Martinje kao da je posljednje godišnje uzbuđenje, a blagdan svete Kate nekako je kao uzdah, nakon teško obavljenoga posla i cjelogodišnje jurnjave. Nakon toga dana sve se smiruje i kao da se sve na svijetu okrene jednom jedinom cilju, veselom iščekivanju Božića. Sve je to tako dobro. Svi i sve uspori.
Svi su svjesni da Božić dolazi. Već samo to je dovoljno za osmijeh na licu. Prve božićne pjesmice u samo nekoliko dana izazovu sveopći regres i najozbiljnijih odraslih, koji postanu poput djece. Zašarene se kićeni izlozi, prepuni igračaka, bombona, čokolada, sjajnih mašni, kuglica, lampica i svakakvih drugih ukrasa. Svijetle ulice, prozori, krovovi. Kao da sjajnije svijetle oči svih ljudi. Televizijski programi emitiraju filmove s božićnim temama, mira, oprosta, ljubavi, dobrote, obiteljskoga zajedništva. Bez obzira na takozvanu „komercijalizaciju”, ipak je sve to tako dobro. Dobro je u Finskoj i u Francuskoj, u Austriji i Hrvatskoj, u Australiji i Japanu. Baš je dobro, bio to početak ljeta ili početak zime. Nema veze koja je zemljina polutka, jednako je dobro. U svakom slučaju, sunce i svjetlo prevladaju mrak. Od tada do proljeća svaki dan za toliko koliko pijetao zijevne, rekla bi mama. Malo pomalo, ali svjetlo neminovno pobjeđuje od toga dana, pa zauvijek.
Dijete je mir
Nakon cjelogodišnje jurnjave, eto postoji i vrijeme rezervirano za roditelje, prijatelje, za druge, ali i za same sebe. Vrijeme za zaustavljanje, promišljanje o postignutom i za planiranje buduće godine. Pravljenje obračuna. Vrijeme je za sadnju pšenice, za adventske svijeće, vjenčiće, za radosno iščekivanje mira i dobra koje dolazi. Svi, baš svi se jednako nadaju. Ljubavi, oproštenju, oslobođenju, obraćenju. Svi, baš svi žele biti dobri, još bolji nego jesu. Taj ideal nije posustao.
Netko si prizna, netko ne, ali zapravo svi žele biti kao Dijete. Ili bar što sličniji. Igračke, šarene lampice, mašnice i pokloni, samo su dobar izgovor za djetinjasto ponašanje, kojem su svi skloni kada se opuste.
Svi se raduju porođenju Djetešca, koje je nada, vjera, koje je čista ljubav. Dijete je mir. Svi ga žele susresti, svi ga žele pozdraviti, svi ga žele darivati, igrati se s njim, čuvati ga, štititi, braniti. Svi žele biti poput Djeteta. Ili bar što sličniji.
Zato se dugo pripravlja za Njegov dolazak, gotovo cijeli mjesec u godini se posvećuje tom danu. Pa i dok se radi, ipak se priprema za susret. Čiste se kuće, dvorišta, čiste se duše, tijela. Čiste se računi izmiruju dugovi svih vrsta. Pokušava se učiniti sve ono što se možda nije stiglo cijele godine, susresti prijatelje, biti sa svojima što više. To je najbolje od svega. To sjećanje, podsjećanje, susreti, zagrljaji, čestitke, dobre želje, sretne misli.
Drugo najbolje su mise zornice. To je tako dobar običaj. Rano se ustaje i izlazi u svježa jutra, kako bi se s prijateljima radosno molilo. Ta jutra mirišu na borove, tamjan, čaj s cimetom, svježa topla peciva. Zornice mirišu na osmijehe molitelja.
Priprema se darivanje Djeteta. Čistim srcima, sretnim mislima, najvrjednijim što imamo, zlatom svoje duše. Svi žele prinijeti najbolje, zahvaliti za život, za zdravlje, za radost, za sada i za nadu u sutra. Sve što Djetetu treba je samo i jedino ljubav, što više i što čišće ljubavi. U svim oblicima. Nekad su to i pisma sa željama za blagoslovom, pa i „životnim željama”. Od zdravlja, blagostanja, mira u svijetu i obitelji, blagoslova, veselja, do konkretnih želja za nekim predmetom, postignućem ili putovanjem. Svi su prinosi dobro došli poput smirne, a radost, ljubav i nada u njima su kao tamjan, koji ih čini svetima baš u tom trenutku.
Pa i ako se ne zna točno artikulirati tu „životnu želju”, ona se prepoznaje po tome što je baš naša, jedinstvena i samo nama izaziva veliku radost, iako nekom drugom možda baš ništa ne znači. Dobro je prepustiti se miru i tražiti u sebi što je to u meni što samo ja želim, baš to što me tako raduje. Možda je upravo to smisao zbog kojega smo rođeni i zbog kojega živimo, sve dok se ne ostvari. Samo mašta je granica svakoga čovjeka.
Ohrabrimo se i svojim primjerom ohrabrimo druge na zajedničko radovanje u čekanju svete noći i trenutka obraćenja cijeloga svijeta. Čarobna je to noć, u kojoj je cijeli svijet i ljudska vrsta najbliže Bogu, u nama i oko nas. Navijmo sat, požurimo na zornicu. Ne treba buditi susjede, možda je bolje poći sam i putem moliti svoju molitvu, sabrati se i susresti slične sebi, kojima nije teško ustati, pjevati i slaviti od zore do Tihe noći, bez prestanka.
U svim tim običajima utkan je sav smisao ljudskoga postojanja, smisao života, smisao onoga zbog čega se trudilo cijele godine, čime se zaslužio ovaj mjesec predaha i mira, stjecanja snage za novi početak.
Baš je tako dobro.
