Iza nas je super-izborna godina. Birali smo u Hrvatskoj (čak tri puta), Bosni i Hercegovini, Sjedinjenim Američkim Država, Francuskoj i diljem svijeta, a ove godine nas očekuju još jedni izbori, oni lokalni u Hrvatskoj. Izbori su najbolji pokazatelj u kojem smjeru ide neko društvo, što mu je važno i kakvi ga muče strahovi. Zato umjesto da se čudimo zašto su birači izabrali ovoga ili onoga kandidata, bilo bi bolje da se zapitamo što nam se to događa pa smo nekako sve manje zahtjevni oko kriterija za one koji nas vode i u što nam se to politika pretvorila.
Što se dogodilo?
Sve je nekako započelo estradizacijom politike u kojoj su mediji političare pretvorili u prave televizijske zvijezde, a njihov privatni život i imidž nadmašili njihove političke poteze i rezultate. Slijedio je populizam koji se proširio svijetom poput pandemije. Političari su se u svojoj retorici počeli pozivati na narod i iskazivati prijezir prema elitama šireći strah od „opasnih drugih”. Desni populisti te „opasne druge” vide primjerice u manjinama, kako etničkim tako i seksualnim. Lijevi populisti „opasne druge” vide pak u financijskim institucijama, vjerskim ustanovama, čuvarima tradicije… Čak i mainstream političari znaju zastraniti u populističku retoriku kako bi pridobili simpatije javnosti pa smo posljednjih godina svjedočili uistinu jeftinom populizmu koji nije donio ništa dobro osim lažne nade, banaliziranja politike i srozavanja povjerenja u institucije, te brzoga uspona kojekakvih kandidata koje bi narod brzo prozreo, ali ih se ne bi mogao riješiti do kraja mandata. Slijedilo je razočaranje u politiku i političare, pod parolom – svi su oni isti. To je pak dovelo do apstinencije na svima razinama biranja. Ljudi više ne vjeruju da njihov glas nešto može promijeniti ili da postoji neka bolja opcija. Zato su neki spremni taj svoj glas prodati, neki će zažmiriti na biračkom mjestu i pragmatično glasovati za onoga od koga imaju koristi ili koji govore ono što im je ugodno za uši, a treći će ga samo prekrižiti izražavajući tako svoje neslaganje i s kandidatima i s izbornim sustavom…
Gdje smo sada?
Oni koji bi uistinu nešto mogli napraviti ili promijeniti uglavnom se drže podalje od takve politike kako se ne bi umrljali ili morali podnositi udarce ispod pojasa. Tako dolazi do negativne selekcije u strankama. A ako nema demokracije u strankama (a vidimo tko se i kako uspinje u hijerarhiji), onda ona kopni i u društvu. Tako na izbornim listama, a potom i u institucijama, završavaju uglavnom oni koji su po volji stranačkim vođama, a ne najsposobniji. Nažalost, ne vidimo ljude koji promišljaju i vode se vizijom, već jako puno poslušnika i birokrata koji se nastoje svidjeti stranačkim kolegama, biračima i medijima, a čija imena nećemo pamtiti nakon isteka njihova mandata. Premalo je novih lica u politici, osobito među onima koji ne žive od politike, već koji imaju jak životopis i mogu nešto pružiti politici i svojoj državi. Čini se kako ozbiljni ljudi koji imaju karizmu i znanje bježe od ovakve politike. A i kad se pojave, skeptični smo prema njima i pitamo se – kakav ih je interes na to natjerao!? Žrtvovanju za domovinu pristupamo s ciničnim osmijehom.
Intelektualna razina tako iz godine u godinu pada, barem ako je suditi po iskustvu Hrvatskoga sabora, a ozbiljne govore u parlamentu koje smo pamtili, prepričavali i analizirali zamjenjuju doskočice koje će završiti u senzacionalističkim naslovima na portalima ili prvim minutama dnevnika. A umjesto argumentirane rasprave svjedočimo performansima, poput jednosatnoga lupanja po saborskim klupama, kakav je izvela hrvatska opozicija prošle godine kad je neuspješno nastojala prekinuti Godišnje izvješće Vlade koje je podnio premijer Andrej Plenković.
Uz srozano povjerenje u medije s jedne strane, a inflaciju lažnih i polovičnih informacija s druge, te pad povjerenja u institucije, uistinu postaje lako manipulirati masama, nametati trendove, ali i relativizirati sve ono što nam je do jučer bilo važno i sveto. Kako bi ljudi mogli mudro birati moraju biti dobro informirani. No, prosječnom medijskom konzumentu sve je teže razabrati što je istina, a što manipulacija; što je bitno, a što samo odvlačenje pozornosti. U takvom okružju počinjemo u sve sumnjati i relativizirati… Nemamo više jasnih uporišta. Prestajemo vjerovati institucijama, a potom i ljudima… A to nije dobro ni za državu, ni za društvo. „Totalitarizam ili bilo koja vrsta diktature čini se mogućom kad ljudi prestanu biti informirani. Kako možete imati mišljenje o nečemu ako niste informirani? To stalno laganje i nema cilj da narod povjeruje u laži, već je cilj da ni u što ne vjeruje. A narod koji ničemu ne može vjerovati ne može donositi ispravne odluke. Njemu nije uskraćena mogućnost samo djelovanja, već prije svega da misli i sudi. A s takvim narodom onda možete raditi što god hoćete…” – pisala je velika njemačko-američka filozofkinja Hannah Arendt.
Pod utjecajem takvoga „bombardiranja” birači postaju sve manje zahtjevni i u biti žele da ih se zabavlja, a ne vodi; da ih se zastupa, a ne prosvjećuje… U tom kontekstu nekada smo nastojali birati političare koji su nam bili nedostižan uzor, barem prividno bolji od nas. Danas se zadovoljavamo onima čije mane znamo i s kojima se možemo poistovjetiti. Dapače, nekako nam imponira kad shvatimo da smo bolji i odgovorniji od njih, odnosno kad svjedočimo njihovim slabostima. Gledamo ih u ringu kako se svađaju i bore, padaju i dižu se na ljestvici rejtinga, poput nekoga reality showa i iskreno nemamo nekih velikih očekivanja jer smo se već svega nagledali i naslušali, izgubili nade i očekivanja.
Kako naprijed?
Rezultat takvoga poimanja politike je i podjela na naše i njihove. Bit demokracije je u borbi argumentima, prijedlozima i rješenjima. A nažalost u zaglušujućim sukobima onih koji su na vlasti i onih koji bi silno tamo željeli biti toga je sve manje, a sve više ispraznih parola. Zato je vrijeme da vratimo povjerenje u politiku i političare, institucije i izborne procese, da s više odgovornosti i analitičnosti pristupamo izborima. To je dug proces, ali za početak možemo krenuti od malih stvari. Primjerice otvoreno se suočiti s činjenicama i kad ne idu na ruku „našoj strani”, a ne ih prešućivati, žmiriti i ignorirati. Možemo pohvaliti ono što je dobro u suprotnom taboru, makar nas živcirao njihov dobar prijedlog ili uspjeh. Doduše treba snage za izići iz vlastitih mentalnih rovova i pokušati objektivnije sagledati svijet oko sebe. Kako reče jedan zagrebački psihijatar – živimo u savršenom tehnološkom, ali prilično jadnom emocionalnom dobu. Stajalište kako smo samo mi i naši u pravu, a svi koji drukčije misle su uglavnom glupi i pokvareni, vodi destrukciji, nasilju i agresiji… Stajalište kako smo jedino mi demokratični, a svi koji ne misle i rade poput nas zaostali, jeftino je zamagljivanje stvarnosti i trovanje političkih odnosa, ali i društva. Zato nam je nužna promjena perspektive, shvaćanje da su političari u službi građana, radnika i poduzetnika, a ne obrnuto; viša razina političke kulture i bolja informiranost uz profesionalnije medije – s jedne strane, a ulazak u politiku odgovornijih i sposobnijih pojedinaca, demokratizacija stranaka i izborni zakoni koji će jamčiti volju građana i naroda, a onemogućiti manipulacije – s druge strane. U protivnom izbori i dalje neće ništa moći promijeniti, a razočarani građani će nasjedati slatkim obećanjima, novim tehnološkim i komunikacijskim promotivnim dostignućima te eksperimentirati. Pa šta bude!
