Početna stranica » Bosanske umjetnine

Bosanske umjetnine

202 pregleda

Za brojna dobročinstva, počevši od financijskih sredstava, djelovanja na crkvenom i političkom polju oko poboljšanja njihova pravnoga položaja u Osmanskom Carstvu, školovanja bogoslova u Đakovu i brojnih drugih oblika pomoći i podrške, bosanski su franjevci biskupu Strossmayeru nastojali uzvratiti u skladu sa svojim mogućnostima.

Tako sabrani na kapitul provincije u samostan sv. Katarine u Kreševu 1. svibnja 1854. godine pišu kako ne mogu „srcu odoliti, niti ovu prigodu propustiti, brez da opet s općim potpisom ne ponovimo i našu sinovsku naklonost i iskrenu harnost prema Vašem presv. Gospodstvu”. U povelji pohranjenoj uz temeljni kamen crkve u Tolisi 17. srpnja 1864. Strossmayera navode kao „najvećeg dobročinitelja bosanskog”. Znajući ga kao vrsnoga kolekcionara umjetnina i starina, franjevci su njegovu zbirku obogatili nekolicinom slika i bogoslužnih predmeta sačuvanih u samostanima Fojnica, Kraljeva Sutjeska i Kreševo. Istina, poticaj je dolazio i od samoga Strossmayera koji je želio na jednome mjestu sabrati najvrjednije izloške iz svih južnoslavenskih krajeva, nudeći za njih određenu naknadu. Preko posrednika takvu je praksu njegovao s više crkvenih ustanova. Za njega je kulturno povezivanje temelj budućega političkog jedinstva i slobode. Pri tome je Hrvatskoj namijenio stožernu zadaću pa je zato više puta naziva „Toskanom Balkana”, dok bi Zagreb na stanoviti način trebao imati ulogu Firence kao kulturnoga središta.

Zato je Strossmayer u hrvatskoj metropoli sagradio Akademijinu palaču u stilu firentinske renesanse, a njegovom donacijom 256 umjetničkih djela, od čega je 235 slika, u njoj je otvorena Galerija umjetnina. Govoreći na njezinu otvorenju 9. studenoga 1884., Biskup je još jednom zaželio da Zagreb svojim znanstvenim i kulturnim ustanovama postane središte Balkanskoga poluotoka koji je slijedom nepovoljnih povijesnih okolnosti zaostao za ostatkom kršćanske Europe. Osvrćući se na slike iz Bosne koje je također darovao ovoj ustanovi, ustvrdio je da one „dovoljno svjedoče, na kako visokom stepenu učenosti i razvijenosti stajala je naša posestrima Bosna u XV. vijeku, a koliki je udarac zadao joj grdni jaram turski”.

Politički spor

Međutim, kada je 1888. osnovan Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine te započelo prikupljanje kulturnoga i nacionalnoga naslijeđa za njegov postav nastupile su prve nesuglasice. Ćiro Truhelka (1865. – 1942.), prvi muzejski kustos te upravitelj etnografske, prethistorijske i srednjovjekovne zbirke, poželio je spomenute umjetnine prenijeti u Sarajevo. Uprava Bosne Srebrene nije ga u tome podupirala, ali je bilo pojedinih franjevaca, kao što je fra Anto Knežević (1834. – 1889.) koji su ga podržavali. Za potonjega se nije radilo samo o umjetninama nego više o različitim koncepcijama nacionalnoga opredjeljenja bosansko-hercegovačkih katolika. Već jasno profiliranom Strossmayerovu hrvatstvu on je suprotstavljao katoličko bošnjaštvo. Dok Strossmayer u Bosni i Hercegovini osim tri vjere vidi i najmanje dva naroda, hrvatski i srpski, dotle je za Kneževića u tim zemljama jedan trokonfesionalni bošnjački narod. Stoga mu je jednaka i otomanska i austro-ugarska okupacija. Također se opirao priključenju Bosne i Hercegovine ili njihovih dijelova Srbiji ili Hrvatskoj pa je smatrao da bosanskim kulturnim dobrima nije mjesto u tim zemljama. Tako je pitanje povratka rečenih umjetnina preraslo u politički spor.

Vidi se to i iz Strossmayerova dopisa Franji Račkome iz veljače 1889. godine. On navodi kako su kulturna dobra „fratri bosanski meni svojevoljno i bez ikakvoga uvjeta, i za vječita vremena dali, u priznanje onih neizrecivih dobročinstava, koja sam im ja ukazao. Jest, istina, ja sam iz dobre moje volje – i bez ikakve, osobito pako dvostrane obvezanosti – rekao jedanput: ‘Kad budete svoji i kad uzimate muzej svoj, tada se mogu te stvari prenijeti k vama’. Ali to je puka moja dobra volja, a nikakva na svijetu obvezanost. A drugo: svoji. Zar je Bosna svoja? Bosna je još i danas turska provincija, a osim toga, kad je madžarska, nije svoja, niti je moga naroda, na koji po geografiji, krvi i jeziku spada”. Biskup se očito referira na obećanje dano 1871. provincijalu fra Miji Gujiću „ako bi Bosna igda svoja postala, da se njezino blago umjetno ima njoj povratiti”. No, očito ni franjevački provincijalat nije smatrao da je to ostvareno austro-ugarskom okupacijom.

Čini se da je Upravi Bosne Srebrene bilo bliže Strossmayerovo hrvatstvo od Kneževićeva bošnjaštva pa provincijal i gvardijani svih samostana u ovom sporu pristaju uz đakovačkoga biskupa. Javno ističu kako je Strossmayer „odlična osoba, velik dobrotvor naš, visoki dostojanstvenik crkveni, čije ime je na ustima svakoga nas, čija djela urezana su duboko u srca naša”. Kneževiću prigovaraju nezahvalnost budući da se i sam „grijao na suncu ljubavi našeg dobrotvora” živeći u Đakovu kao duhovnik franjevačkim bogoslovima te koristeći njegovu potporu svojoj spisateljskoj aktivnosti. Zamjeraju mu također da je podupirući Truhelku prekršio redovnička i svećenička pravila jer prije toga „nije pokucao ni na biskupska vrata Banjalučka, ni na državnička u Sarajevu”, iako je kao franjevac na službi u Banjolučkoj biskupiji trebao konzultirati provincijala i biskupa. Strossmayer je također smatrao kako je sve to „tuđa spletka”.

Strossmayerov pogled na BiH

Nakon Kneževićeve smrti u rujnu 1889. situacija se donekle smirila. Međutim, dvije godine kasnije franjevci iz Kraljeve Sutjeske odlučili su u svome samostanu urediti muzejski prostor pa su od Strossmayera zatražili da im „naše starine povratiti blagoizvoli”. Biskup se obratio fojničkom gvardijanu fra Ivanu Vujičiću koji mu je u ime svoga samostana potvrdio kako „niti šta tražimo, niti hoćemo tražiti”. Gvardijan se također potrudio izvidjeti kako je teklo slanje umjetnina pa Strossmayera informira kako je osobno „poslao veleč. o. provincijalu pismenu izjavu samostana sutješkoga i kreševskoga od g. 1886., kojima se dotični samostani pismeno izjavljuju, da stvari, koje su Vašoj Preuzvišenosti poslane, poklanjaju sasvim radi dobročinstava primljenih i t. d. Te se izjave nahode u arhivu ovoga samostana. Provincijal je to odmah za svoj arhiv prepisao i Sutješčane na tu izjavu upozorio”. Strossmayer je ovaj dopis priložio svojoj novoj darovnici zagrebačkoj Akademiji od 9. veljače 1892. godine u kojoj je još jednom naglasio kako su „stvari, kao slike i kazule, meni, odnosno našoj Akademiji nekoć ustupljene, uistinu poklonjene, i kako ih ni Zemaljski muzej u Sarajevu, a ni itko drugi, iz bud kojega naslova pravno reklamirati ne može i ne smije”.

Odgovarajući Vujičiću, Strossmayer još jednom naglašava svoje iskrene prijateljske osjećaje prema bosanskim franjevcima koje spomenute nesuglasice nisu poljuljale. Međusobnu povezanost na obrazovnom i kulturnom planu drži kao „interes i budućnost Crkve i dobroga naroda našega”. Posebice ističe kako je Akademiji ustupio umjetnine koje su mu „od Bosne bez ikakvoga uvjeta u znak prave bratske ljubavi i zahvalnosti odstupljene. Dašto, da sam ja ex abundantia cordis, i bez ikakve juridičke obvezanosti rekao, da ću ja te umjetnine drage volje odstupiti javnomu muzeju u Bosni, kad Bosna bude posve neodvisna, i kad bude imala svoj vlastiti javni i posve neodvisni muzej. Kad jedamput bude izbiljam Bosna posve svoja, ili što je isto, kad se bude s nama u jedno državno i narodno tijelo spojila, pak kada bude zaista imala svoj neodvisni muzej, onda će se moći o tomu govoriti. Dotle pako ne svoj bi bio čovjek, upravo neprijatelj naroda svoga, tko se ne bi radovao, što su te umjetnine, velikim troškom popravljene, u muzeju Akademije spremljene i svemu svijetu na užitak i pouku postavljene. Akademija je, i sve njezino blago, i Vaše i naše. Samo protivnici, koji nas žele zavaditi, razliku čine i jaz među nama kopaju”.

Čini se kako odnos prema umjetninama pristiglim iz bosanskih franjevačkih samostana najbolje oslikava Strossmayerov pogled na Bosnu i Hercegovinu, pa ćemo ga uzeti i kao zaključni stav. Za Biskupa je bila neupitna trajna vezanost ovih zemalja i njihovih stanovnika s Hrvatskom u smislu državnoga i narodnoga ujedinjenja, dok su ih protivnici hrvatstva željeli međusobno zavaditi stvarajući umjetni jaz i razlike među njima.