Nisam pripadao đacima koji su se radovali kad su umjesto sjedenja na nastavi mogli raditi što u dvorištu, na vrtu i slično, mada se iza toga često dobivala kriška kruha s mašću – velik dobitak u ona oskudna vremena. Bio sam, naime, slabijega zdravlja, a s vremenom se čovjek i odvikne od fizičkih napora. Ipak, kao viši među kolegama, nerijetko sam kroz podrumski prozorčić ubacivao ugljen. Valja biti pošten pa reći: profesori su nerado puštali učenike sa sata na takve poslove, iako su svi željeli imati toplu sobu. Zato nas je gvardijan, zadužen za naše tjelesne potrebe, sa svoga sata slao na hitne zadatke. U moje vrijeme gvardijan je bio fra Anđeo Žutić. Od mojih đačkih godina propale su mnoge države, mnoge su nove nastale, pa ne mogu samo fra Anđela kriviti što o tome vrlo malo znam. Vjerojatno se na prostranstvu svijeta ponegdje i nafta iscrpla, pogdjegdje su iskopane sve rude, promijenila se struktura privrede i poljoprivrede, poklane su ili uginule mnoge ovce i goveda. Ukratko, dobrano smo ostarjeli i ja i moj zemljopis. Reknem li da na fra Anđelovim satima nisam puno naučio, pogriješit ću i na njegovu i na svoju štetu. Na svoju, jer bi to značilo da sam kao i većina učio kod onoga tko je to od nas strogo zahtijevao. Na njegovu, jer sam od fra Anđela učio nešto što nas nije učio baš svatko a što je jedino vrijedno: biti dobar, blag i plemenit.
Životopis jedva može objasniti i jedan osmijeh na licu čovjekovu, a jedino su nadgrobni natpisi srednjovjekovnih bosanskih plemića (npr. umro na zemlji, na plemenitoj) kraći od vijesti o životu većine bosanskih fratara u provincijskoj matičnoj knjizi. Pabirčeći na drugim stranama, doznajemo da se fra Anđeo Žutić, krsnim imenom Ilija, rodio u Rumbocima 23. siječnja 1912. od oca Mije i majke Ruže r. Ivić. Osnovnu je školu završio u Rami-Šćitu, osam razreda gimnazije u Visokom, a teološki studij u Sarajevu. U Zagrebu je 1939-1943. studirao biogeografsku grupu predmeta. Bio je u Visokom samostanski vikar (1950-1955) i gvardijan u dva navrata (1955-1961. i 1964-67). Kao profesor djeluje u Visokom od 1943. do 1974. Kad je 1946. zabranjen rad visočke gimnazije, fra Anđeo je do jeseni 1948. najprije duhovnik časnih sestara u Vitezu, a potom kapelan u župi sv. Ante u Beogradu. Na Gimnaziji je predavao zemljopis, botaniku, kemiju, a po potrebi i neke druge predmete. Po završetku profesorske karijere osam godina djeluje u župi Bugojno. Tri posljednje godine života proveo je u samostanu na Šćitu.
Koliko je bila sreća što su stari fratri znali latinski mnogo bolje nego ovi današnji pa su ga za nevolju mogli i predavati, toliko je bila i šteta jer je to ipak išlo nauštrb struke. Nitko se od njih tim „uskakanjem“ nije ponosio, a ponajmanje fra Anđeo. Naprotiv, zbijao je šale na svoj račun. Tako je sam prepričavao jednu zgodu: đaka je upitao kako se na latinskome kaže cipela. Jadni se đak uzvrpoljio, ne zna, ne zna ni fra Anđeo a stid ga pogledati u rječnik. Istom će profesor k’o iz vedra neba: cundura, cundurae. Ne bojeći se da će ga uvrijediti cijeli je razred prasnuo u smijeh. Od fra Anđela potječe i glasoviti latinski izričaj za ne baš najbolje jelo i piće: dat se edere, dat se bibere. A dobro je pritom znao kako je to loš prijevod s hrvatskoga: da se jesti, da se piti. Znao je i točno prevesti, ali štos je štos.
Nezaboravan će ostati fra Anđeo zbog triju stvari. Prvo, on bi govoreći o zemljama Istočnoga bloka, često znao, kao za sebe, gotovo nježno, promrmljati: oni konji. Pritom, naravno, nije mislio na ljude nego na režim. Bio je to njegov obračun s njima. Svi smo to tako doživljavali i bili u cijelosti suglasni s njim. Što se mene tiče, jedino bih uzeo konje u zaštitu. Drugo, način kako je ispitivao đaka. Nikad se nije ni uznemirio ni uzrujao, gledao bi ti u lice kao najzainteresiraniji sugovornik: imao si dojam, sa svom ti je dobrohotnošću ušao u dušu i iz nje skupa s tobom vadi ono najbolje za taj tren. Čitava njegova pojava kao da je govorila: Hajde, znaš ti to, samo reci. Ako je istina da će Bog suditi čovjeku po tome kako su se drugi s njim i zbog njega osjećali, onda fra Anđeo može pred Boga onako mirno kako smo se mi pred njim osjećali opušteni i slobodni. Treće, nikad kasnije u visočkoj crkvi nije odjekivao pjev kakav je bio fra Anđelov: savršen sluh i anđeoski lijep glas. Dogodilo se da se jedanput pjevala pjesma fra Nenada Dujića „Ti si sunce svijeta“. Fra Anđeo je bio solist i kad je trebao otpjevati: „Ti si naša nada sva“, počeo je: „Ti si snaša naša“.
Znao sam, mnogo godina poslije, prolaziti gradom ne poznajući baš ljude i uvjeren da ni mene nitko ne poznaje. Ali čaršija zna sve. Odjednom bi neki trgovac izletio iz svoga dućana, ili bi neki prolaznik upro pogled u me, i pozdravio: Dobar dan, profesore. Što ima novoga u samostanu? Oni su me, zapravo, redovito oslovljavali radi toga da zapodjenu razgovor o nekom fratru koji više nije u Visokom, ili koji odavno nije među živima. Najviše ih se raspitivalo upravo o fra Anđelu, prepričavali su s njim ispijene kave, uglavljene poslove, šaljive zgode. Osjetio bih ponos što se mogu zvati njegovim subratom.
(fra Stjepan Pavić)
