Githeri je osnovno jelo koje ovdašnji ljudi jedu svakodnevno. Jedna mjera graha, dvije mjere kukuruza, vode i malo soli – to je cijeli recept. I tako stalno. Githeri se kuha svakog dana u godini, ne samo dok gradimo crkvu. Priprema se na otvorenom ognjištu u zemljanim kućama mojih sumještana u Africi. Na njemu odrastaju generacije, oko njega se okupljaju obitelji, a i crkva se gradi. Uvečer se jede još ugali, tvrda pura, žganci od kojih se, kažu, dobro spava. Europski želudac teško bi se nosio s tim da čovjek iz dana u dan jede istu hranu, a da istovremeno bude vedar, strpljiv i spreman za posao. Bijelci jednostavno nemaju tu tjelesnu izdržljivost, a ni snagu volje. Unatoč tome, iz dubokog poštovanja prema njima, ja volim taj podnevni ručak s radnicima na gradilištu.
Ovo je već druga crkva koju gradim za svog vijeka u Africi. Prvu smo prije četiri godine dovršili u selu Polepole. Naziv tog sela na svahili jeziku znači polako, a upravo najbolje oslikava filozofiju života i kurs napretka kontinenta koji traži priliku da pokaže sve što može. Nova crkva gradi se u selu Suswa, na sjevernom području misije, koje je mirno i idilično.
Bez viska i vaservage
Za Polepole crkvu imali smo poseban nacrt, a sada taj isti nacrt dorađujemo prema svojim potrebama. Crkvu u Suswi gradimo od kamena, pokrit ćemo je limom, a bit će u obliku slova T, jednostavna i skromna poput pokrajine u kojoj se rađa. Nakon što smo prije nekoliko godina izlili temelje ove crkve, morali smo zaustaviti radove. U međuvremenu smo slavili mise u filijalnoj drvenoj crkvi koju su lokalni vjernici već uvelike prerasli.
U blizini mjesta Suswa, počinje jedan od najneprohodnijih dijelova ove zemlje. Ustvari, čak i široke krošnje kandelaber stabla najavljuju opasnost. Ova stabla izgledaju poput ogromnih razgranatih kaktusa, a na zalasku sunca daju one prekrasne pejzaže Afrike. Bijeli sok kandelaber stabla iznimno je otrovan, izaziva opekline na koži, a ako dođe u doticaj s očima, dovodi do sljepila. Opasan je čak i dim ovog stabla, kad se zapali. Ljudi u Africi stoljećima ga uzgajaju kao živicu, kako bi svoja stada zaštitili od divljih životinja. No kod nas u misiji nema grabežljivaca. Živimo u mirnom kraju, pa se selom uz krave i koze slobodno šeću i magarci – tvrdoglavi su kao i europski – a imamo i nešto majmuna. To je sve. Ali kaktusi su i dalje tu i moćno se granaju kroz nenaseljenu ravnicu.
Zemljani put kroz selo izgleda prilično dobro, no kada započne kišna sezona, a crno se blato u bujicama spusti s planinskih vrhova i prekrije put u tankom sloju, možeš se slikati. Tada više nema pristupa do sela Momoi i Bogoine. Toliko je rijetko to crno blato, a ljepljivo, da se kotači vozila teško mogu izvući. Motocikli ili kako ih ovdje zovemo piki-piki (od engleskog izraza pick up, što znači pokupiti, povesti nekoga), ljudima su jedini način transporta, a u ovakvim okolnostima nemaju nikakvu šansu za prolazak. Ostaju samo noge. Nanosi crnog blata sežu u blizinu naše nove crkve. Stoga nam je mjesto gradnje vrlo značajno, jer se onamo slijevaju ljudi do kojih bismo se za vrijeme kišne sezone teško mogli probiti.
Dečki, njih desetak, s kojima gradim crkvu su iz plemena Kikuyu osim jednog, koji je Masai. Doveo sam ga iz mjesta udaljenog 80-ak kilometara. Naime, čuo sam da dobro rukuje kamenom, pa sam ga pozvao kao glavnog majstora. I stvarno je dobar. Njemu gotovo da i ne trebaju visak i vaservaga. Kako gradnja zidova napreduje, naš Masai svako malo skoči na zid, onako elegantno i visoko kako to samo Masaji znaju, i nekim sebi svojstvenim načinom kontrolira visinu i nagib. Predložio mi je da umjesto unutarnje obrade zida načinimo uski kameni zid jer bismo uštedjeli na materijalu, a i zidovi crkve izgledali bi prirodnije. To ćemo i učiniti. Proteklih dana već smo izlili vijenac u zaglavlju zidova. Naš Masai još će par puta skočiti na provjeru zida i crkva će biti pod krovom. Za oltar još nismo dogovorili hoćemo li ga graditi od kamena ili drveta. Masai još uvijek razmišlja što je najbolje rješenje.
Sljedeći mjesec počinje žetva kukuruza, githeri će postati malo grublji zbog zrelog zrnja, a mi ćemo u vedrom afričkom duhu i s Božjim blagoslovom dovršiti ovu građevinu kao mjesto molitve, nade, veselja i druženja, mjesto gdje ćemo krstiti djecu i brakom kruniti stasale ljubavi. Jednom mjesečno tu će biti i mobilna klinika za sve koji trebaju medicinsku pomoć.
(…)
Cijeli tekst rubrike Duh Afrike pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
