je podatak da je 1764. dospio i u turski zatvor jer je s još nekolicinom svoje subraće popravljao i nadograđivao fojnički samostan bez propisanih dopuštenja. U zatvoru je ostao oko tri mjeseca te bio pušten uz veliku otkupninu. God. 1773. imenovan je eritrejskim biskupom i apostolskim vikarom u Bosni i Hercegovini. Tu je dužnost obavljao do kraja života. U više je navrata obilazio Vikarijat i slao o svojim pohodima vrlo zanimljive i povijesno relevantne izvještaje Kongregaciji za širenje vjere. Neki su od tih izvještaja kasnije i objavljeni. Bavio se također i prošlošću Bosne Srebrene pa je, između ostaloga, u čuvenom djelu talijanskoga isusovca Daniela Farlatija Illyricum sacrum (Sveti Ilirik) objavljen njegov opis Duvna pod naslovom Dumni deskriptio.
Tvorac teološkog nazivlja
Dobretić je međutim posebice poznat i uvažavan kao autor najvažnijega teološkog spisa u starijem spisateljstvu franjevaca Bosne Srebrene. Riječ je o omašnom (više od 600 stranica) praktičnom priručniku moralnoga bogoslovlja koji je pod naslovom Kratko skupljenje ćudoredne iliti morale bogoslovice svrhu sedam Katoličanske crkve sakramenatah… objavljen u Anconi 1782. godine. U njemu se u čak 31 poglavlju tumači nauk o svetim sakramentima: riječ je o sakramentima općenito te posebno o sakramentima pokore, ženidbe, mise, svetoga reda, krštenja, potvrde, euharistije i bolesničkoga pomazanja. Taj se nauk izlaže, kako ističe sam autor, na temelju Svetoga pisma, crkvenih sabora, crkvenih naučitelja i kanonista, a namijenjen je potrebama župnika, misionara, ispovjednika te onih koji se pripremaju za primanje svećeničkoga reda. Djelo je pisano dosljednom ikavskom štokavštinom, a posebno je zanimljivo to što je Dobretić u njemu nastojao pronaći prikladne hrvatske izraze za mnoge teološke termine, npr. bogoslovica (teologija), podstava ili podlaga (materija), obličnica ili tvorilica za forma čina (tj. „riči onoga koji čini sakrament“), okolovina oli okolostanje (okolnost), brezređe (irregulitas), prosni grih (suprotno od smrtnoga grijeha), poluvirac (heretik), kipoklanjac (neznabožac, poganin) itd. Osobito su, i terminološki i općenito, zanimljive vrlo česte imenice muškoga roda koje označuju vršitelja radnje (nomina agentis), npr. otkupitelj, osloboditelj, naučitelj, postavitelj, podilitelj (sakramenata), činitelj, služitelj, razaspitelj (blaga neprocinjenoga) itd. Zbog toga se Dobretić s pravom smatra jednim od prvih tvoraca teološkog nazivlja u Hrvata. Filolozima je Ćudoredna bogoslovica ponajprije zanimljiva po predgovoru pod naslovom Dobrovoljnom štiocu u kojem on obrazlaže tip slovopisa (grafije) za koji se odlučio. Nakon toga ističe „da smo svi slavnoga iliti iliričkoga jezika i naroda, ali svi jednako ne govorimo, dali imadu različita govorenja i u slovima i u ričma, kako je gdi osto običaj. Školjari na jedan način govore, na drugi gradovi pokraj mora, na drugi Dalmatini koji su daleko od mora, na drugi Dubrovčani; tako Bošnjaci, Hrvati, Šlavonci, Hungari, Bulgari i drugi slavnoga naroda vilajeti”.
Treba reći da je literatura o fra Marku Dobretiću prilično obilna. Napose upozoravam na relativno nedavno objavljeni zbornik o njemu i njegovu (osamnaestom) stoljeću koji je tiskan pod naslovom Zbornik o Marku Dobretiću (Dobretići – Sarajevo, 2008). U njemu o liku i djelu Dobretićevu te o njegovu vremenu s različitih aspekata pišu, između ostalih, Krunoslav Pranjić, Ivan Lovrenović, Miro Vrgoč, Marko Karamatić, Emir Filipović, Iva Beljan i Ivan Nujić.
Ćudoredna bogoslovica
Navest ću na kraju i dva karakteristična ulomka iz Ćudoredne bogoslovice. Prvi je iz spomenutoga predgovora Dobrovoljnom štiocu. U njemu je riječ o grafiji Bogoslovice te o latiničkoj grafiji djelā pisanih hrvatskim jezikom općenito i o poteškoćama s kojima su bili suočeni svi oni koji su u Dobretićevo vrijeme pisali tom grafijom. Tekst donosim u suvremenoj grafiji uz napomenu da je Dobretić glas c pisao kao cz, č kao ç, ć kao ch(i) ili kao tj, dž kao c, lj kao gl(i), nj kao gn(i), š kao sc, vokalno r kao ar (npr. smart), a ž kao x:
Donajposli, nemoj se čudit ni narugat što ovako nevaljalo i neuredno pišemo latinskim slovima u naš slavni iliti ilirički jezik, nego promisli napri da je mučno s tuđim slovima u naš jezik upisat svaku rič po svojoj naravi, izgovaranju i podpunomu njezinu zlamenju, arijeh veličanstvu i slatkosti. Jer u Latinah nejma onoliko slovah koliko bi se otilo za moć pisat podpuno i uprav u naš jezik. Drugo, vidili smo sve knjige štampane u naš jezik latinskim slovima i ne vidismo nijednoga da jednako pišu, nego svaki kako se komu vidilo da se more razumit, onako je pisao. Mi, ne imadući regule iliti načina obćenoga kako se ima pisat, jesmo pisali priprostim načinom, nek je lašnje proštit, a samo nek se zna što koja rič zlamenuje i što oće da reče.
Ostavili smo mloga dvostruka i trostruka slova, koja se nalaze u drugim knjigam naškim, za izreć podpuno rič našku, zašto je mučno i zametljivo štit. Zato rekosmo da smo pisali priprostim iliti jednostrukim slovima, nek je lašnje proštit. A podpunost riči stoji u jeziku onoga koji zna uprav naški iliti slovinski govorit, koji ne gleda kako je pisano, nego kako valja lipo i čisto izgovarat. Ništa ne manje, metnuli smo ozgor nad ričma brazgotinice, koje zlamenuju da se onde ima rič produljit, il da bi ondi imala biti dva slova. Ter tako biva lašnje štit.
Drugi je ulomak iz potpoglavlja Od uzmnoženja ženah (De pluralitate uxorum). U njemu je riječ o poligamiji:
Na dva načina se more razumit imat više ženah. Jedan jest kad čovik u isto vrime ima dvi ili tri žene, sve žive. Drugi jest kad se čovik drugi put oženi posli smrti svoje žene prve, i tako treći put posli smrti druge itd. U zakonu Isukrstovu zakonom Božjim jest zabranjeno čoviku u isto vrime imat više ženah, i ženi više muževah. […] Ako bi tko reko da je pristojno krstjanom imat više ženah zajedno, u isto vrime, i da ovo nijednim zakonom božanstvenim nije zabranjeno, da je proklet […]
Ovo se potvrđuje pismom Svetim. U knjiga od Poroda ovako se štije: Ostaviće čovik oca i mater i prikloniti se ženi svojoj, i biće dvoje u puti jednoj: a ne veli: Biće troje ili četvero u puti jednoj, nego samo dvoje.
U nastavku istoga potpoglavlja Dobretić nastoji odgovoriti i na intrigantno pitanje kako to da su Abraham, Jakov i brojni drugi židovski uglednici u Starom zavjetu mogli imati više žena kad to, kako se u katoličkom nauku tvrdi, nije po zakonu Božjem:
More bit da će mi reći: ako je po zakonu Božijemu da čovik ne može imat nego jednu ženu, a žena jednoga muža, kako su dakle Abram, Jakov i drugi mnogi u Starom zakonu mogli imat veće ženah u isto vrime? Odgovaram: to je njima osobito bilo očitovano i dopušteno od Boga, i to za veliku potribu, to jest za umnožiti narod pravovirni, koji poznaje i viruje u jednoga pravoga Boga, budući da u to vrime bijaše svit posidovan od naznabožaca i kipoklanjaca, pravovirni vehoma malo. Nauk je ovo sasvim obćeni i štije se u pogl. ozgor rečenomu Gaudemus, u sveti kanoni. Ovo se latinski zove polygamia, a naški dvoženstvo. I tako koji ima dvi žene zajedno, zove se polygamus, a naški imadući dvi žene zajedno. I ovi ne mogu bit redovnici ni misnici ni posli smrti svoji žena.
