Danas me baš osramotio! Koji roditelj to još nije rekao i možda već za svoje dvogodišnje dijete! Kako se ponašao u crkvi, trgovini, na rođendanu. Dere se bez veze, neće ušutjeti, baca se, otima… Mama i/ili tata su pokušavali sve fino riješiti. Strpljivo, što mirnije, uporno. Nije mu bilo ništa! Nego inati se, tjera svoje. Kako malo dijete, neiskvareno, uopće može osramotiti roditelja? Možda zato jer se roditelj već tada počeo osjećati kao loš, kao onaj koji neće znati odgojiti dijete. Poraz onoga koji je barem nekad pomislio da sigurno neće odgajati razmaženo dijete. A porazi su dobri. Puno korisniji za našu zrelost nego pobjede. Zrelosti onomu koji odgaja nikad nije dovoljno.
U mjesecu smo kada se spominjemo Svih svetih i svih pokojnih za koje vjerujemo da su zaslužili biti u Božjoj blizini. Crkva pred nas stavlja svece kao dobre primjere kršćanskoga života. Među svecima imamo ljude od vremena i prije nego je Isus došao na svijet (istina samo nekoliko njih), kao sveti Ilija prorok, a jako puno ih je proglašeno svetima od rođenja Isusova i ustanove Katoličke Crkve. Među proglašenim svecima su pape, biskupi, mučenici, ali i obični ljudi koji su bili oženjeni ili su umrli još kao djeca… Ako čitamo neke životopise svetaca, vidjet ćemo da ti sveci nisu bili samo neki pobožni ljudi, nego ljudi sa životom i itekakvim iskustvom. Ljudi koji su prošli poraze i padove. Ljudi od kojih učimo o samoodgoju bez koga ne možemo biti niti dobri kršćanski roditelji i uz čiji zagovor nam je lakše prebroditi teškoće u odrastanju naše djece.
Upalit ćemo svijeće početkom studenoga za svoje pokojne. I zamislit ćemo se malo zagledani u svijeću. O životu koji trenutno živimo, o dobroti onoga na čijem grobu molimo. Djeca na grobu roditelja, roditelji na grobovima svoje djece. Ima li intimnijih mjesta i trenutaka sa sjećanjima s ljubavlju (ako je iole odnos bio u redu) i željom za susretom u vječnosti?
Pokušajmo u svom obiteljskom domu uvesti zajedničku večernju molitvu, ako je već nemamo. Ne mora biti duga – Vjerovanje i nekoliko Očenaša. Pokušajmo, ako ne uvijek barem ponekad, za vrijeme obiteljske molitve upaliti svijeću. Zašto? Ako nam se možda ponekad i čini da i nije od velike koristi što svake nedjelje idemo u crkvu i molimo, znamo da nam sveta misa daje mir i snagu bez kojih bi bilo puno teže. Jednako tako obiteljska molitva nam može pomoći da smirenije i zrelije rješavamo svakodnevne nejasnoće u odgoju svoga djeteta.
„Mudrost počinje lutanjem.” (Sokrat)
Na koji način mi koji radimo s malom djecom u odgoju najčešće postupamo kada želimo smiriti i utišati prebučnu djecu? Vjerojatno je većina nas u početku imala dosta problema s tim kako se profilirati u odgojitelja koji je autoritet, koji ima stil odgoja čvrste kontrole i emocionalne topline, koji postavlja zahtjeve i očekivanja primjerena dobi i afinitetu djeteta, provodi nadzor i ima kontrolu nad djetetovim nepoželjnim obrascima ponašanja uz ljubav i podršku. Stil odgoja koji potiče djetetovu znatiželju, kreativnost, samouvjerenost i nezavisnost emocija. Koji će voditi računa o djetetovim osjećajima i poticati ih i koji će ih izgraditi u odgovorne ljude s visokim stupnjem samokontrole.
Događa nam se svakodnevno da djeca budu jako glasna, no ako ih polutiho, ali sa sigurnošću i nježnošću u glasu, pozovemo na tišinu, ipak čuju i brzo se umire. Dok sam ih nekada pokušavala nadglasati, nisu me čuli ili bi se kratko umirili, a zatim s galamom nastavili glasnije nego prije. Mislim da je ključno dozivanje djeteta nježno i sigurno. Moramo znati što hoćemo i zašto to želimo i to djetetu jasno dati do znanja. Ali kako kada ni sami nismo baš sigurni? Kada izostane naša sigurnost, oslonimo se na ljubav i nježnost, ali ipak nikada popustljivost. Kao da djeca u svojim malim nestašlucima povremeno moraju provjeriti mogu li stvarno računati na nas. I tek kada dobiju potvrdu da smo tu za njih, s ljubavlju se mogu vratiti u udobnost bezbrižnoga odrastanja.
„Dok čovjek traži mudrost, dotle zaslužuje naziv mudraca; čim uobrazi da je posrkao svu mudrost, odmah postaje budala.” François Voltaire
Svako dijete poseban je i jedinstven Božji dar ovom svijetu i svima nama koji imamo mogućnost sudjelovanja u njegovu rastu i sazrijevanju. Možemo sudjelovati u odgoju na stotine djece, učiti i rasti zajedno s njima i uvijek se nanovo veseliti novosti novoga čovjeka s njegovim posebnostima. I svakodnevno učiti nešto novo o odrastanju, a da to učenje nije više školska muka, nego radost i mila životna škola.
