Poznate su vam ove riječi iz pripovijesti o Isusovoj muci, kada se Isus moli Bogu Ocu u Getsemanskom vrtu. Što je Isus time želio reći? Je li se Isus odjednom predomišljao i počeo razmišljati da odustane od svojega poslanja – umiranja zbog naših grijeha?
Simbol čaše
U Starome zavjetu čaša je simbol Božje kazne izlivene na neki grešni narod (Iz 51,17–22; Jr 25,15–16; Ez 23,33; Tuž 4,21). Tako se koristi i u knjizi Otkrivenja (vidi: Otk 14,10; 16,19).
Sam Isus govori o čaši kao o metafori za patnju i smrt s kojima će se suočiti dok preuzima kaznu za naše grijehe. Dok se sprema ispijati čašu svoje patnje, Isus osjeća svu težinu onoga što to znači za njega. Papa Benedikt XVI. jednom je objasnio: „Isusov strah je umnogome radikalniji od straha što ga svatko osjeća pred smrću. Tu se radi o sudaru između svjetlosti i tame, između samoga života i smrti – o kritičnome trenutku u ljudskoj povijesti” (Isus iz Nazareta, II. dio, 2011.).
Kristovo čovještvo
Je li Isus bio na tragu da promijeni mišljenje o smrti zbog naših grijeha? Apsolutno ne. Njegova molitva jednostavno odražava činjenicu da je Isus uistinu čovjek. Budući da su patnja i smrt odbojni ljudskoj prirodi, mučna smrt koju će Isus pretrpjeti nije bila nešto čemu bi se On radovao. Ako je Isus uistinu čovjek, njemu je pomisao na ono što će pretrpjeti odbojna. Stoga njegova molitva „izražava užas koji je smrt predstavljala za njegovu ljudsku narav”. No Isus nije samo čovjek. On je i Bog. Za razliku od naše slabe, pale volje, Isusova ljudska volja savršeno je sjedinjena s voljom njegova Oca. Zato u istoj molitvi kaže: „Ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš” (Mt 26,39). Iako u svojoj ljudskoj naravi osjeća odbojnost prema smrti, on je također posve voljan prigrliti križ za naše spasenje i ispuniti plan svoga Oca. Isus gleda smrti u oči, osjeća punu težinu onoga što će podnijeti, ali ipak svesrdno pristaje.
Isusov primjer nas poziva da budemo sličniji njemu. Kada se suočimo s patnjom, često oklijevamo učiniti ispravnu stvar ili se suzdržavamo od Božje volje. Bojimo se žrtvovanja, bojimo se promjena, bojimo se nepoznatoga i dopuštamo da nas strah od patnje spriječi da učinimo ono što je ispravno. Isus se, međutim, suočava s tom patnjom. Osjećajući njezinu punu snagu i dalje je slobodno prihvaća radi našega spasenja i ostvaruje Božju volju.
