Više od sedam stoljeća franjevci djeluju na tlu Bosne i Hercegovine u okviru franjevačke ustanove koja stoljećima nosi naziv Bosna Srebrena. Ona je jedina institucija u BiH koja je nadživjela pad Bosanskoga kraljevstva u srednjem vijeku i sve kasnije režime. Svoju duhovnu i vjersku misiju franjevci su tijekom povijesti obavljali govornom i pisanom riječi, kao i likovnom umjetnosti što nas ovdje posebno zanima. O tome svjedoče umjetnička djela starih majstora triju drevnih samostana u Fojnici, Kreševu i Kraljevoj Sutjesci. Franjevci i danas u duhu višestoljetne tradicije razvijaju likovnu kulturu. Tijekom zadnjih desetljeća brojne su crkve obogaćene ostvarenjima suvremene sakralne umjetnosti, a u samostanima formirane zapažene umjetničke zbirke! Ovdje dajemo sumaran panoramski pogled na franjevačko likovno nasljeđe Bosne Srebrene minulih stoljeća.
Utemeljitelj Franjevačkoga reda, Franjo iz Asiza (1181/82 – 1226) – pravim imenom Giovanni Francesco Bernardone – odigrao je nemalu ulogu u razvitku likovne umjetnosti. Duboko „povezan s umjetnošću više nego ijedna osoba kršćanstva osim Krista i Majke Božje”, snažno je utjecao na umjetničke tokove. S njime i njegovim pokretom „započinje talijanska renesansa i renesansa uopće” na čiji će razvoj utjecati tijekom sljedećih nekoliko stoljeća (fra Ignacije Gavran).
Franjo se odnosio s dubokim poštovanjem prema svemu stvorenom. Osjećao se bratom siromašnih, napaćenih, bolesnih, odbačenih, bio je mali brat sunca, zvijezda, mjeseca, vjetrova, voda, rijeka, ptica…! Unio je novi način razumijevanja čovjeka i društva. Za svoga relativno kratkoga života ostavio je snažan duhovni pečat koji je kasnije imao odjeka diljem kršćanskoga svijeta. O tome govori i činjenica da je samo dvije godine nakon smrti proglašen svetim (1228), a subraća iste godine njemu u čast u Asizu grade dvostruku baziliku, donju romaničku i gornju gotičku, te kriptu s njegovim grobom. U gornjoj bazilici slikar Giotto di Bondone (1267–1337) naslikao je 28 freski sa scenama iz njegova života. Prema riječima povjesničara umjetnosti i slikara Ljube Babića (1890–1974), Franjo je u Giottu našao „svog najsitnijeg likovnog interpreta, a umjetnost najsnažnijeg tumača novog humanizma. Taj i takav humanitet odnjihao je čitavu renesansu, jer je crkva ‘Poverellova’ [= asiškog Siromaška, op. MK] polazna točka čitavog presudnog razvitka opće umjetnosti”.
Franjevci u Bosni – srednji vijek
Humanitet Franje iz Asiza odnjihao je ne samo renesansu nego i njegove sljedbenike na sve četiri strane svijeta. Tako i do Bosne, kamo su prva dvojica franjevaca stigla 1291. godine, a pola stoljeća kasnije, kada ih se broj uvećao, utemeljili su Bosansku vikariju (1339/40) na prostoru od Apulije u južnoj Italiji, preko Dalmacije na sjever do Ugarske i na istok do Transilvanije i Bugarske. Kasnije će se prozvati franjevačka provincija Bosna Srebrena (1517). Tijekom srednjega vijeka franjevci su podigli više desetaka samostana i brojne crkve (Bobovac, Kr. Sutjeska, Bakići kod Olova, Srebrenica, Visoko, Vranduk, Jajce, Podmilačje…). One uglavnom nose obilježja sjevernjačke i srednjoeuropske gotike, s jedne, i mletačko-dalmatinske gotike, s druge strane. Unutrašnjost je tim crkvama likovno ukrašavana. Tragovi fresaka pronađeni su u crkvi sv. Katarine u Jajcu, te u crkvi sv. Grgura u Kr. Sutjesci gdje su otkriveni i ulomci vitraja i ukrasno izvedenih kamenih prozorskih okvira. Kapela na Bobovcu bila je iznutra sva oslikana freskama i urešena kamenim skulpturama.
Gotički kaleži u samostanima Fojnici, Kr. Sutjesci i Kreševu, te srebrni pacifikal u Kreševu „svjedoče o dostojanstvu liturgijske opreme čak i u skromnoj franjevačkoj zajednici”, kaže Sanja Cvetnić, povjesničarka umjetnosti iz Zagreba. Iz srednjega vijeka sačuvano je i nekoliko slika među kojima je Poklonstvo kraljeva – Krist pada pod križem (srednjoeuropski slikar, 15. st.) – jedna je od najvrjednijih u zbirci sutješkoga samostana. Četiri slike iz štajerske škole (nastale oko 1400): Anđeo s bakljom, Krist na križu, Oplakivanje Krista, Krunidba Bogorodice te sliku Krist s donatorom, sutješki franjevci su 1871. predali biskupu Strossmayeru na čuvanje, a on ih je obećao vratiti kad „Bosna svoja postane”. Nije ih vratio! Nalaze se u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU-a u Zagrebu.
Franjevci su naručivali slike i iz primorja. Od kotorsko-dubrovačkoga slikara Lovre Dobričevića (†1478) naručili su tri slike: dvije 1459. i jednu 1460. o čemu su sačuvani detaljni ugovori, ali bez naznake za koje crkve. Prva slika, poliptih, bila je dimenzija 3,5 x 2,5 m, a druga 1,8 x 1,3 m s likovima svetaca i izrezbarenim i pozlaćenim okvirima. Ugovoreno je da slike u crkvi postavi dubrovački majstor koji bi ih dopratio. Treću sliku, poznatu kao „Krist i donator”, kojoj se nije znalo autorstvo, povjesničarka umjetnosti Ivana Prijatelj Pavičić atribuirala je Lovri Dobričeviću, a predstavlja „Uskrslog Krista i kralja Tomaša”. Po svemu sudeći, naručena je za grobnu kapelu na Bobovcu. Franjevci su je, vjerojatno u vrijeme najezde Turaka, prenijeli u sutješki samostan. O sudbini drugih dviju slika ništa se ne zna: nestale su u vihoru turskoga osvajanja Bosne 1463. Da su sačuvane, bile bi važne „za rekonstrukciju stilskog razvoja Lovre Dobričevića”, ali i svjedočile „o visokoj kulturnoj razini bosanskih franjevaca oko 1460. godine upravo u trenutku kad je renesansa počela prodirati u njihova svetišta”, smatra Ivana Prijatelj Pavičić.
Osmansko razdoblje (1463–1878)
U drugoj polovici 15. stoljeća Bosna turskim osvajanjem gubi svoju samostalnost. Kralj je ubijen, a dio stanovništva je izbjegao ili stradao. Bila su to turbulentna vremena. Franjevci nisu pomišljali na napuštanje ovih krajeva. Stoga je tadašnji poglavar franjevaca fra Anđeo Zvizdović u jeku zaposjedanja Bosne izišao pred sultana Mehmeda II. na polju Milodražu (1463) kod Kiseljaka. Tom mu je prilikom sultan izdao svečanu povelju (ahdnamu) kojom jamči franjevcima da mogu ostati u Bosni i dalje vršiti svoju misiju u narodu.
Dio samostana je porušen tijekom osmanskoga osvajanja (1463), ali ih je ipak ostalo desetak. Podizanje novih samostana i crkava vlast nije dopuštala. Koncem 17. stoljeća, završetkom Bečkoga rata (1683–1699) između Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva, u Bosni su ostala samo tri samostana (Fojnica, Kreševo i Sutjeska) dok su ostali porušeni. Oko 80 000 katolika u to se vrijeme iselilo u Prekosavlje i Dalmaciju, dok ih je preostalo manje od 30 000. Ipak, njihov se broj do konca 18. st. povećao na oko 100 000.
Osmanske/turske vlasti franjevcima nisu dopuštale podizati nove crkve i samostane, a teško je bilo isposlovati i dopuštenje za neophodne popravke trošnih zgrada. Kad već nisu mogli svoje vjernike udomiti u novim crkvama niti pratiti europske tokove crkvenoga graditeljstva, oni su činili ono što su mogli: pisali su i izdavali knjige i nabavljali likovna djela u Italiji, ponajviše u Veneciji, ali i u Dalmaciji. Fra Marijan Bogdanović je u svom Ljetopisu kreševskog samostana zabilježio jednu dostavu slika i crkvenih predmeta iz Venecije 1771. godine. Naime, fra Martin Nikolić, definitor, prilikom boravka u Veneciji na liječenju, nabavio je dvije slike i niz drugih predmeta, koje je svibnja mjeseca 1771. donio u Kreševo. Bogdanović piše: „Podvečer je također stigao spomenuti o. definitor iz Splita, odakle je donio na pet konja sveti pribor za /našu/ crkvu, što ga je već prošle godine kupio u Veneciji, t/j./: dvije veće slike za oltare – /1./ svetu /sliku/ Raspetoga, pred kojim stoje žalosna Majka, sv. Ivan i Magdalena, sa svojim stupovima i ukrasima, a tako /i 2. sliku/ sv. Franje i ostalih /svetaca franjevačkog/ reda i stupove za oltar Bogorodice; dva zvona, jedno od 20 oka, drugo od 13, šest brončanih svijećnjaka, tri kandila, šest cvjetova [u drvu izrezbareni ukrasi], križni put i druge sitne stvari.” Tako su umjetnine stizale u franjevačke crkve.
Neka umjetnička djela imala su neobičnu sudbinu, kao, primjerice, slika Svete obitelji nepoznatoga venecijanskog majstora iz 16. st. Bila je – tko zna koliko dugo vremena – u dvorišnoj zgradi, kačari, Zdravka Piljka u Ivančevu kod Vareša. Otkrio ju je fra Andrija Zirdum 70-ih godina 20. st. prilikom jednoga posjeta s novacima iz Kr. Sutjeske. Dogovarao je s vlasnikom ili da je otkupi ili da mu za nju dadne jednu suvremenu umjetničku sliku. Vlasnik se odlučio za ovo drugo. Staru sliku, prilično oštećenu, fra Andrija je dao restaurirati u Zagrebu. Bila je na velikoj izložbi „Blago franjevačkih samostana BiH” (1988/89) u Sarajevu i Zagrebu. Njezino podrijetlo i vrijeme nastanka utvrdio je povjesničar umjetnosti Kruno Prijatelj. Sada je u zbirci samostana na Plehanu.
U zbirci starih majstora u samostanu u Kraljevoj Sutjesci nalaze se dvije slike dvojice venecijanskih slikara Raspeće Kristovo (1597) i Bezgrešno začeće (1621). Sve donedavno uglavnom se smatralo da je njihov autor Stjepan Dragojlović, rodom iz Sutjeske, jer je na slikama njegov potpis. Tek je u novije vrijeme uklonjena dvojba: Sanja Cvetnić je utvrdila da je na tim „dvjema iznimno važnim slikama manirističkih značajki” riječ o potpisanom naručitelju/donatoru a ne o slikaru. Slika iz 1597. nepoznatoga venecijanskog slikara predstavlja raspetoga Krista s Bogorodicom, Marijom Magdalenom, sv. Ivanom evanđelistom, sv. Stjepanom Prvomučenikom i donatorom Stjepanom Dragojlovićem. Na slici iz 1621. je Bezgrešno začeće s lauretanskim simbolima, sv. Stjepanom Prvomučenikom i donatorom Stjepanom Dragojlovićem. Njezin autor je, prema atribuciji Sanje Cvetnić, venecijanski slikar manirist flamanskoga podrijetla Baldassare d’Anna (oko 1572 –1646).
Baldassare d’Anna također je autor Posljednjega suda (treće ili četvrto desetljeće 17. stoljeća) u franjevačkoj crkvi sv. Katarine Aleksandrijske u Kreševu. Na slici je više skupina likova raspoređenih u tri dijela: gornji, srednji i donji. Slikom dominira lik Krista kojemu je s desne strane Bogorodica, a s lijeve Mihovil arkanđeo. To je na crti ikonografske tradicije u zapadnom slikarstvu, a u tom kontekstu je najčuvenija Michelangelova freska Posljednjega suda u Sikstinskoj kapeli u Vatikanu na kojoj su se nadahnjivali mnogi slikari među kojima i Baldassare d’Anna.
U Bosni Srebrenoj nalaze se i dvije slike braće Gian Antonia i Francesca Guardia iz 18. stoljeća. Stariji brat Gian Antonio autor je slike za koju se donedavno smatralo da predstavlja svetu Anu i Joakima s Marijom i franjevačkim svecem, što se pokazalo netočnim. Naime, prof. Sanja Cvetnić utemeljeno je obrazložila novu identifikaciju likova na slici (2005): Povratak Svete obitelji iz hrama i sv. Anto Padovanski. Slika je nastala oko 1750. i nalazi se u Franjevačkom samostanu na Petrićevcu. Utvrđivanjem autorstva i novim ikonografskim čitanjem „jedne od najljepših slika Bosne i Hercegovine” (S. Cvetnić) našla se ona na zasluženo visokom mjestu unutar likovnoga nasljeđa BiH. Mlađi brat Francesco Guardi, autor je slike Bogorodica s Djetetom i sv. Antom Padovanskim (nastala prije 1775) koja se nalazi u samostanskoj zbirci u Kraljevoj Sutjesci. Nju je (1966) „otkrio” povjesničar umjetnosti Grgo Gamulin i potom je predstavio stručnoj javnosti (1972) te naknadno recenzirao (1990). Slika ga je, veli, oduševila kao rijetko koja. Kad ju je našao „na slavnome mjestu: u franjevačkom samostanu Kraljeva Sutjeska u kanjonu podno kobnog Bobovca”, veli da je ostao „bez daha” pred njezinom ljepotom – jer je „pravo remek-djelo”. Istina, stanovitu nelagodu izaziva natpis njezina dobavljača, vjerojatno naručitelja, fra Grge Ilijića Varešanina (1736–1813) direktno na slici, a glasi: „Dobavi o. f. Grgo iz Vareša 1775.” Ali zato barem znamo godinu nabave i ime dobavljača.
U Franjevačkom samostanu u Fojnici nalazi se zavjetna slika Bogorodica sa sv. Rokom i sv. Sebastijanom, franjevcem i skupinom vjernika (1784) koju su naručili fojnički franjevci od splitskoga slikara Sebastiana Giuseppe Devita – Bašće (1740 – nakon 1797) u povodu epidemije kuge 1783. godine u Bosni. U gornjem dijelu slike je Bogorodica sa svecima zaštitnicima od kuge sv. Rokom i Sebastijanom, lijevo su dva anđela, jedan sa zavjetnim natpisom, a drugi protjeruje personifikaciju Kuge. U donjem dijelu slike je franjevac s vjernicima u molitvenom stavu.
Što se tiče zavjetnih slika u Bosni Srebrenoj, neke su poznate već od ranije u Gospinim svetištima gdje su bila okupljališta i žarišta duhovnoga života katolika, a posvećene Djevici Mariji. Kao čudotvorne štovane su slike Gospe Olovske, Gospe Gradovrške (u blizini Tuzle) te Gospe Ramske, kasnije Sinjske. Gradovrška je nestala u vrijeme Bečkoga rata (1683–1699) prilikom odlaska franjevaca u izbjeglištvo u Bač, a Olovska je vjerojatno izgorjela u podmetnutom požaru 1704. godine. Sačuvani su njihovi detaljni opisi. U vrijeme tih ratnih zbivanja ramski franjevci su s vjernicima izbjegli u Cetinsku krajinu (1687) ponijevši sa sobom Gospinu sliku koja se danas štuje kao Gospa Sinjska.
Franjevci su pretežno slike nabavljali u Italiji, ali ponekad i sa sjevera, iz Prekosavlja i Austrije, odakle je u samostan u Visokom stigla slika Porcijunkulski oprost baroknog autora Paulusa Antoniusa Sensera (Osijek /?/, 1716 – Pečuh, 1758). To je bila jedina slika s njegovim potpisom. Zahvaljujući toj činjenici koncem 80-ih godina prošloga stoljeća poredbenom metodom s visočkom slikom otkrivene su još dvije njegove slike u Kraljevoj Sutjesci: Marija Pobjednica i Majka Božja te jedna u samostanu u Tolisi: Bogorodica s djetetom. Također je velik broj izvan Bosne Srebrene njemu atribuiran u franjevačkim samostanima i crkvama u Slavonskom Brodu, Osijeku, Vukovaru, Šarengradu, Baču, Pečuhu… Da nekim slučajem nije otkriven njegov potpis u Visokom, on bi, na temelju ljetopisnih i arhivskih zapisa s naznakom da je bio slikar, poput niza drugih uzgredno spomenutih, ostao na razini arhivske ili ljetopisne zabilješke bez ijednoga djela koje bi mu se moglo pripisati.
Uz slikare talijanskih i sjevernjačkih majstora predstavljamo i jednoga domaćeg slikara fra Mihu Čuića (Duvno, 1750 – Seonica kraj Duvna, 1809). Studirao je filozofiju i teologiju u Italiji i vjerojatno je tamo učio i slikarsko umijeće. Slikao je uljem na platnu, ali i zidne slike. Oslikao je zidove i strop stare crkve u Fojnici (1798) te crkvu u Rami (1804). Te su slike uništene kasnije rušenjem tih zgrada. Ivan Kukuljević Sakcinski prilikom svoga putovanja kroz Bosnu posjetio je i Fojnicu te je detaljno opisao Čuićeve zidne slike u crkvi i objavio to u svom leksikonu umjetnika 1858. godine. Sačuvano je, međutim, nekoliko Čuićevih slika rađenih uljem na platnu: Sveto rodbinstvo – Bogorodica s djetetom, sv. Josip, sv. Ana i sv. Joakim, samostan Visoko; Sveti Anto Pustinjak, Sveti Bono, samostan Fojnica; Rane sv. Franje, Portret biskupa Botoš Okića, samostan Kreševo.
Novo doba – nakon 1878. godine
Austrougarsko zaposjedanje Bosne i Hercegovine (1878) unijelo je velike društvene, gospodarske i kulturne promjene. Iako je podizanje crkava započelo od sredine 19. stoljeća, pravi graditeljski zamah uslijedio je u vrijeme nove vlasti od 1878. pa do Prvoga svjetskog rata, uglavnom u historicističkom stilu, a projektanti su bili vrsni arhitekti Josip Vancaš i Karlo Pařik (Paržik). Unutarnji crkveni inventar – oltari i kipovi u drvu – naručivan je iz tirolskih ili bavarskih umjetničkih radionica. Uglavnom su to bili solidni tipski proizvodi bez autorskoga potpisa nekoga umjetnika. U tom je razdoblju radilo i nekoliko slikara i dekoratera. Ponajveći učinak imao je slikar Marko Antonini (1849–1937). Oslikao je zidnim slikama crkve u Varešu, Kraljevoj Sutjesci, Gorici kraj Livna, Plehanu, Busovači, Jajcu i Visokom. U cijelosti su očuvane njegove slike u Kr. Sutjesci i Gorici. Od drugih slikara radili su Josip Oisner (Fojnica), Ferdinand Bender (Sarajevo – Bistrik) i Anton Huber (Tolisa).
Između dvaju svjetskih ratova podignuto je nekoliko samostanskih zgrada (Plehan, Petrićevac, Rama, Beograd) te niz crkava među kojima je u Beogradu arhitekta J. Plečnika, crkva Gospina svetišta u Olovu arhitekta K. Pařika, u Bihaću Stjepana Podhorskoga, na Petrićevcu Blaža Misita-Katušića – da navedemo samo neke. Od likovnih pothvata spominjemo radove čeških majstora društva Ars sacra pod vodstvom Franje Martinya koji su zidnim slikama oslikali crkve na Petrićevcu, u Barlovcima i Podmilačju – stradale su u zadnjem ratu. Josip Pellarini oslikao je crkvu u Tuzli, Gabriel Jurkić je radio dvije slike za crkvu na Gorici.
Nakon II. svjetskoga rata, uslijedilo je „zatišje” dvadesetak godina. Bilo je to vrijeme prilagodbe novim društvenim okolnostima. Sporadično je ponešto učinjeno. U tom razdoblju u desetak sakralnih prostora radio je slikar Gabriel Jurkić (1886–1974), prvi školovani slikar iz Bosne i Hercegovine. Godine 1956, nakon što je pola stoljeća proveo u Sarajevu, ostao je bez stana i ateljea. Livanjski franjevci su njega i njegovu suprugu Štefu primili u samostan, a zauzvrat im je oporučno ostavio svoja djela. Galerija mu je otvorena u samostanu 1995. godine.
Od konca 60-ih godina 20. stoljeća i sljedećih desetljeća dogodile su se velike promjene. Nezamjenjivu ulogu u suvremenim likovnim zbivanjima imali su franjevci koji su kao gvardijani, župnici i njihovi suradnici neposredno radili na likovnim projektima pojedinih samostanskih, župnih i filijalnih crkava i kapela. Bez njihove otvorenosti prema suvremenoj umjetnosti i bez njihove požrtvovnosti ne bi bilo moguće ostvariti sve ono što je stvoreno u Bosni Srebrenoj.
Za oživotvorenje novoga duha, duha otvorenosti prema suvremenom likovnom izrazu, kao i otvaranje vrata vrhunskih hrvatskih umjetnika, napose je zaslužan fra Vjeko Božo Jarak (*1931), dugogodišnji profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Kao kolekcionar skupio je zbirku od oko tri tisuće umjetnina od 150 umjetnika. S brojnim je likovnim umjetnicima razgovarao i predlagao teme za neki projekt u franjevačkim sakralnim prostorima. Zahvaljujući njemu najmanje je dvadeset pet umjetnika ostvarilo suradnju s franjevcima, među kojima su najuglednija imena suvremene hrvatske umjetnosti. Pronalaženje dobrih umjetnika prvi je korak u realizaciji kvalitetnih likovnih programa. Ali jednako je važno, kako kaže slikar Đuro Seder, „da se nađe netko tko će naći dobrog umjetnika. Jedan od takvih je upravo gospodin Jarak, koji je godinama obilazio ateljee u Zagrebu, nepoznat samozatajno, kao pasionirani kolekcionar i ljubitelj umjetnosti. Godinama je kucao na vrata ateljea najznačajnijih ljudi, prodirao u njihov svijet i njihovu umjetnost i pokušavao ih nagovoriti ili angažirati za ovakve teme. Onaj tko je osjetio da može odgovoriti na izazov biblijske tematike prihvatio je”. Slično razmišlja i slikar Josip Biffel kojemu je Vjeko bio svojevrsni poticaj: „To sve zajedno ne bi vjerojatno odredilo neko posebno bavljenje sakralnim temama da nisam upoznao jednog čovjeka franjevca, Vjeku Božu Jarka koji je imao pozitivan odnos prema onom što ja slikam i mislio je da bih ja mogao to svoje slikarstvo primijeniti u slučajevima koji su vezani s potrebama u to vrijeme obnavljanih i građenih crkava u Bosni.” Slikar Edo Murtić pak kaže: „Ljudi kao dr. Jarak odgajali su sredinu koja je, zahvaljujući tome, počela misliti drukčije.” Kipar Josip Poljan veli da je upravo preko fra Vjeke ušao „u neke zahvate i likovna ostvarenja”. U jednom je intervjuu Mira Dulčić, supruga Ive Dulčića, podsjetila kako je Ivo govorio „da zahvaljujući fra Vjeki Bosna ima više njegovih radova nego Zagreb i Hrvatska”.
U takvoj atmosferi brojni su franjevci pozivali likovne umjetnike iz Hrvatske i BiH. Bio je to svojevrstan umjetnički val kakav nije viđen u povijesti Bosne Srebrene. Brojne su crkve umjetnički i duhovno zablistale od Livna i Rame na jugu, preko srednje i zapadne Bosne do Bosanske Posavine. Posavske crkve su porušene u zadnjem ratu, a s njima su uništena i umjetnička djela. Uslijedila je poratna obnova.
Deseci umjetnika radili su u Bosni Srebrenoj. Ovdje ih navodimo jedan dio: Ivan Meštrović, Frane Kršinić, Ivo Dulčić, Slavko Šohaj, Zlatko Prica, Edo Murtić, Kruno Bošnjak, Josip Biffel, Josip Poljan, Valerije Michieli, Zlatko Šulentić, Zdenko Grgić, Nada Pivac, Ljubo Ivančić, Ljubo Lah, Josip Marinović, Branko Ružić, Šime Vulas, Marija Ujević, Kuzma Kovačić, Omer Mujadžić, Anto Kajinić, Vlatko Blažanović, Mile Blažević, Vasilije Jordan, Želimir Janeš, Tihomir Lončar, Francina Dolenec, Ivica Šiško, Dražen Trogrlić, Blaženka Salavarda…
Bosna Srebrena je, vidjeli smo, imala u 18. st. slikara fra Mihu Čuića te još ponekoga fratra u 19. st., zatim fra Anđela Kaića u 20. st., a danas fra Pericu Vidića koji se slikarstvom bavi više od pola stoljeća.
Zadnjih desetljeća u nizu samostana nastale su zapažene galerijske zbirke suvremene umjetnosti: Rama/Šćit, Gorica (Livno), Sarajevo, Dubrave, Guča Gora, Visoko, Plehan, Tuzla, Petrićevac, Jajce, Tolisa… Uz fra Vjeku Jarka koji je samostanima na Plehanu i Sarajevu darovao velik dio svoje zbirke, fra Stjepan Pavić je to učinio samostanu u Dubravama gdje je dao izgraditi i posebnu galeriju. Vrijednu umjetničku zbirku posjeduje fra Nikola Bošnjak za koju planira graditi galerijski prostor, dok je fra Jozo Vrdoljak svoju donirao samostanu u Gorici, a fra Andrija Zirdum rodnoj župi Žeravac. Manje zbirke likovnih djela posjeduje još stanovit broj franjevaca.