Dino Rogić je hrvatski kazališni, filmski i televizijski glumac. Rođen je 1984. godine u njemačkom gradu Kölnu, a odrastao je u Fjakovu. Studirao je u Zagrebu i Splitu, a glumu je diplomirao na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Trenutno živi i radi u Zagrebu. Ostvario je raznovrsne uloge u kazalištu i na filmu, a široj publici je poznat po ulogama u televizijskim serijama, među kojima su serije „San snova”, „Bogu iza nogu”, „Na granici” i „Larin izbor”.
Glumačka profesija
Kako ljudi danas doživljavaju glumca i koje je najčešće pitanje koje Vam postavljaju vezano za glumačku profesiju?
Najčešće pitanje koje mi postavljaju je: „Kako zapamtite sav taj tekst?” To je jedna enigma kod ljudi s kojom se najčešće susrećem.
Ljudi glumu najčešće vežu uz jedan veliki veo misterije. I ljudi žele održati tu misteriju oko glumačke profesije. Dugo sam se trudio ljudima približiti glumu i objasniti im da je to posao kao svaki drugi, da u njemu nema neke misterije i da ima svoja pravila kao i svaki drugi posao, da je to jednostavno zanat koji se uči kao što je npr. kiparstvo. Ali, što sam stariji, sve više prepuštam ljudima da vjeruju u tu misteriju jer mi se čini da ljudi ne žele zapravo da im se to približi kao nešto jednostavno. Žele da im ostane zakamuflirano tim velom misterije. Ja i dalje tvrdim da je gluma zanat kao i svaki drugi koji se mora voljeti da bi se radio kako treba i u kojem se ne može uspjeti ako se ne voli. Jednostavno se mora svim srcem i punim plućima ući u to.
I, kako zapamtite sav taj tekst?
Trening. Jednostavno je u pitanju trening. U pamćenju teksta glumcima pomaže fizička radnja i emotivni aparat – različiti dijelovi tijela pamte različite dijelove teksta.
Postoji li razlika u statusu glumca nekada i danas?
Mislim da se situacija za glumce promijenila time što su danas mediji puno zastupljeniji u životu glumca nego prije npr. četrdeset godina. Moji roditelji su živjeli bez struje i tekuće vode, a to i nije bilo toliko davno. Tako da je televizija tada bila nezamisliva i u mojim krajevima većina ljudi je živjela u takvim uvjetima. Vjerujem da je tada, kada se pojavila televizija kao medij i pompa oko novoga medija, sve to doživljavano kao mistično i veličanstveno što se tijekom godina izgubilo.
Danas svi imamo mobitel koji je postao dijelom našega tijela, koji nam vrti sve slike i videa i sve čini pristupačnim i to na način da selektivno biramo sadržaj koji gledamo. Prije to nije bilo moguće. Prije nešto vidite u određenom trenutku i to je to, nema ponavljanja, a potom su se naracijom stvarale legende o glumcima i tom poslu.
Osjećate li se kao glumac, upravo zbog društvenih mreža i medija koji prate svaki trenutak života, previše izloženi?
Iskreno, imam unutarnju borbu sam sa sobom što se tiče medija i medijskoga dijela moga posla. U ovaj posao ušao sam dosta iskreno, bez namjere ili želje da budem stalno prisutan u medijima. Meni su se mediji dogodili. Živimo u vremenu kada su nam mediji nužni i stalno sam sebi postavljam pitanje koliko mogu biti iskren da dam nešto medijima, a da ostavim jedan dio za sebe. Ja imam problem da se „ogolim” na društvenim mrežama samo radi toga da bi bio zanimljiv. Meni je to jako naporno, a u isto vrijeme je nužno za posao jer je danas nužno biti prisutan, naročito ako ste „slobodnjak”, jednostavno morate dobro plivati u svemu tome. A za mene je to stalna borba jer pokušavam ostati iskren prema sebi i opstati u poslu, a to nije jednostavno.
Koliko traje radni dan jednoga glumca?
Dvadeset i četiri sata, nema pauze. Čak i kada niste na setu. Ja još nisam našao način kako „isključiti mozak” u slobodnom dijelu dana jer čak i kada imam pauzu, razmišljam o tome što sve trebam snimiti i što me čeka sljedeći dan.
Koja Vam je najteža stvar u glumačkoj profesiji?
U zadnje vrijeme mi je najteža neizvjesnost „sljedećega posla”. Dok sam bio mlađi, nisam o tome puno razmišljao, a što sam stariji ta vrsta brige, to pitanje financijske stabilnosti postaje dnevni faktor. Jedan dan radite 24 sata, a onda slijedi razdoblje u kojem uopće ne znate koliko ćete i hoćete li uopće raditi pa ste prisiljeni baviti se nekim drugim poslovima.
A najljepša stvar glumačke profesije?
Najljepša stvar je što se kroz glumu možete igrati i što imate priliku raditi na svom emotivnom i govornom aparatu. Također i to da imate publiku do koje možete doprijeti, da ima ljudi među tom publikom koji vas ponekad zaustave na ulici i pristupe s toliko ljubavi da vas jednostavno tjeraju da ostanete u tom poslu.
Snimanje televizijskih serija
Radili ste u kazalištu, na televiziji i na filmu. Kolika je razlika u glumi za ova tri različita medija?
Razlika je ogromna. Ljudi koji nisu u ovom poslu, nisu svjesni koliko je tehnika glume različita za različite medije. Glumu često uspoređujem sa sportom pa bih i na ovo pitanje odgovorio povlačeći paralelu s trčanjem. Trčanje na 100 m, 1000 m ili trčanje maratona; bez obzira na distancu, sve je to trčanje, ali onaj koji na 100 m ima vrhunske rezultate, ima potpuno drukčiju pripremu kako će istrčati tih svojih 100 m za razliku od jednoga maratonca koji ima svoj način priprema. Tako je isto u glumi; kazalište i film su potpuno različite discipline. Film je „disciplina” u kojoj nema kontinuiteta nastanka lika, u kojoj morate biti spremni brzo reagirati i da to radite kroz nekakav minimalizam dok je kazalište nešto što vam nudi jedan „maratonski” pristup glumi gdje kao glumac lagano ulazite, pa trčite pa birate svoj tempo i ritam. Tako da je razlika ogromna – isti je sport, ali su različite discipline.
Publika Vas trenutno ima priliku najviše gledati u televizijskim serijama. Od svih projekata na kojima ste do sada radili, ima li neki za koji biste mogli reći da se po nečemu posebno ističe u odnosu na ostale ili da Vas je na neki način obilježio?
Televizijski projekt koji me nekako obilježio i s kojim sam startao je TV serija „Larin izbor”. To je bilo moje televizijsko „krštenje” s kojim sam došao na scenu i svi projekti koji su došli poslije toga su na neki način bili posljedica ili rezultat te serije. Znači, to je sigurno nešto što me obilježilo.
Također, proces snimanja serije „Bogu iza nogu” bio je predivan i nije bio jedno klasično snimanje serije. Snimali smo u jednom selu izvan Zagreba i bili smo praktički izolirani od svega. Tamo smo dolazili svaki dan i snimanje provodili okruženi prirodom i stanovnicima toga mjesta. Tako da je to snimanje obilježila jedna specifična dinamika između seoske idile i žiže bučnoga grada.
U seriji „Bogu iza nogu” glumite lik župnika. Recite nam nešto o tom liku.
Riječ je o humorističnoj seriji koja govori o životu u jednom malom mjestu. Ja glumim svećenika koji na početku serije ima želju da ga prebace u neku veću župu jer smatra da nema odgovarajuće uvjete za držanje mise. Iskreno voli Boga, ali mu je u isto vrijeme dosta toga da misu služi u teretani. Želi napustiti to mjesto, ali pri prvom susretu s velikim gradom opljačkaju ga i tu on, kroz tu pljačku i buku velikoga grada zapravo shvati da on uživa najviše sa svojim mještanima i u svojoj sredini.
Reakcije na seriju su različite, ali je meni definitivno jedan od zanimljivijih likova koje sam imao priliku glumiti. I na sami lik župnika smo imali različite reakcije jer je bilo scena u kojima taj lik skače i radi salto pa je bilo negodovanja i prigovaranja uz pojašnjenja da svećenik mora biti ozbiljan, strog i da ne smije raditi takve stvari. Što je zapravo sve suprotno od onoga kako sam ja doživljavao svećenike s kojima sam bio u kontaktu, a koji su bili jako pristupačni, koji su s nama igrali košarku i vaterpolo i pričali o književnosti i koji su pravili jednu od najboljih rakija koje sam ja u životu pio.
Tako da sam ja to svoje viđenje pokušao prenijeti na male ekrane. Neki će reći da sam u tome uspio, neki pak da nisam, ali smatram da je najvažnije bilo istaknuti to da svaki svećenik kao i svaka religija pričaju o ljubavi i dok god je to ona poruka koja dopire do nekoga onda je zadatak uspješno obavljen.
Gledatelji serije i filmove gledaju kao finalni proizvod i često nisu svjesni nekih dobrobiti koje TV i filmska industrija stvaraju kao nusprodukt. O kojim dobrobitima možemo govoriti u ovom kontekstu?
Jako je teško nekome tko nije doživio filmski set objasniti koja je to zapravo mašinerija i koliko je ljudi potrebno da bi se jedna serija snimila. Postoje računice i elaborati koji su poprilično jasni o tome koliko se na svaku uloženu kunu u film novca vrati zajednici, što angažmanom lokalne zajednice u kojoj film ili serija nastaju, što potrošnjom u lokalnoj zajednici u vrijeme snimanja i riječ je o nekom okvirnom omjeru od 1 : 10.
Kad odrastem bit ću…
Djeca često govore „Kad odrastem bit ću glumac/glumica”. Imate li neki savjet za djecu koja se žele jednoga dana baviti glumom?
Sigurno je da ih ne bih obeshrabrivao. Sva ta djeca će s vremenom osjetiti u nekom trenutku je li to ono što zaista žele. Ja bih im uvijek rado pomogao savjetima, a na njima je onda dalje da donesu konačnu odluku. Isto tako, ako netko odluči glumiti i uđe u svijet glume, nije nužno da se mora u životu baviti samo time. Čovjek uvijek ima izbor za sebe odabrati nešto drugo ukoliko shvati da nešto ipak nije za njega. Ja vjerujem u metodu pokušaja i pogrešaka. Rijetko tko ima priliku iz prve shvatiti što zaista želi i da uđe u taj posao. Jednostavno moramo kopati.
Ja sam malo stariji ušao u ovaj posao. Nisam bio jedan od klinaca koji su oduvijek željeli postati glumci. Jednostavno sam poslije jedne predstave osjetio da je to moj poziv i, ruku na srce, tijekom svoga školovanja nisam slovio za nekoga pretjerano talentiranoga glumca. Ali savjet koji ja mogu dati je jednostavan: rad, rad, rad…
Često se čuje kako je netko talentiran za nešto. Ja mislim da je talent nešto što nam samo omogućava da neku vještinu ili znanje brže usvojimo, ali mimo te brzine, sve ostalo je rad. I ako nema rada, taj talent se lako može pretvoriti u ogorčenost. Često imam osjećaj da ljudi koji slove za talentirane počnu zanemarivati taj rad i onda kada stvari za njih prestanu funkcionirati, nije im jasno što se događa i zašto je to tako. Jednostavno, talent nije nešto što nas može nahraniti, ali rad jest.
Na čemu trenutno radite?
U siječnju sam taman završio sa snimanjem jedne domaće serije i od onda sam zapravo u drugim poslovima, malo sam se bavio stolarijom, a sad počinjem i keramikom pa ću vidjeti gdje će me to dovesti. Nekako mi gungula vezana za moj posao sve manje paše, a sve više uživam u radu rukama i radu koji je u neku ruku repetativan jer mi nudi jednu mirnoću koju rijetko kad u medijima nađem. Između ostaloga vratio sam se i analognoj fotografiji, jer mi reducira koliko toga mogu uslikati, a samim time tjera me da razmislim što mi je zapravo važno uslikati. Analogni aparat je kao život, tijekom života nas mnoge stvari mame, a samo rijetke stvari su nam na kraju važne i vrijedne uspomena.
Ima li nešto što želite dodati na kraju ovoga razgovora?
Budući da će ovaj razgovor biti objavljen u reviji koju objavljuju bosanski ujaci, pozdravio bih sve te ujce, ujke, ujake… (u Dalmaciji, gdje sam odrastao, imamo malo nepravilnu deklinaciju pa mi mamin brat nije ujak nego ujac) jer oni rade divan posao i oni su rekao bih „brend” koji se izgradio na pozitivnim stvarima i jedna su od divnih priča Bosne i Hercegovine.
