Vrijeme je zacijelo jedna od najprisutnijih, a opet najneprozirnijih kategorija u ljudskom životu. M. Ende, pisac fantazije The Neverending Story (Priča bez kraja), ovu je činjenicu lijepo izrazio rekavši: „Svijet krije jednu veliku, a ipak svima poznatu, tajnu. Svi smo dio te tajne, svi smo je svjesni, ali malo ljudi razmišlja o njoj. Ta tajna je vrijeme.” Pomoću kategorije „vremena” interpretiramo svoj život: stvari i događaje u nama i izvan nas, njihov međusobno postojeći odnos stavljamo u neki nama razumljivi mjerljiv okvir.
Kulture i vrijeme kao intepretacija stvarnosti
Vrijeme i kultura, kao neko simboličko proizvođenje značenja i kao temelj civilizacije, postoje u toj mjeri zajedno da se vjerojatno neće pogriješiti ako se kaže da su vrijeme i kultura jedno. U svom izvorištu kultura je pokušaj da čovjek samom sebi simbolički posreduje i oblikuje stvarnost u kojoj postoji. Vrijeme i kultura žele stvari poredati: od jednoga kaosa načiniti kozmos… čovjeku razumljiv svijet.
Naravno, pitanje je li ta realnost koju možda naizgled doživljavamo kao kaos uistinu kaos – ili se to nama samo tako čini – rijetko se postavlja jer stvarnost po svojoj složenosti i dubini nadilazi naše trenutne sposobnosti razumijevanja. Ako bi to uistinu bio kaos, onda se rađa pitanje kako se ta kaotična stvarnost može uopće tako uspješno održavati. Logički se nameće zaključak da postoji neki dublji poredak koji nam izmiče, a koji omogućava da stvari ipak funkcioniraju. Upravo potraga za tim dubljim poretkom, uglavnom u obliku religije i filozofije, jest ono što često dovodi do velikih promjena u kulturi budući da postavlja u pitanje postojeće odgovore dominirajuće društvene kulture.
Drugim riječima, kultura i stvarnost nisu isto: kultura je interpretacija stvarnosti. Inherentnu napetost u odnosu između kulture i stvarnosti lijepo je ocrtao i Freud opisujući je, u svojim psihoanalitičkim analizama odnosa kulture i nagona, kao „nelagodu u kulturi”. Međutim, izbjegavajući logičku zabludu i površnost postmoderne misli, činjenica da pomoću kulture interpretiramo stvarnost ne znači da odnosi, koje kroz svoju interpretaciju pokušavamo razumjeti, uistinu ne postoje: naprotiv, svojim jezikom i kategorijama mi stvarnost ne stvaramo ex nihilo, nego postojeće odnose u njoj pokušavamo sebi pojasniti i tako dublje razumjeti stvarnost koja se kroz njih očituje.
Kultura nikad ne izriče cijeli čovjekov bitak u svijetu, kulture izriču samo njegove određene dimenzije. Stoga je zacijelo moguć različit odgovor na stvarne odnose ili činjenice: taj je odgovor izraz određene kulture i može biti svakojak. Kulture se upravo bitno razlikuju po svojoj otvorenosti ili zatvorenosti za čitav opseg pitanja koja nam se postavljaju čovjekovim postojanjem: po tome koje će elemente u ljudskom životu isticati, a koje će zanemariti. Temeljni se problem kulture tako rađa upravo u načinu na koji pristupa stvarnosti: naime, koliko kultura izriče, a koliko guši bogatstvo stvarnosti.
Različit pojam vremena
No, moglo bi se upitati, zašto se toliko gubiti u kulturi ako želimo govoriti o čovjeku i vremenu? Pa, vrijeme kao konstruirana dimenzija čini jedan od najelementarnijih vidova kulture i svojim pojmom vremena izražavamo vlastito razumijevanje stvarnosti. Problem vremena bio je tradicionalno opće mjesto u filozofskim raspravama od Platona i Aristotela, preko Plotina i Augustina do Newtona, Leibniza, Kanta, Schellinga i Hegela, a u moderno je doba, ponajprije pod utjecajem Nietzschea, potom historicizma i razvoja moderne prirodne znanosti, na posve osebujan način doveden u središte rasprava.
Radikalno postavljanje pitanja o vremenu izronilo je dvadesetih godina prošloga stoljeća pri izvornom filozofskom preispitivanju kategorija zapadne metafizičke tradicije. Mislioci poput Bergsona i Heideggera, kao i Whitehead i Wittgenstein, zaključuju da je prijašnje filozofsko bavljenje vremenom bilo iz osnove nedostatno jer u njemu vrijeme postoji samo nominalno kao tema, ali ne i stvarno. Usporedno s filozofskim otvaranjem prijepora pitanje o vremenu na početku 20. stoljeća iz osnove je uzdrmalo i vodeću granu moderne znanosti – fiziku: upravo je pojam vremena prouzročio krizu fundamenata klasične formacije znanosti. Einsteinova teorija relativnosti (1905.) u fizici dala mu je posve novo značenje, relativizirajući Newtonovo apsolutno shvaćanje vremena i integrirajući ga u obuhvatni kontinuum prostora-vremena kao ovisnu varijablu.
Fizikalna dimenzija vremena očituje se i u načinu kako kultura veže vrijeme uz protežnost odnosno materijalnost ljudske egzistencije, obilježenu rastom i padom, tj. propadanjem. Ta entropijska dimenzija ljudskoga života karakterizira se kao njegova prolaznost, a vrijeme poprima bitno identitet prolaznosti: Tempus brevis est, tempus fugit (vrijeme je kratko, vrijeme bježi), rekli bi stari Latini. Moderna, pak, kapitalistička kultura – s devizom „vrijeme je novac” – koristi se jednom dinamičnom, ubrzanom i ekonomično-pragmatičnom slikom vremena. Dakako ona odgovara duhu kapitalizma, upravljajući čovjekov život prema ostvarenju ciljeva u budućnosti i neprestano ga goneći prema naprijed: prema stalno novim (poslovnim) izazovima i uspjesima (u ekonomiji i karijeri). Zastati u toj vremenskoj utrci znači izložiti se opasnosti da nas stampedo konkurencije pregazi i financijski upropasti.
Religijski iskorak iz vremena
Religije, međutim, žele izbjeći zamku ove slike svijeta prožete pojmom vremena koji naglašava ekonomičnost realnosti i u njoj inherentni sukob. One, naprotiv, prezentiraju drukčiju sliku vremena koja odgovara njihovu odnosu prema stvarnosti i u sebi utjelovljuje, za religiju, bitne razlike između trajnoga i prolaznoga, istinskoga i prividnoga. Prisutni pojam „svetoga vremena” u svjetskim religijama, kako to u svojim povijesno-religijskim istraživanjima jasno pokazuje M. Eliade, nije toliko opterećen trkom za uspješnom budućnošću koliko upućuje „unatrag” prema trajno prisutnom: vođeno logikom „vječnoga povratka” upućuje „sveto vrijeme” na trajnu prisutnost jednoga utemeljujućeg početka koji u sebi već sadrži budućnost čovjekova života i tako, spajajući početak i kraj, zatvara krug čovjekova postojanja. „Sveto vrijeme”, koje iz perspektive profane kulture ide „unatrag”, postaje tako „anti-vrijeme” jer je u biti iskorak iz bujice rijeke vremena koja teče… i prolazi nestajući.
I ne samo to: budući da je iskorak iz vremena, ono je istodobno iskorak iz određene kulture i njezine perspektive stvarnosti… te ukorak u širu, od kulture još neoslovljenu Stvarnost. Kao „vječni povratak” trajno prisutnom „sveto vrijeme” ukorak je u druge, nove dimenzije Stvarnosti koje nadilaze vrijeme i zato su često nevidljive kulturama koje svoju realnost kroje po drugim mjerilima. I sam konačni cilj religija, „vječnost”, potvrđuje taj iskorak: ako je bit vremena da prolazi, vječnost traje, ona jest i kao takva je s onu stranu vremena i nepostojanje vremena.
