Sjevernoirski tvorac fantastičkih priča, mlađemu čitateljstvu najbolje poznat po seriji od sedam romana Kronike iz Narnije, Clive Staples Lewis (1898. – 1963.) u svoja je, ne samo fantastička, djela vješto utkivao kršćanske likove i važne, etičke simbole i motive poput istine, kreposti, časti, ali i krivnje, grijeha, odgovornosti i smrti, što mu oštri kritičari spočitavaju. Tako ateističkomu autoru fantastičke književnosti Philipu Pullmanu smeta upravo kršćansko obilježje kojim su prožete Kronike i naziva ih jednom od najružnijih, najotrovnijih stvari koje je ikad pročitao. Neki su svesci doživjeli i filmske adaptacije, međutim među njima nema remek-djela, ali su zato tri novije Disneyu donijele golemu zaradu.
Od ateista do kršćanskog apologeta
Nakon iskustva tragičnih životnih trenutaka, razočaran najviše zbog neuslišane molitve za ozdravljenje svoje ljubljene majke Florence Auguste († 1908.), odmaknuo se od kršćanstva i od svoje 14. godine živio kao ateist „koji to nije bio” (Patrick S. Inniss). Kako je sam kasnije zapisao, smrću njegove majke nestala je sva stabilna sreća, sve mirno i pouzdano iz njegova života. Da su patnja, užas i odbojnost prema Bogu dugo govorili iz njega, čitamo u stihu jedne njegove pjesme: „Kunimo Boga svevišnjega”. No, iz rečenice koju piše svomu ocu: „Ti znaš tko je bog kojeg hulim, a to nije Bog kojeg ti ili ja obožavamo, ili bilo koji drugi kršćanin”, postaje prilično jasno Lewisovo priznanje kako nije bio ateist unatoč svemu što je javno tvrdio. Već 1947. godine ugledni Time Magazine predstavlja ga kao bogovjerna „heretika među intelektualcima”.
Tko danas posjeti „pjesnički kutak” Westminsterske opatije, pronaći će, između ostaloga, i Lewisov Credo ispisan na njegovoj nadgrobnoj ploči: „Vjerujem u Krista kao što vjerujem da Sunce izlazi, ne samo jer ga vidim, nego jer kroz njega mogu vidjeti sve ostalo.” Godina 1926. bila je ključna za njegovo obraćenje. Tada, naime, upoznaje J. R. R. Tolkiena, profesora anglistike i kasnijeg autora Gospodara prstenova. Katolik Tolkien postaje Lewisov prijatelj i snažno utječe na njegovo obraćenje i povratak kršćanstvu. Ipak, Lewis postaje član Engleske Crkve. Katoličkoj Crkvi zamjera papinstvo i marijanske dogme. U svojim će spisima nakon obraćenja pokušavati „apologetski učiniti racionalnost kršćanske vjere prihvatljivom čak i nevjernicima” (Wolfgang Klausnitzer).
Lewis vizionar
Pored svoga glavnog zanimanja, sveučilišnoga profesora književnosti, napisao je mnoga popularna djela koja bi se ugrubo mogla podijeliti u tri kategorije: fikciju, znanost o književnosti i kršćansku apologetiku. Svoje književne uzore našao je u MacDonaldu, Chestertonu, Miltonu, Danteu, Tolkienu, Williamsu i drugima. Dobitnik je više vrijednih književnih priznanja i nagrada. Kronike su tiskane širom svijeta u sto milijuna primjeraka, a njihov sedmi dio The last Battle osigurao mu je britansku književnu nagradu Carnegie Medal. Njegovo prvo poznatije književno-znanstveno djelo The Allegory of Love donosi temeljit prikaz alegorijskoga tumačenja ljubavi u srednjemu vijeku i renesansi. Objavljeno 1936. već mu sljedeće godine donosi književnu nagradu Gollancz Memorial. Nakon što je 1954. godine objavio knjigu o engleskoj književnosti 16. st., pozvan je na Sveučilište u Cambridgeu gdje je nanovo osnovana katedra upravo za njega.
C. S. Lewis jedan je od najviše čitanih i najprevođenijih kršćanskih autora 20. st. Njegova prva knjiga kršćanske tematike The Pilgrim’s Regress svojevrsna je autobiografija u kojoj opisuje osobnu borbu s raširenim filozofijama i povratak kršćanstvu. Knjiga je prava oštra satira usmjerena protiv ateizma, materijalizma, nihilizma, hegelizma i freudanizma. I nakon 70 godina od izlaska, njegovo se djelo The Problem of Pain još uvijek tiska i prevodi, što je prava rijetkost. Knjiga se ne bavi samo ljudskim patnjama nego osobito patnjama Sina Božjega i nastoji otkriti smisao patnje: „Bog šapće u našim radostima, govori u našoj savjesti, ali u našoj boli glasno viče. Ona je megafon za buđenje gluhoga svijeta.”
Tijekom Drugoga svjetskog rata za jedne kršćanske novine piše Lewis nadaleko poznata Pisma starijeg đavla mlađem (The Screwtape Letters), fiktivni dopisni tečaj đavolskoga zavođenja s detaljnim uputama starijega đavla, ujaka Screwtapea, mlađemu, još neiskusnom nećaku Wormwoodu. Kasnije su ta pisma sabrana u knjigu koja je uz Kronike postala najviše tiskana njegova knjiga. Lewisove radioemisije koje je emitirala postaja BBC, sabrane u knjizi Mere Christianity, postale su pravi klasik kršćanske apologetike. Time je Lewis postao središnja figura kršćanski obojene, književne skupine Inklings i voditelj Socratic kluba Sveučilišta u Oxfordu koji se posebno bavio kršćanskim pitanjima. Za svoj rad i djela kršćanske tematike dobitnik je počasnoga doktorata iz teologije.
Iako Lewis, izvrsni poznavatelj povijesti europske poezije, sam ne pripada velikim pjesnicima, njegove pjesme svojim rasponom tema privlače pozornost. Profesor s Cambridgea Malcom Guite tvrdi kako uspon ekološki osviještene poezije u sadašnjosti pogoduje Lewisovoj recepciji. U pjesmi „Budućnost šumarstva” (1938.) vizionarski upozorava na rapidno uništavanje prirode. Iako je anglikanac Lewis nekoć imao poteškoća s razumijevanjem i prihvaćanjem Katoličke Crkve, sigurno bi danas rado dijalogizirao s papom Franjom o mnogim „aktualnim” temama poput „ekološkoga obraćenja” i klimatskih promjena.
Posljednje stvari čovjekove
Lewis je strahovao da bi čovjek sam mogao promašiti svoj cilj u odnosu prema Bogu. Tako opominje: „U svim raspravama o paklu moramo neprestano imati na umu da je on uistinu moguć – ne za naše neprijatelje, ne za naše prijatelje, nego za nas same.” Profesorica s Oxforda Judith Wolfe piše: „Svi njegovi pozivi na etičko savršenstvo i kršćansku poslušnost imaju krajnji motiv: čežnju za posljednjim stvarima, zatim gledanje Boga licem u lice. Eshatologija je goruće središte Lewisova razmišljanja.”
Upute starijega đavla mlađemu izmišljene su poslanice iz podzemlja. Kako bi razotkrio neprijateljeve zavodničke vještine, Lewis svoje čitatelje vodi u onostrano i upoznaje ga s đavolskim podmuklim metodama. Autor je napisao ukupno 31 pismo kao tjedni prilog kršćanskomu časopisu. Odjek je bio tako dobar da su pisma nedugo zatim objavljena kao knjiga koja je postala jedno od najpopularnijih Lewisovih djela.
Screwtape, pakleni državni podtajnik, daje svomu neiskusnom nećaku Wormwoodu mnoštvo savjeta kako će svoju žrtvu, gosp. Spikea odvesti na krivi put. Lewis jednostavno i snažno opisuje unutarnji Spikeov život kao tipičan primjer mnogih vjernika. Život „Pacijenta”, kako se naziva gosp. Spike, temeljito se ispituje. Wormwood mora utjecati na ono što on čita, čime se bavi, s kime provodi vrijeme, u koju crkvu ide i u kakvu je odnosu s prijateljima i obitelji. Mentor Screwtape vodi svojevrsni dopisni tečaj tehnika đavolskoga zavođenja i psihološke manipulacije i koristi ga kao priliku kako bi svomu nećaku pružio zapanjujući uvid u ljudsku dušu na lukavo sofisticiran način. Svaka situacija i okolnost u životu gosp. Spikea treba biti vješto i hladnokrvno iskorištena njemu na zlo. Pisma otkrivaju uzbudljiv zaplet i duhovnu „karijeru” mladoga gospodina koji se vjeri približio tijekom Drugoga svjetskog rata. Teme poput vjere, znanosti, Crkve, kulture, ljubavi, mržnje, predrasuda, izdaje, ponosa, egoizma i drugih zala obrađene su na duhovit i svakodnevan način. Katkad se nasmiješiš na Screwtapeove komentare, katkad razmisliš o njima, ali najviše od svega uhvatiš sam sebe pa pogledaš iza fasade vlastitoga „Ja”. Iz svakoga je pisma moguće izvući barem jednu lekciju za svakodnevni život. Djelo se može čitati osobito kao malo drukčija „pobožna” knjiga jer su pisma kratka i čine zaokruženu tematsku cjelinu. U drugome dijelu knjige nalazi se Srewtapeov govor novim zavodnicima na obuci u koji je C. S. Lewis unio izuzetno oštru kritiku svoga vremena. Preporučeno za čitanje svima koji vole dobru satiru i žele zaviriti u stanje svoje duše!
