Komuniciramo na sve moguće načine više nego ikada, a tako se malo razumijemo. Dovoljno je pogledati društvene mreže, internetske komentare i forume, radijske emisije u kojima slušatelji slobodno iznose svoja mišljenja, ali i parlamentarne rasprave, te izjave i konferencije za novinare naših političara. Pljušte optužbe, uvrede, mišljenja bez argumenata, dojmovi bez činjenica, kvalifikacije i etiketiranja, samo kako bismo drugoga i drukčijega uvrijedili, svrstali, ponizili ili sebe istaknuli… I to ne samo među običnim ljudima već i među intelektualcima, pa i najodgovornijima u zemlji. Olako se nabacujemo riječima, iako one ostavljaju posljedice i rade štetu, ne samo nečijem ugledu i međuljudskim odnosima već pridonose i produbljivanju nepovjerenja u društvu, stvaranju novih podjela i rovova te općenito jačanju društvene krize i nazadovanja.
Baš kad smo počeli koristiti sve moguće komunikacijske platforme, kad je na tržištu zaživjelo više nego ikada fakulteta i visokih škola, ali i tečajeva, na kojima se poučava upravljanje komuniciranjem i kad smo pomislili da su naše državne institucije i njihovi čelni ljudi (nakon trideset godina imanja vlastite države) sazreli za učinkovitu, primjerenu i dostojanstvenu komunikaciju, ispada kako nam je baš komunikacija postala najveći problem. Ne razumijemo se, svađamo i dijelimo, okružujemo se samo istomišljenicima, a ostale „blokiramo” i preziremo, ne znamo prenijeti javnosti ono što mislimo pa političari stalno pojašnjavaju što su zapravo rekli, a zbog loše komunikacije povjerenje u institucije je na najnižim granama. A s obzirom na to da je pred nama izborna godina u Hrvatskoj, jer nas čekaju čak troji izbori – parlamentarni, europski i predsjednički, nema dvojbe kako ćemo i ove godine svjedočiti neprimjerenoj komunikaciji čelnih ljudi zemlje. Uostalom, u to smo se uvjerili već prvih tjedana ove godine.
Komunikacijski uzori
Uistinu, nekada stvari treba nazvati pravim imenom, prokazati lažne veličine i otvoriti tabuizirane teme. Nekada ni diplomatski rječnik stvarno ne pomaže, pa treba sugovornike prodrmati surovom istinom… Ali za sve bi trebao postojati način. Predsjednik države trebao bi biti uzor koji podiže standarde, a ne srozava ih, koji svojim stilom, ponašanjem i komunikacijom pridonosi imidžu zemlje koju predstavlja, a ne narušava ga, te koji u političkom životu pridonosi zajedništvu, razumijevanju i suradnji, a ne podjelama i padu povjerenja u institucije. Činjenica je da je u ovakvim političkim okolnostima, kad u Hrvatskoj gotovo i ne postoji ozbiljna i kredibilna oporba, hrvatski predsjednik Zoran Milanović svjesno ili nesvjesno preuzeo ulogu glavnoga kritičara i oponenta vladajućih. I u tome ime nešto i dobro, jer vladati bez jake oporbe i konstruktivne kritike vodi jednoumlju, samozadovoljstvu i bahaćenju. No, opet se nameće pitanje načina i stila… Nekada izgovorena rečenica više ili nepotreban epitet pokvare cijelu poruku. Dok mu jedni plješću, drugi, među kojima je značajan dio i onih koji su se zaklinjali u njega na izborima, javno su ga se odricali. Dok dio intelektualaca misli kako je ovakav predsjednik koristan hrvatskom društvu jer se usuđuje reći i učiniti ono što se nitko drugi nije usudio, drugi njegove pojedine istupe smatraju, ne samo uvredljivim već i govorom mržnje. S jedne strane je došlo do banalizacije titule predsjednika, a s druge kao socijaldemokrat i bivši premijer, pridonio je smanjenju licemjerja u hrvatskom društvu, pa i podvlačenju crte ispod nekih otvorenih tema, trauma i nerazriješenih pitanja. U svakom slučaju gledajući prepucavanja na liniji predsjednik – premijer ili predsjednik i pojedini ministri, mlađi naraštaji puno toga mogu naučiti, od toga što je primjereno, a što nije, do toga kako neke stvari izgovoriti i priopćiti mudrije i odgovornije, kako priopćiti istinu, a nikoga ne uvrijediti… Najlošije će biti ako pomisle – ako predsjednik tako govori u javnosti, onda mogu i ja u školi.
Informacijska kakofonija
Ozbiljna lekcija o lošoj komunikaciji bila je i pandemija Covid-19, koju smo tako brzo zaboravili. Ne samo politika već i dobar dio znanstvenika su nas uvjeravali u svoje apsolutne istine, da bi se samo nekoliko mjeseci kasnije te istine potpuno relativizirale jer ih je stvarnost dovela u pitanje. Vrijednost komunikacije se srozala. Znamo da ni znanstvenici ne mogu imati jasan odgovor na sva naša pitanja, ali začuđuje s kakvom lakoćom se u javnom prostoru iznose te „apsolutne” istine te s kojom lakoćom se osuđuje sve one koji ih ne prihvaćaju zdravo za gotovo. Sumnjati u znanstvene istine nije grijeh. Veći je grijeh pokušati ušutkati svakoga tko se ne slaže s tim „apsolutnim” istinama. S druge strane, problem je što je danas apsolutno svakome dostupan mikrofon, odnosno Facebook profil i pet minuta medijske pozornosti. Tako da s nobelovcima ravnopravno raspravljaju seoske sveznalice. A u tom informacijskom kaosu, mješavini dezinformacija i informacija, koje nas zasipaju iz minute u minutu, prosječan konzument ne može znati što je činjenica, a što fikcija, što je podvala, a što znanstveni dokaz. Svemu tome pridonose i famozni komunikacijski oblaci koje podupiru vlasnici tehnologija poput Facebooka i Googlea koji nam sve više serviraju ono što želimo čuti, a ne ono što je činjenično točno; koji nam serviraju istomišljenike, a ne one koji bi nam argumentima proširili vidike… Tako mnogi stječu dojam da je njihov pogled na svijet jedini ispravan, a onda se razočaraju kad se susretnu sa stvarnošću. Sve to vodi podjelama i zatvaranju u svoje kružoke. Čak i oni koje smo donedavno smatrali razumnima i tolerantnima, u pandemiji su pokazali svoje pravo lice isključivosti. „Svi oni koji ne misle poput mene, neka se sami odfrendaju ili ću ih blokirati!” – postala je ozbiljna prijetnja na društvenim mrežama. Sve su veće podjele i u obiteljima i među prijateljima. Sve su rjeđi oni koji svoje mišljenje i poglede na svijet ne žele naturati drugima i koji su ostali dovoljno otvoreni da poslušaju i argumente druge strane.
Kome vjerujemo?
Recentna istraživanja pokazuju kako sve manje vjerujemo institucijama, ali je u kriznim situacijama najviša razina povjerenja u informacije koje dobivamo od prijatelja i poznanika. Tek potom slijede tradicionalni elektronički mediji – radio i televizija. Najniža razina povjerenja je u općeprisutne društvene medije. Ti rezultati jasno govore o važnoj ulozi tradicionalnih medija u informiranju građana tijekom kriza, poput pandemije, rata i drugih nedaća, odnosno važnosti kredibilnih i provjerenih izvora. Društvene mreže koje su inače u Hrvatskoj najčešći izvor informacija, nisu imale presudnu ulogu tijekom krize, a nasuprot anonimnim komunikatorima na internetu informacije su se provjeravale i komentirale s obitelji, prijateljima i poznanicima koji su se pokazali najvažnijim „filterom” u razumijevanju situacije. Drukčijim riječima kazano, uz sve komunikacijske tehnologije i platforme, ipak najviše vjerujemo onim informacijama koje dobijemo starom provjerenom metodom „od usta do usta”. A i ta informacija od usta do usta, postala je kompleksnija i isključivija. Imamo sve manje vremena jedni za druge. Previše govorimo, a premalo slušamo. Kao govornici previše sebe stavljamo u fokus, a premalo smo fokusirani na sugovornika. Znati jezik, pa i nekoliko njih ne znači znati učinkovito komunicirati. Tzv. kulture visokoga konteksta poput Kineza ili američkih Indijanaca uspješno komuniciraju i šutnjom, gestama, neverbalnom komunikacijom. Njima se diže kosa na glavi od previše riječi. Zato je možda idealno vrijeme uoči ovogodišnje korizme da počnemo bolje komunicirati. Najprije u obitelji i na poslu, potom na društvenim mrežama i on-line svijetu, a potom i u Saboru, u medijima, u javnosti… Primjerice, ako želimo sebi i drugima uljepšati dan, unesimo u komunikaciju malo više osjećaja i pažnje, odgovornosti i susretljivosti od one uobičajene rutinske. Pitajmo se hoćemo li svojom izjavom, intervencijom ili komentarom nekome uljepšati ili uništiti dan. Preuzmimo odgovornost za izgovorene riječi, jer ljudska riječ ostavlja duboke tragove. Početak bolje komunikacije među nama može biti i početak neke bolje i primjerenije Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine.
