Već dva puta prošao sam Zaljevom svetaca pišući o sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću i sv. Ozani Kotorskoj, a sada me opet tamo želja vuče. Moram priznati: ima nešto čudesno u toj Boki što me privlači, i dušom i tijelom, jer osjećam da taj maleni raj koji je iznjedrio takve bisere svetosti, kojima se danas kao narod ponosimo te im se ljubavlju i pobožnošću u molitvama utječemo, uistinu i zaslužuje da mu se čovjek neprestano vraća. Stoga ću ovaj put progovoriti o blaženom Graciji iz Mula, malo poznatom redovniku augustincu, još jednome svecu iz bokeljske riznice.
Njegovo pravo ime bilo je Pavao Krilović i rođen je u bokeljskom ribarskom mjestu Muo, u blizini Kotora. U to vrijeme Boka je bila u sastavu Mletačke Republike. Svoje mlade dane Pavao je proveo baveći se ribolovom kao i njegovi sumještani. Teško je odgonetnuti kakav je bio njegov duhovni život jer o tome nema nikakvih izvora, ali može se pretpostaviti da mu je vjera, kao i većini stanovnika toga kraja, bila siguran oslonac u životu. U 30. godini života odlučio se mladić za život pomorca na venecijanskim lađama. Nije ni slutio da će ga ova avantura dovesti do toga da, kao nekoć ribari na obali Galilejskoga jezera, bude upecan u mrežu Onoga koji svojim pogledom poziva na nasljedovanje. Naime, u Veneciji je slušao poznatoga propovjednika Šimuna iz Camerina. Njegove riječi pale su na plodno tlo Pavlova srca. S čvrstom željom da postane redovnik, ostavio je mreže i lađe te pokucao na vrata augustinskoga samostana Monteortone u blizini Padove. Obukavši redovničko odijelo, dobio je novo ime: Gracija. Ako je istinita latinska izreka nomen est omen, nju se svakako može primijeniti na ime budućega blaženika: Gracija (Milost). On će svojom odlukom da se posvema posveti Bogu i služi mu svim srcem biti posrednikom božanske milosti ljudima koje je susretao. Tu ulogu će nastaviti i nakon smrti svojim čudotvornim djelovanjem.
Ulaskom u samostan Gracija je svojom skromnošću i odlučnošću prihvaćao sva pravila redovničkoga života. Ništa mu nije bilo teško i sve je radio s poniznošću. Kao što je bilo uobičajeno u ono vrijeme i Gracija se odlučio na pokornički način života noseći kostrijet, a svoje tijelo nije štedio od udaraca biča i strogih postova. Njegove su molitve, po riječima njegovih suvremenika, bile pravi mistični doživljaji. Osobito je volio moliti noću, u tišini. Njegova subraća su često bili svjedoci čudesnoga svjetla koje je izbijalo iz sobe u kojoj je boravio Gracija. Na poseban način Gracija je štovao presvetu Euharistiju. Iako nikada nije zaređen za svećenika – poput sv. Franje radio se odlučio da bude obični časni brat – s takvom pobožnošću i žarom pristupao je otajstvu euharistije da je u tome postiđivao i svećenike i vjernike. Čuvena je zgoda iz njegova života, stoga je to i najčešći motiv u ikonografiji ovoga sveca, kada je Gracija po volji poglavara bio raspoređen za rad u vrtu. Ponizno je to prihvatio, iako je u to vrijeme slavljena sveta misa za kojom je toliko čeznuo. Dok je kopao u vrtu začuo je zvuk zvonceta tijekom pretvorbe. U svojoj dubokoj pobožnosti prema euharistijskom Isusu odmah je pao na koljena. U tom trenutku doživio je da se zid crkve samostana Blažene Djevice Marije pred njim rastvorio tako da je jasno mogao vidjeti svećenika kako u rukama drži dijete Isusa obasjanoga čudesnim svjetlom. Ovaj mistični događaj u tolikoj mjeri je pročistio njegovo srce da je od toga trenutka preko njega Bog počeo dijeliti velike milosti. Činilo se da je kroz njega protjecala Božja milost prema svima onima koji su bili spremni da ju prihvate. A takvih je svakim danom bivalo sve više, jer je u cijelom kraju pukao glas o svetom redovniku. Gužva oko samostana postala je s vremenom tolika da su na koncu redovnici Graciju prebacili u samostan na otočiću sv. Kristofora kod Venecije. Ondje će provesti ostatak svoga života.
Rijeka milosti nastavila je teći preko njega i u novom samostanu. A on sam živio je i nadalje strogim monaškim životom odričući se svake ugode. Njegovo svakodnevno jelo bilo je malo kruha i pokoji gutljaj vode. Meso nije nikada jeo. Hodao je uvijek bos, a jedini namještaj u sobi bila je daska na kojoj je spavao. Takav život stvarao je u njemu neizmjernu ljubav prema Isusu prisutnom u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Neprestano je boravio pred Presvetim, a njegovim posredovanjem ozdravljali su bolesni, gladni primali hranu, a oni koji su bili u nemiru i svađi poslije susreta s njime odlazili su pomireni i sretni. Oni koji su mu se utjecali tražeći ljubav čudesno su bili uslišani. O tome i danas svjedoče zavjetni darovi u obliku srca koji krase svetište bl. Gracije. Čuda su se nastavila i nakon njegove smrti kada se iz sarkofaga širio ugodan miris, a noću čudesno svjetlo. Tristo godina njegovo tijelo je čuvano u Veneciji, a onda je po Božjoj providnosti, na radost Bokelja, došlo u njegovu rodnu župu Muo 1810. godine, gdje se nalazi i danas u crkvi Pomoćnice kršćana.
