Kad čujemo riječ autoritet, nerijetko je spontano poistovjećujemo s riječima moć, samovolja, apsolutizam ili čak tiranija. No, ti se različiti pojmovi konkretno očituju u bitno različitim, pa čak i oprečnim oblicima ponašanja.
Autoritet o kome ćemo govoriti nije tek onaj koji proizlazi iz određenih naravnih, intelektualnih ili moralnih kvaliteta pojedinih članova obitelji, a koje čovjek može spoznati snagom vlastitoga razuma. Radije ćemo se usredotočiti na onaj uzvišeniji oblik autoriteta koji kršćanske obitelji imaju milost upoznati po Božjoj objavi i živjeti po Božjoj milosti. Biti kršćanin znači vjerovati u sve istine koje nam je Bog objavio, uključujući i one vezane uz brak. Brak je, naime, božanska ustanova, a uspostavivši ga sam Bog mu je postavio ciljeve i dao zakone koji njime upravljaju i blagoslove koji iz njega proizlaze. Čovjek stoga nema ovlasti, prava ni moći promijeniti bilo koju bitnu odrednicu braka, a svaki pokušaj uplitanja u brak u konačnici šteti samo nama samima.
Neraskidivo jedinstvo
Krist je brak uzdigao na razinu sakramenta po kojem muž i žena dobivaju milost posvećenja u bračnom stanju. On nije samo oplemenio njihovu naravnu ljubav nego je također usavršio njihovo neraskidivo jedinstvo vezom božanske ljubavi. Kršćanski brak je time, prema riječima sv. Pavla iz Ef 5,25-32, postao veliki sakrament Krista i Crkve. Istodobno Bog poziva supružnike da s njime surađuju svojim velikodušnim predanjem. Na taj se način oni otvaraju izvoru sakramentalne milosti po kojoj rastu u posvećujućoj milosti, crpe nadnaravne kreposti, usavršavaju svoje naravne sposobnosti i djelotvorno žive sve što je vezano uz brak, njegove ciljeve i dužnosti. U isto vrijeme, da bi milost u njima bila djelatna, trebaju paziti da joj ne postavljaju prepreke. Jedna od takvih prepreka kreposnom životu autoriteta, poštovanja i poslušnosti unutar obitelji je percepcija poslušnosti kao nečega što umanjuje ljudsko dostojanstvo i prava. Prema tom shvaćanju, žene se trebaju emancipirati od svojih muževa i djece, a istovremeno se na radnom mjestu pokoravati nadređenima ili zahtijevati pokornost od svojih podređenih.
Muž, žena i djeca posjeduju jednako dostojanstvo zahvaljujući svojoj besmrtnoj duši. Na razini ljudske naravi i Božjega poziva na svetost svi smo jednaki. Ova temeljna i krajnja jednakost ni na koji način ne umanjuje niti poništava određene nejednakosti različitih darova i službi. Ta usputna nejednakost, nazovimo je tako, postaje naše bogatstvo koje jača obiteljsko zajedništvo, jedinstvo, ljubav i mogućnost nesebičnoga pomaganja. Muža i ženu prvenstveno povezuje božanska i ljudska ljubav. Ta ih ljubav upućuje na Božji poredak po kojemu je muž glava obitelji, žena mu je podložna i poslušna kao časna i dostojanstvena družica, a djeca sinovski podložna i poslušna svojim roditeljima.
Ulivši svoju ljubav u srca supružnika, Krist je omogućio da ih ona vodi u njihovu uzajamnom odnosu koji time podsjeća na najsavršenije jedinstvo koje postoji između Krista i Crkve. Kršćanska obitelj u odnosu Krista i Crkve pronalazi višestruke uzore. Muževi u Kristu nalaze uzor upravljanja i služenja u vjernosti i ustrajnosti do konca. Kao što je Krist pastir Crkve koji se iz poslušnosti Ocu žrtvuje kao janje za Crkvu, tako su i muževi pozvani biti glave obitelji koji se u poslušnosti Kristu žrtvuju za svoju obitelj odričući se samih sebe, uzimajući svoj križ i slijedeći ga (vidi Mt 16,24). Žene svoj uzor nalaze u Crkvi, a posebno u njezinu najizvrsnijem članu, Blaženoj Djevici Mariji. I kao što Marijin poziv da bude poslušna žena i brižna majka ne umanjuje, nego zapravo dovodi do njezine titule kraljice, tako i ženama njihova poslušnost muževima i služenje djeci ne umanjuje dostojanstvo i slobodu, nego omogućuje oslobađanje i ujedinjenje svih njihovih potencijala uma, volje i osjetilnosti. Djeca, po uzoru na poslušnost Djeteta Isusa svojim roditeljima, i sama uče rasti u mudrosti i razboritosti. Ona utjelovljuju onu sinovsku pobožnost roditeljima koja odražava njihovu pobožnost nebeskom Ocu. Na taj način kršćanske obitelji stavljaju Boga i Božji poredak na prvo mjesto.
Odnos između Krista i Crkve
Dužnosti žene i majke nisu lake, ali su još teže dužnosti muža i oca kao obiteljskog autoriteta. Želja za oslobađanjem od lakšega tereta u ime preuzimanja težega tereta ukazuje na osnovno nerazumijevanje značenja, dužnosti i odgovornosti koje predstavlja obiteljski autoritet, odnosno ukazuje na njegovo brkanje s moću i samovoljom. Autoritet pripada mužu kao onome koji je znak Krista za svoje ukućane. On je pozvan brinuti se o dobru svoje obitelji i pretpostavljati ga vlastitom dobru, pozvan je na sebe preuzimati najteže terete, dužan je donositi razborite odluke i biti odgovoran za njihove posljedice. Odgovornost koja je tim poretkom povjerena mužu i ocu obitelji zahtijeva od njega uvijek veću podložnost i poslušnost Kristu u osobnom mu suobličenju kroz molitvu, rast u milosti i svim krepostima, osobito mudrosti i razboritosti, te preuzimanja na se težega tereta obiteljskih dužnosti i skrbi.
Muževljevo prvenstvo nad ženom u ljubavi, suobličeno Kristovu nad Crkvom, ne oduzima niti umanjuje ženinu slobodu, razboritost i dostojanstvo. Naprotiv, oplemenjuje ih i usavršava, što su mnoge svete žene i majke iskusile dok su rasle u najuzvišenijim krepostima. Žena nije dužna slušati prohtjeve svoga muža koji se protive zdravom razumu, Božjim zapovijedima i njezinu dostojanstvu supruge i majke, ali isto tako nema pravo zanemariti dobrobit svoga muža i svoje djece, niti manipulirati suprugovim osjećajima. Konkretno ostvarenje svakoga pojedinog bračnog odnosa dijelom ovisi o mnogim čimbenicima kao što su karakter i darovi supružnika, kultura i običaji njihova mjesta i vremena te stanja članova obitelji. Ponekad može postojati potreba, primjerice zbog muževljeve bolesti ili zanemarivanja dužnosti, da žena preuzme odgovornost upravljanja obitelji. Sve te varijacije, međutim, trebaju zadržati nedirnutom obiteljsku strukturu i poredak koji je Bog osmislio od samoga početka i na koji je Krist vratio zalutalo čovječanstvo.
Djeca bi trebala biti podložna i poslušna roditeljima, sa sinovskom pobožnošću. Budući da djeca još nisu dosegla razinu pune upotrebe vlastitoga razuma, odgoj njihova karaktera povjerava se roditeljima. Roditelji su odgovorni za odgoj djece, a odgoj podrazumijeva iskorjenjivanje mana i zlih sklonosti te usvajanje kreposti. Najučinkovitije se provodi u najranijoj dobi i zahtijeva zajednički trud i oca i majke. Od djece zahtijeva poslušnost, ali kako su današnja djeca vrlo sklona neposluhu, potrebno je da imaju pred očima uzor očeve poslušnosti Bogu i majčine poslušnosti Bogu i mužu. Bez svoga uzora djeca će spontano doživljavati poslušnost kao vanjsko nametanje tuđe volje i neprimjereno umanjivanje njihove slobode. I htjet će je se što prije riješiti kao nečega što im ionako neće služiti u životu. Kršćanski odgoj stoga zahtijeva određenu ozbiljnost i strogost, u ljubavi i radosti. U trenucima umora i nemoći kršćanski roditelji imaju milost crpiti snagu, utjehu i svjetlo iz sakramenta ženidbe. Bog je taj koji im daje moć ne samo da rađaju svoju djecu nego i da ih odgajaju. A primjer njihove roditeljske ustrajnosti u obiteljskom jedinstvu i bračnoj vjernosti, unatoč svim teškoćama i razlikama, postat će njihovoj djeci najčvršći temelj budućih sretnih obitelji i najsigurniji izvor svećeničkih zvanja.
Odnos između Krista i Crkve praobraz je svih obiteljskih odnosa prema božanskom planu, prema izvornom poretku stvari. Učeći od toga modela i nasljedujući ga, možemo već sada, unatoč borbama i samosavladavanju kroz koje moramo proći, okusiti nešto od vječnoga mira i trajnoga blaženstva koje nam je Isus obećao dati na onom svijetu.
