U vrijeme kad nastaje Knjiga Sirahova, Židovi su već stavljali znak jednakosti između mudrosti i starozavjetnoga zakona. Zato se i u Knjizi Sirahovoj kaže: „Tko se drži zakona steći će mudrost” (Sir 15,1), a sama mudrost prikazana je kao majka i kao nevjesta djevica koja čovjeka hrani, pruža mu oslonac, daje mu dar smislenoga govora, veseli ga i čuva njegovo ime za vječnost (usp. 15,2-6). S druge strane, naglašeno je da je mudrost daleko od grešnih, oholih i lažljivih ljudi (usp. 15,7-8). Nakon toga dolazi poziv čovjeku: „Ne reci: ‘Od Boga je grijeh moj.’” (15,11). U ovome je problem kojim se bavi nastavak teksta. Odakle čovjekov grijeh? Odakle zlo? Tko je za to odgovoran? Knjiga Sirahova naglašava da Bog ne može biti odgovoran za čovjekov grijeh jer „što on mrzi, nikad ne čini” i „njemu grešnici ne trebaju” (15,11-12). Ključna je misao u ovome: „On je sam u početku stvorio čovjeka i prepustio ga slobodnoj volji njegovoj” (15,14). Riječ je o čovjekovoj slobodnoj volji. Grčki tekst zapravo na mjestu gdje je hrvatski prevedeno „slobodnoj volji njegovoj” navodi izraz: „ruci njegove odluke”.
Pred izborom
Kasnije se isti izraz nalazi u rečenicama: „Odluku, i jezik, i oči, i uši, i srce im dade da razmišljaju. Napuni ih znanjem i razumijevanjem i otkri im dobro i zlo” (17,6-7). Podsjeća to na izvještaj o prvome grijehu iz Knjige Postanka gdje je čovjeku zabranjeno jesti sa stabla spoznaje dobra i zla. Čovjek ne smije sam odlučiti što je dobro, a što zlo, no Bog mu daje sposobnost odluke i sve što mu je potrebno da razmišlja, pa po znanju i razumijevanju otkriva što je dobro i što je zlo. Zato Bog i može čovjeku ostaviti mogućnost da sam odluči, a odatle i mogućnost da odluku prepusti njegovoj volji. Nakon toga slijedi ponuda: „Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran” (15,15). Bez prethodnoga uvoda ove bi riječi bile nerazumljive.
U čovjekovoj je moći izabrati između dobra i zla, a Bog ga poziva neprestano da izabere dobro. Zato odlomak iz Knjige Sirahove završava riječima koje za Boga kažu: „Nije nikad zapovjedio nikomu da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh.”
Ponuda se nastavlja izborom između vatre i vode, života i smrti (usp. 15,16-17). Sirah time podsjeća na opis sklapanja Saveza u Ponovljenom zakonu gdje se kaže: „Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo” (Pnz 30,19-20). U čovjekovoj je moći izabrati između dobra i zla, a Bog ga poziva neprestano da izabere dobro. Zato odlomak iz Knjige Sirahove završava riječima koje za Boga kažu: „Nije nikad zapovjedio nikomu da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh” (15,20). U savezničkom odnosu s Bogom, čovjeku je nadohvat ruke i dobro i zlo, a stvar je samo njegove slobode za što će se odlučiti.
Sinovska sloboda
Apostol Pavao u Poslanici Galaćanima je opisao koja je prava uloga Zakona u povijesti izabranoga naroda (usp. Gal 3,19-22). Zakon je trebao ukazati na grijeh, da bi onda obećanje koje je Bog dao Abrahamu moglo biti ostvareno po Isusu Kristu (usp. 3,22). Zakon je tako čuvao Božji narod, poput kakva odgojitelja, do dolaska slobode u Isusu Kristu (usp. 3,23-24). Ta pak sloboda prepoznaje se vjerom (usp. 3,25). Stoga apostol nastavlja iznenađujućom izjavom: „Svi ste sinovi Božji” (3,26). Kršćani vjerom postaju baštinici slobode u Isusu Kristu. Krštenje označava njihovo srastanje s Kristom (usp. 3,27). Pritom valja uočiti da Pavao nikad ne stavlja u opreku vjeru i krštenje. Naprotiv, to su dva izričaja iste stvarnosti. Krštenje simbolikom obreda na osjetnoj razini izražava nevidljivu stvarnost vjere. Stoga krštenje i vjera imaju iste učinke.
Tako će u Poslanici Rimljanima najprije reći da su kršćani krštenjem zajedno s Kristom „ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih” i oni zajedno s njime hode „u novosti života” (Rim 6,4). Tek nekoliko redaka dalje ponovit će gotovo istu misao, ali umjesto krštenja bit će riječ o vjeri: „Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime” (6,8). Krštenje i vjera, dakle, ostvaruju bitno jedinstvo između vjernika i Krista, što apostol izriče slikom zaodijevanja Kristom (usp. Gal 3,27). Na taj način vjernikov život u svemu ovisi samo o Kristu i ni o kakvu drugom sredstvu spasenja, pa bio to i drevni i časni Zakon. Zbog toga on već na početku naglašava: „Svi ste sinovi Božji.”
Svi su sinovi Božji, a ne samo neki. U židovstvu se već bilo uvriježilo gledati na izabrani narod, to jest na same Židove, kao na sina Božjega, a Pavao želi reći da Krist sada ruši takvu isključivost i sinovstvo Božje proteže na sve ljude. Tako i kaže da više nema razlike između Židova i Grka, roba i slobodnjaka, muškaraca i žena, jer svi su „Jedan u Kristu Isusu” (3,28). Važno je naglasiti da kršćani nisu jedno, nego „Jedan” u Kristu. Svatko se od njih Kristom zaodjenuo i zajedno oni nisu neka organizacija, tek neka skupina ljudi, nešto neosobno, nego su zajedno osoba Isusa Krista. Zato su oni „Jedan”. Ako su Krist, onda su, poput Krista, i baštinici Božji, pa ih više Zakon ne treba čuvati od grijeha, nego moraju živjeti u slobodi Kristovoj. Ta pak sloboda ne smije biti izlika grijehu.
Na slobodu pozvani
Kasniji odlomak iz Poslanice Galaćanima (Gal 5,1-18) uvodi čitatelja u srce Pavlova govora o slobodi. On piše Galaćanima koji su dozvolili da ih razni krivi nauci zavedu, a osobito su se povodili za onim strujama u židovskom kršćanstvu koje su držale da je obrezanje i obdržavanje židovskoga Zakona potrebno za postizanje spasenja. Pavao je na to gledao kao na povratak u ropstvo Zakonu i grijehu jer je bila riječ o jasnom odbacivanju milosti Božje primljene u Kristu. Zato ovdje uzvikuje: „Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!” (Gal 5,1). Toliko je opasnim vidio ovo zastranjenje da nije prezao ni od izravna napada na vođe takvoga nauka. Pritom sasvim jasno dolazi do izražaja Pavlova gorljivost, ali i njegov temperament i njegov duh. Za one koji promiču potrebu obrezanja, Pavao nema drugih riječi doli sarkazma: „Uškopili se oni koji vas podbunjuju!” (5,12). Pavlu je općenito neshvatljivo takvo naglašavanje izvanjskoga čime ljudi počinju robovati obredima i znakovima. On, naprotiv, opominje Galaćane: „Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani!” (5,13).
Ipak, ta sloboda nije anarhija. Ona ima svoju vodilju, ono što je uređuje, a to je ljubav. Kršćani su pozvani da „ljubavlju služe jedni drugima” (5,13). Time preuzima dio evanđeoske dvostruke zapovijedi ljubavi: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga.” (Lk 10,27), koja je pak preuzeta iz Staroga zavjeta (usp. Pnz 6,5; Lev 19,18). U Poslanici Rimljanima to će Pavao još jezgrovitije naglasiti: „Punina Zakona jest ljubav” (Rim 13,10). Zakon nije dakle svrha samome sebi, on ne može spasiti, ne može otkupiti, pa stoga ne može biti ni počelo kršćanskoga života. Ono što je u životu kršćanina važno, to je njegova motivacija, a motivacija mora biti ljubav. Ovu ljubav rađa Duh Sveti te upravlja postupke i odluke (Gal 5,18). Bez osobne slobode nema ljubavi.