Braćo i sestre, danas slavimo blagdan Prikazanja Isusova u Hramu, koji se zove također i „Svijećnica“.
Zašto je Isus prikazan u Hramu?
Je li zato što je bio Sin Božji, ili zato što su tako željeli Blažena Djevica Marija i sv. Josip? – Ili su oni možda došli u Hram da se mole za njegovo zdravlje, kao što se mnogi roditelji, a osobito majke, mole za zdravlje svoje djece?
Ne! – Razlog Isusova prikazanja u Hramu bio je izvršenje Božje zapovijedi, koju je Bog preko Mojsija dao izraelskom narodu.
Kad je Bog oslobađao Izraelce, svoj izabrani narod, iz egipatskog ropstva – faraon se tome usprotivio. Zato je Bog kaznio Egipat sa deset zala. Deseto i najveće zlo je bilo: smrt svih prvorođenaca u Egiptu. Bili su pošteđeni samo izraelski prvorođenci. Tek tada je faraon dopustio odlazak Izraelaca. – Kao spomen i zahvalu za to djelo spasenja Izraelci su svake godine za Pashu prinosili Bogu kao žrtvu zahvalnicu jedno muško jednogodišnje živinče bez mane: janje, jare ili tele.
Ali Bog je tražio još nešto, kako bi narod znao i vjerovao da je svaki ljudski život Božji dar i da on trajno pripada Bogu. Stoga ono najbolje i najdraže treba posvetiti Bogu. Zato je svaka obitelj bila dužna prvorođenoga sina posvetiti Bogu, a umjesto njega žrtvovati Bogu jedno janje. Siromašne obitelji mogle su žrtvovati par grlica ili dva golubića. Taj čin je bio svjedočanstvo vjere i javno priznavanje istine da nas je Bog stvorio, da nas On oslobađa, da je On gospodar našega života i da mi pripadamo Njemu.
To se prikazanje po običaju vršilo 40 dana nakon rođenja djeteta, tj. čim prođe zakonsko vrijeme čišćenja majke nakon rođenja djeteta.
Tako su učinili i Blažena Djevica Marija i sv. Josip, svjedočeći tako svoju vjeru da su svoga prvorođenog sina primili kao dar od Boga, te da on pripada Bogu. Zato se današnji blagdan naziva: Prikazanje Kristovo u Hramu.
Zanimljivo je da je Duh Božji prosvijetlio dvoje starih ljudi: starca Šimuna i proročicu Anu, da dođu upravo taj dan u Hram na susret sa svojim Gospodinom i Spasiteljem. Prosvijetlio ih je tako da shvate da je upravo Isus Svjetlo koje prosvjetljuje pogane da upoznaju Boga (usp. Lk 2, 32). Zato se na današnji dan blagoslivljaju svijeće, koje simboliziraju svjetlo vjere, tako da mnogi po starom običaju ovaj blagdan nazivaju Svijećnicom, dok se on u Istočnoj Crkvi naziva „Sretenie“ – tj. Blagdan susreta Isusa Krista sa svojim narodom.
Ovdje se treba zaustaviti i upitati samog sebe: kako stoji s mnom?
Kome sam ja posvećen? – Ili možda nisam posvećen nikome?
Ima među nama mnogo prvorođenaca svojih roditelja. Ako si i ti taj, jesi li svjestan da pripadaš Bogu, da se trebaš Njemu posvetiti? Živiš li onako kako to dolikuje Bogu posvećenoj osobi?
Ako nisi prvorođenac, ili prvorođena, nemoj pomisliti da ne pripadaš Bogu ili da ne treba da mu se posvetiš, kao oni što su rođeni prije tebe. Treba imati u vidu da su Izraelci posvećivali Bogu jednu desetinu dobara što su ih imali ili stjecali – kako bi bilo blagoslovljeno i posvećeno sve što posjeduju.
Svaki i svaka od nas jest dar Boga Stvoritelja. A onda, budući da smo Njegovi, treba i da se posvetimo Njemu i da živimo kao njegovi sveti – bez obzira čime se bavimo i što nam je zanat i profesija. Sve što činimo treba biti na čast i slavu Božju i treba biti dostojno takve službe.
Ako neki mladić ili neka djevojka želi posvetiti se Bogu, njihovi roditelji treba da budu zahvalni Bogu što mu se svidjelo izabrati neko od njihove djece za sebe. Trebaju biti sretni što njihovo dijete dragovoljno želi posvetiti se nebeskom Ocu. Treba da čuvaju i njeguju njegovo zvanje, a ne da ga ometaju.
U tom duhu i svi oni što su na neki način već posvećeni Bogu: kao svećenici, redovnici, redovnice, članovi Franjevačkog svjetovnog reda ili Franjevačke mladeži ili na bilo koji drugi način – svi oni neka danas slave svoj dan. Jer se ovaj dan u cijeloj Katoličkoj Crkvi slavi kao Dan posvećenog života. Zato svima Bogu posvećenim osobama želimo sretan njihov blagdan! Molimo Boga da ih uvijek čuva za sebe i da ih usreći u svojoj svetoj službi u ovom životu, te da ih sačuva i za vječno blaženstvo u svom nebeskom Kraljevstvu.
Ovom zgodom želim naglasiti još nešto. – Vi znate da sotonska propaganda širi svijetom ideju da abortus spada među prava ljudske osobe, a posebno žene: kao da postoji pravo ubiti nevina čovjeka. I ne samo širiteljima takve izopačene ideje, nego ni mnogim majkama, koje ubijaju svoju nerođenu djecu, ne pada ni na pamet niti uopće misle o tome da ona djeca što ih oni ubijaju, nisu toliko njihova djeca, koliko su upravo djeca Božja, djeca svoga Stvoritelja! Ta djeca više pripadaju Bogu, nego svojim roditeljima. Njih treba posvetiti i prikazati Bogu, a nipošto ne ubiti! Takvi ljudi, koji to čine ili propagiraju takve ideje, ludo ulaze u rat s Bogom, misleći da je to njihovo ljudsko pravo, ali ne! To je veliki zločin, jer takvo pravo uopće ne postoji.
Zar će proći bez kazne oni koji ubijaju nevinu Božju djecu? – Sigurno neće! Čeka ih teška kazna i u ovom životu, a ako se ne pokaju, ne obrate i ne ispovjede svoj grijeh – čeka ih i još mnogo teža kazna: vječna muka u paklu!
Obrati se, Božji narode, svome nebeskom Ocu! Priznaj ga svojim Ocem i Ocem svoje djece! Prikaži Bogu plod utrobe svoje, pa uživaj blagoslov, umjesto prokletstva!
Neka nam pomogne dragi Bog, po zagovoru Blažene Djevice Marije i svetog Josipa, da se potpuno posvetimo Njemu – svatko u svom društvenom staležu: bilo kao roditelji, ili kao djeca; bilo kao mladići ili djevojke; kao stari ili mladi… Posvetimo se Bogu i živimo kao njegova ljubljena i sveta djeca! – Na čast i slavu Božju i na naše vječno spasenje i posvećenje! Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.
