Dignitas Infinita – o ljudskom dostojanstvu, najnovija Deklaracija Dikasterija za Nauk vjere artikulira aktualni govor Crkve o konkretnim situacijama u kojima se nalaze pojedine osobe. Dokument je predstavljen 8. travnja u Rimu, a predstavio ga je kardinal prefekt Víctor Manuel Fernández. Navedena deklaracija objavljena je nakon deklaracije Fiducia supplicans – Molitveno povjerenje koju je potpisao isti prefekt 19. prosinca 2023. godine. Nameće nam se sistematična pretpostavka kako je potrebno promatrati ove dvije deklaracije u specifičnom kontinuitetu, a samim time pogledati eventualne slijednosti i nadogradnje.
Pastoralni blagoslov pred kritikom?
Iako je prethodna deklaracija izazvala vrlo veliku pozornost, a time i nemali otpor unutar teoloških i vjerničkih krugova jer je pokušala artikulirati pitanje blagoslova iregularnih i istospolnih parova, netom nakon objave naišla je na opozitna mišljenja koja su sigurno rezultirala i izjavom koju je kardinal prefekt Fernandez dao svega nekoliko dana nakon objavljivanja spomenute deklaracije 4. siječnja 2024., i to pod naslovom „Priopćenje za javnost o primjeni deklaracije Fiducia supplicans”. Kardinal preporučuje cjelovito i pažljivo čitanje Fiducie supplicans jer u tom trenutku je već nekoliko biskupskih konferencija dalo izjave i ogradilo se od spomenute deklaracije. Uvod jasno radi distinkciju i želi ponoviti kako je deklaracija ona koja u sebi artikulira jasan nauk o obitelji i braku jasno citirajući: „Stoga su nedopustivi obredi i molitve koji mogu stvarati pomutnju između onoga što je u suprotnosti s brakom i onim što je temeljno za brak kao ‘isključiva, postojana i neraskidiva zajednica između muškarca i žene, prirodno otvorena za rađanje djece’. To se vjerovanje temelji na neprolaznom katoličkom učenju o braku. Tek u tom kontekstu spolni odnosi nalaze svoje prirodno, primjereno i posve ljudsko značenje. Crkveno učenje po tom pitanju ostaje neprolazno.” (FS 4).
Nadalje, u dijelu koji se odnosi na praktičnu primjenu pod br. 2 specificira se značenje pastoralnoga blagoslova koji se definira kao „kratak i jednostavan” koji pritom nije liturgijski i obredni koji bi se odnosio na parove u neregularnim situacijama, a koji se pritom ne odnosi na njihove zajednice. Kardinal se nadalje poziva na autoritet vrhovnoga svećenika u djelu kada govori o primjeni ovoga teksta te spominje važnost davanja dužnoga poštovanja samom tekstu deklaracije, imajući pritom u vidu da je svaki mjesni biskup taj koji može in loco prepoznati na koji način mogu teći različite metode primjene, ali nipošto se ne smije potpuno ili definitivno nijekati ovaj put koji je predložen svećenicima a time i sveopćoj Crkvi. Dio koji se odnosi na naslov pod br. 4. Konkretna novost dokumenta poziv je na razlikovanje dva različita blagoslova: „liturgijskog ili obrednog” te „spontanog ili pastoralnog”.
Novi Terminus technicus
Fiducia supplicans time uvodi određeni novi terminus technicus pojam pastoralnoga blagoslova (FS 21., 23.,…) i time radi distinkciju od liturgijskih blagoslova, pokušavajući prilagoditi i inaugurirati „novu vrstu” blagoslova koji kako kaže deklaracija FS predstavljaju „pobožnu” vježbu koja: „ne smije dakle značiti ni oskudno poštovanje ni podcjenjivanje pobožnih vježbâ. Put koji treba slijediti jest ispravno i mudro vrednovanje velikih bogatstava pučke pobožnosti, potencijala koje posjeduje. Blagoslovi tako postaju pastoralno dobro kojim se valja okoristiti, a ne rizik ili problem.”(FS 23). Takav blagoslov uvodi prostor nejasnoća za cijeli niz biskupskih konferencija koje se distanciraju od sporne deklaracije (ukupno 15 biskupskih konferencija, desetci kardinala i biskupa te velik broj svećenika sa svih kontinenata). Sporna deklaracija otvara veliko područje i širinu pastoralne implementacije blagoslova, a da pritom nejasno definira svrhovitost primjene samoga pastoralnog blagoslova. Nameće se nužno sustavno pitanje koje se pokušava preskočiti kroz humanizirani pristup u kojemu se polazi od pretpostavke kako svatko ima inherentno dostojanstvo u kojemu se nalazi naravno pravo na blagoslov. Pritom se više puta u deklaraciji navodi kako se primjer odnosi na par koji pristupa na blagoslov. Činjenica para koji pristupa na blagoslov uvodi novu metodu te se pokušava teološki inaugurirati pastoralnim humanim pristupom koji treba prepoznati situaciju i potrebu. Postavlja se pitanje kome je potrebna katehizacija, Crkvi ili pojedincima koji traže blagoslov? Koji je cilj pastoralnoga blagoslova i koji su njegovi konačni plodovi? Ovo pitanje će nam možda neko vrijeme ostati neodgovoreno i ostaje nam vidjeti na koji način će se aktualizirati pastoralna praksa te koje će pokrajinske Crkve implementirati pojedine pastoralne prakse.
Dignitas infinita
Popis tema koje obrađuje deklaracija nipošto nije konačan te je deklaracija upućena u sve one situacije koje ugrožavaju dostojanstvo čovjeka, zaključuje kardinal Fernandez u Uvodu u tekst deklaracije Dignitas infinita – o ljudskom dostojanstvu. Interes Dikasterija za Nauk vjere prema temi dostojanstva ljudske osobe otkriva hodogram nastajanja spomenute deklaracije koja izlazi u bitnom trenutku kada pojedine judikature, kako država tako i samoga Vijeća Europe, integriraju u svoja zakonodavstva, kao i u Povelju EU-a, potpunu dekriminalizaciju pobačaja istodobno ga proglašavajući temeljnim ljudskim pravom. Deklaracija Dignitas infinita u broju 2. poziva se na Opću deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948. za koju smatra kako je svojevremeno autoritativno izrazila kako je ontološko dostojanstvo i jedinstvena i eminentna vrijednost svake žene i muškarca potrebna prepoznavanja i zaštite. Prigodna 75. obljetnica predstavlja Crkvi novu priliku da: „…objavi još jednom svoje uvjerenje kako svako ljudsko biće, stvoreno od Boga i otkupljeno od Krista, mora biti priznato i tretirano sa poštovanjem i ljubavlju, upravo zbog njegovog neotuđivog dostojanstva.” (DI 2).
Deklaracija poziva na pažljivo iščitavanje i promatranje pod svojevrsnim hermeneutskim ključem koji se zasigurno odnosi i na prethodno spomenutu deklaraciju Fiducia supplicans. Nemoguće je ne zamijetiti nastojanje i pozornost koja se poklanja nekim ozbiljnim povredama ljudskoga dostojanstva. Crkva pred ovim povredama podiže svoj glas i vrlo aktualno sudjeluje u zaštiti dostojanstva i iskazuje adekvatnu duhovnu i javnu brigu za područja i teme: siromaštva, rata, migranata, trgovine ljudima, seksualnog zlostavljanja, nasilja nad ženama, abortusa, surogat majčinstva, eutanazije i potpomognutog samoubojstva, odbacivanja osoba s invaliditetom, rodne teorije, promjene spola i digitalnog nasilja. Svaka od ovih tema zaslužuje specifičnu teološko-znanstvenu pozornost i pastoralno sondiranje. Dikasterij otvarajući ove teme usmjerava pozornost i pastoralno sugerira djelovanje i pažnju.
Deklaracije (ne) treba čitati zajedno?
Ažurnost Dikasterija pod vodstvom novoga prefekta otvara pitanje dostojanstva ljudske osobe koje je inherentno prethodnom pitanju blagoslova. Nova Deklaracija pokušava na razini načela definirati koji je temelj za promatranje ljudske osobe, a time i dostojanstva čiji je ona nositelj. Deklaracija nudi četverostruku distinkciju u pojmu dostojanstva: ontološko dostojanstvo, moralno dostojanstvo, društveno dostojanstvo i egzistencijalno dostojanstvo.
Navedene kategorije dostojanstva nude široku mogućnost interpretacije i tumačenja, te smatram da se u ovoj podjeli krije svojevrsni ključ za promatranje antropoloških naglasaka ove Deklaracije. Izražena socijalna nota ohrabruje i Crkvu i pojedinca na: „promicanje dostojanstva svake osobe bez obzira na njezine fizičke, psihičke, kulturne, društvene i vjerske kvalitete” (DI 66). Ostaje važnost teološke refleksije i tumačenja pojma dostojanstva te njegova ishodišta koje se nalazi u Bogu, kako bi se izbjegla opasnost antropocentričkoga poimanja dostojanstva a time i predimenzioniranje smisla čovjeka i samoga pojma dostojanstva.
(dr. sc. don Damir Šehić)
