Početna stranica » Isus pred licemjerima i grešnicima spremnim na obraćenje

Isus pred licemjerima i grešnicima spremnim na obraćenje

265 pregleda

Pozvani smo nasljedovati Isusa u podržavanju grešnika na putu obraćenja, u znak iskrene ljubavi prema bližnjima koja je vrhunska vrlina kršćana

Kao katolički bibličar u Sarajevu smatram prikladnim predstaviti Isusovo ponašanje prema tuđim grijesima za čitatelje Kalendara svetog Ante 2024. u kojem bosanski franjevci i djelatnici Svjetla riječi za okvirnu temu uzimaju devet tuđih grijeha.

U vrijeme Isusova mesijanskoga djelovanja i pisanja Novoga zavjeta glumci u grčkim dramama nosili su na licu masku kako bi gledatelji zornije doživjeli ulogu koju oni tumače. Takav glumac zvao se hipokrit, ali je ta riječ s vremenom dobila značenje „licemjer, himbenik, podlac”. U ovom lošem smislu upotrijebljena je u Novome zavjetu. Tako Isus u Govoru na gori poziva svoje učenike na skrovitost u molitvi: „Kada molite, ne budite kao licemjeri (hypokritai). Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti, naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svom Ocu, koji vidi u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti” (Mt 6,5-6). Podsjetimo se da Govor na gori počinje blaženstvima koja sadrže Isusov primjer i pouku o pozitivnom moralu ili etici vrlina. U zaključku toga govora Isus opominje da nije dovoljno izgovarati „Gospodine, Gospodine” nego trebamo vršiti volju Oca nebeskoga zajedno s njime (Mt 7,20-23).

Isus s prorocima naglašava unutarnju religioznost

Prorok Amos djelovao je u Samariji za vrijeme kralja Jeroboama II. od oko 750. do oko 740. pr. Kr. U njegovo vrijeme kralj i dvorski savjetnici za religijska pitanja izrabljivali su siromahe i formalistički obavljali vanjske vjerske obrede. Prorok u takvim povijesnim prilikama zove na pravdu i vršenje Božjih zapovijedi. U Božje ime on podsjeća: „Paljenice kad mi prinosite, prinosnice vaše nisu mi mile, na pričesnice se od ugojenih telaca vaših ne osvrćem. Uklonite od mene dreku svojih pjesama, neću da slušam zvuke vaših harfa. Pravda nek’ poteče kao voda i pravica k’o bujica silna” (Am 5,22-24). U obnovljenoj liturgiji Drugoga vatikanskog sabora, na 26. nedjelju u godini C, uzima se za prvo čitanje Amosov odlomak o lažnoj sigurnosti bogataša (Am 6,1a.4-7) kao podloga Isusovoj paraboli o siromahu i bogatašu kojima se nakon tjelesne smrti preokreće situacija (Lk 16,19-31).

Hošea je djelovao u judejskom kraljevstvu od oko god. 750. do oko 725. pr. Kr. i doživio je pad Samarije pod asirsku upravu te odvođenje židovskih prognanika u Asiriju. U jednoj propovijedi žalio se na neiskrenost sunarodnjaka pri kajanju i povratku Bogu savezniku, ali s Božje strane ostaje otvoren poziv na pokajnički povratak: „Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice” (Hoš 6,6). Nakon što je Isus pozvao jednoga carinika da mu se pridruži u užu skupinu sljedbenika, blagovao je s njime i drugim carinicima. Prigovorili su mu farizeji zašto jede i pije s carinicima i grešnicima. Odgovorio im je: „Ne treba zdravima liječnika nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: ‘Milosrđe mi je milo, a ne žrtve’” (Mt 9,12-13). Matej zajedno s Markom i Lukom donosi zgodu o Isusovim učenicima koji su jedne subote bili gladni pa prolazeći kroz polje dozrele pšenice trgali klasje i jeli sirovo zrnje. Prema jednom starozavjetnom tekstu to se moglo razumjeti kao žetva i bilo je zabranjeno subotom (Izl 34,21), prema drugom kao paljetkovanje i bilo je dopušteno (Pnz 23,26). Isus se branio pred licemjernim napadačima farizejima: „Kad biste razumjeli što ono znači: ‘Milosrđe mi je milo, a ne žrtva’, ne biste osudili ove nevine” (Mt 12,7). Ovdje Isus ponovno navodi Hošeu u isticanju da je iskazivanje milosrđa važnije od vjerskih obreda. Matej ovdje odmah navodi zgodu kako je Isus subotom u sinagogi izliječio bolesnika s usahlom rukom istaknuvši da je subotom važnije učiniti dobro nego uzdržavati se od zabranjenoga rada (Mt 12,9-14).

Prorok Izaija djelovao je u Jeruzalemu od oko god. 740. do 700. pr. Kr. osjećajući se poslanim da kralju i narodu svjedoči Božju nazočnost u sadašnjosti i budućnosti. U jednoj od svojih prvih propovijedi upozorio je na vjersko licemjerje tražeći da stanovnici Jeruzalema prestanu prinositi žrtve i obavljati molitve, ako ne čine dobra djela, ne pomažu ugnjetenima, sirotama i udovicama (Iz 1,11-17). Bog preko proroka predbacuje svome narodu da ga samo usnama časti, a srce mu je daleko od Boga saveznika; bogoštovlje su mu naučene ljudske odredbe (Iz 29,13-14). Isus je naveo ovu Izaijinu kritiku licemjerja kod iskrivljeno pobožnih kada je branio svoje postupke u pogledu obredne čistoće i predbacivao pismoznancima da nemoćnim roditeljima uskraćuju nužno uzdržavanje određujući svoja materijalna dobra za „korban” ili sveti dar (Mt 15,1-9). Tom zgodom Isus je nazvao farizeje slijepcima koji vode slijepce (Mt 15,14).

Jeremija je proročki djelovao u Jeruzalemu od 627. do 580. pr. Kr. pozivajući na obraćenje kralja, svećenike i puk pred nastup i nakon nacionalne katastrofe. On i njegovi suvremenici doživjeli su prodor Babilonaca u Jeruzalem i razorenje hrama god. 587. pr. Kr. Godinama je pozivao potomke deportiranih Izraelaca i stanovnike Jeruzalema: „Vrati se, odmetnice Izraele. Ne gnjevi se više lice moje na vas; ja sam milostiv – riječ je Jahvina – neću se gnjeviti dovijeka… Vratite se, sinovi odmetnici – riječ je Jahvina – jer ja sam vaš Gospodar… Dat ću vam pastire po srcu svojemu koji će vas pasti razumno i mudro” (Jr 3,12.14-15). Jeremija je starozavjetna slika Isusa koji je svojim postupcima i propovijedanjem zvao na obraćenje radi nastupa Božje vladavine (usp. Mk 1,14-15; Lk 11,20; 17,20-21).

Isusova upozorenja licemjernim farizejima tiču se i današnjih kršćana (Mt 23,1-36)

Matej je u 23,1-36 uvrstio dugački Isusov govor protiv pismoznanaca i farizeja koji „sjede na Mojsijevoj stolici”, ali je evanđelist odmah na početku istaknuo kako je taj govor upravljen „mnoštvu i učenicima Isusovim”. Pod Mojsijevom stolicom povijesni naslovnici ovoga evanđelja razumjeli su svečanu stolicu u sinagogama s koje su predstojnici čitali i tumačili sabranim vjernicima Zakon i Proroke, ali i na učiteljsku službu u zajednici koja ostaje trajno potrebna. Isus u uvodnom dijelu proročki predbacuje svojim teološkim protivnicima da „govore a ne čine” (r. 3), da traže oslovljavanje počasnim naslovom „rabi – učitelju” ili „vođo”. On opominje svoje sljedbenike: „Najveći među vama neka vam bude poslužitelj (diakonos)!” (r. 11), kao što je već bio odgovorio dvojici Zebedejevih sinova koji su bili bolesno ambiciozni pa su preko dobronamjerne majke tražili za sebe povlašteni položaju Isusovu kraljevstvu (Mt 20,20-28). U proročkom pozivu na obraćenje Isus farizejima dobacuje da su nalik obijeljenim grobovima (r. 27) te da su zmijsko leglo (r. 33). Slična unutar židovska polemika poznata je iz kumranskih spisa pa ovu polemičnost Isusa (i Mateja) trebamo promatrati u kontekstu židovske rascjepkanosti u vrijeme Isusovo i Matejevo.

Glavni dio govora sastoji se od sedam pamtljivih „jao vama pismoznanci i farizeji”:

  • Zaključavaju kraljevstvo nebesko pred ljudima, sami ne ulaze a ne dopuštaju ulazak onima koji bi htjeli (3.13-14).
  • U pridobivanju učenika čine ih gorima od sebe (r. 15).
  • Sitničavo raspravljaju čime se vjernici smiju kleti a da teško ne sagriješe (r. 16-22).
  • U traženju desetine za potrebe hrama zanemaruju pravednost, milosrđe i vjernost (r. 23-24).
  • Čiste čaše i zdjele izvana, a iznutra su puni grabeži (r. 25-26).
  • Boje u bijelo grobove u Jeruzalemu (kako hodočasnici ne bi gazili kosti i time postali obredno nečisti), a iznutra su puni svakakve nečistoće (r. 27-28).
  • Podižu grobnice prorocima i kite spomenike pravednicima, a spremni su na dopunjavanje mjere otaca novim ubojstvima nevinih (r. 29-31).

Isus završava najavom neizbježne kazne takvim teolozima (r. 33-36). Bibličari se slažu da je Matej ovim govorom prikazao napete odnose između Isusovih sljedbenika i židovskih vjerskih vođa nakon neuspjeloga ustanka protiv rimskih okupatora god. 66. do 72. po Kr. u kojem su Rimljani 29. kolovoza god. 70. zauzeli hram i spalili ga. Isus je zajedno s farizejima vjerovao u osobno uskrsnuće mrtvih, za razliku od saduceja koji to nisu vjerovali (usp. Mt 22,23-33). Nakon razdvajanja Isusova pokreta od židovstva napast izvanjske religioznosti i licemjernoga ponašanja tiče se Matejeve crkvene zajednice u kojoj trajno ostaje služba poučavanja i predvođenja u ime Isusovo. Isusovac svećenik i katolički psiholog Mihály Szentmártony kaže da napasti licemjernoga razmišljanja i ponašanja mogu podlijegati vjernici laici i svećenici, osobito ako bolesno teže za privrženošću, odobravanjem i dominiranjem.

Isusova podrška na putu obraćenja bogatašu Zakeju i dvjema javnim grešnicama

Luka je svoje evanđelje kao knjigu o Isusovim djelima i riječima namijenio krštenicima grčke kulture. Zato jače ističe Isusovo zalaganje za siromahe, djelotvornu ljubav prema bližnjima i svjedočenje Božjega milosrđa prema grešnicima. Kod Luke nema osam blaženstava kao kod Mateja, nego četiri „blago” i četiri „jao”. Temeljno blaženstvo Luka povezuje s proročkom prijetnjom bogatašima: „Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje… Ali jao vama, bogataši: imate utjehu svoju” (Lk 6,20.24). Luka je u petnaestom poglavlju donio najprije prigovor farizeja i pismoznanaca Isusu što „prima grešnike i blaguje s njima”, a zatim nanizao tri parabole: o izgubljenoj i nađenoj ovci, izgubljenoj i nađenoj drahmi te o izgubljenom i nađenom sinu. Isus je sjedao za stol s carinicima i grešnicima da pokaže kako je Bogu stalo do njih i da ih nadahne na obraćenje. Parabolom o bogatašu i Lazaru (Lk 16,19-31) Isus je skrenuo pozornost na bolesnoga prosjaka, kojemu su pred dvorišnim vratima bogataša psi lizali čireve, i pozvao bogataše da odgovorno troše materijalna dobra.

Luka jedini donosi zgodu o cariniku Zakeju koji se prigodom Isusova dolaska u Jerihon popeo na smokvu kako bi vidio Isusa (Lk 19,1-10). Isus je odao priznanje pokajničkoj radoznalosti bogatoga državnog činovnika, svraćanjem u njegovu kuću dao mu priliku da ispravi učinjene nepravde a svoj postupak protumačio: „Danas je došlo spasenje ovoj kući jer je i on sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!” (r. 9-10). Zakeju i njegovim ukućanima ušlo je spasenje u kuću zato što prihvaćaju Isusa, pristaju uz njegovu osobu i nauku i spremni su podijeliti svoja materijalna dobra sa siromasima. U Zakeju, koji je spreman vratiti četverostruko onima koje je materijalno oštetio vršeći svoj poziv, Isus vidi spremnost na moralnu promjenu, na iskreno obraćenje. Zato ga naziva sinom Abrahamovim.

Luka je na početku Isusova mesijanskoga djelovanja prikazao zgodu o ženi, bivšoj grešnici koja je na gozbi u kući Šimuna farizeja Isusu suzama kvasila noge, svojom kosom ih brisala i pomazala ga skupocjenim mirisnim uljem (Lk 7,36-50). Ona je to mogla učiniti zato što su sudionici gozbe u ono vrijeme ležali na svečanim ležaljkama, hrana je bila servirana na prostirku u sredinu, gosti glavom jedan uz drugoga a noge im ispružene prema vani. Šimun je namjerno propustio tri važne geste prema glavnom gostu: dati mu poljubac mira pri ulasku u njegovu kuću, pobrinuti se da on osobno ili netko od slugu opere prašnjave noge gostima te poprskati mirisnim uljem glave gostiju. Ove izvanredne geste gostoprimstva iskazala je pokajnica koja je morala čuti kako Isus naviješta Božje oproštenje svima koji su spremni na obraćenje. Na Šimunov prigovor da Isus ne može biti pravi prorok zato što ne ukori javno tu ženu Isus odgovara da ona mnogo ljubi u znak zahvalnosti što joj Bog oprašta, a nju podržava: „Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!” (r. 48-50). To je vjera da Bog djeluje po proroku Isusu. Šaljući je da nastavi živjeti u miru Isus svečano najavljuje da je Bog prihvatio njezino kajanje. „Isus očituje sudjelovanjem na gozbi svoj proročki stil oslobađanja od svakog oblika frustracije i marginalizacije. Ako farizej pristaje uz religiju koja se temelji na Zakonu te izruguje osobe koje su pogriješile, ova žena tome nasuprot postaje predstavnica onih koji vjeru žive izražavajući je gestama odanosti i ljubavi. Tako postoje dva religijska sustava koji se pokazuju kao nespojivi međusobno. Vjera nije apstraktno pristajanje uz norme o ponašanju, često praćeno predrasudama i šablonama, nego se očituje dubokom i prodornom povezanošću s Isusom. Takav odnos prema proroku iz Nazareta izvor je spasenja koje nije apstraktno ni nebulozno nego životno i egzistencijalno” (Santi Grasso, Il Vangelo di Luca, Roma 2019, 336). Mi koji s ovom zahvalnom ženom životno pristajemo uz Gospodina Isusa trebali bismo po njegovu primjeru podržavati grešnike na putu obraćenja. Kao što Isus grijeh nije odobravao niti grešnike okrutno osuđivao, tako bismo trebali i mi postupati.

Ivan je donio zgodu o ženi uhvaćenoj u preljubu za vrijeme blagdanskoga hodočašća u Jeruzalemu koju su tužitelji doveli k Isusu sa željom da je osudi na smrt kamenovanjem (Iv 8,1-11). On je uzvratio: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen”. Kad su tužitelji pismoznanci i farizeji postiđeno iščezli, svjesni da proroku Isusu ne mogu glumiti svoju neporočnost, Isus je kazao pokajnici: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti!” Engleska benediktinka s. Maria Boulding (1929. – 2009.) razvila se u opatiji Stanbrook u vrsnu komentatorku Augustina čiji komentar psalama je prevela na engleski u šest svezaka i tekst popratila teološkim bilješkama. U svome članku o celibatu god. 1978. protumačila je i zgodu o Isusu i preljubnici u Jeruzalemu. Tu kaže: „Farizeji su napeti, ali je Isus potpuno miran i opušten; prihvaća ženu otvoreno i s ljubavlju, kao odrasla osoba odraslu osobu. Siguran je kako će postupiti: može smireno postupiti u toj situaciji i uspostaviti odnos s njome, jer nema u sebi ničega čega bi se trebao bojati… Sigurno je potpuno prihvatio i ugradio vlastitu seksualnost. Samo muškarac koji je tako postupio ili barem započeo tako postupati može se ispravno ponašati prema ženama.” Ona ovdje aludira na Isusovu izreku o odricanju od braka radi kraljevstva nebeskoga (Mt 19,12) kojom je Isus opravdavao vlastiti celibat i predvidio da će u njegovoj Crkvi biti muškaraca i žena koji se odriču braka iz vjerskih motiva. Celibatarac Isus žene je poštivao i podržavao u vjerničkoj duhovnosti.

Američka protestantska bibličarka Gail R. O’Day, profesorica Novoga zavjeta na teološkom fakultetu u Winston-Salemu, Sjeverna Karolina, napisala je komentar odabranih zgoda iz Ivanova evanđelja u Ženskom komentaru Biblije (Women’s Bible Commentary, Louisville 2012, 517-535). Ona u prizoru o privođenju preljubnice Isusu vidi tri dijela: pismoznanci i farizeji privode ženu uhvaćenu u preljubu Isusu i traže da prosudi njezin slučaj (8,3-5), Isus se prigiba i piše prstom po tlu da izbjegne postavljenu zamku, ali tužitelji prave na njega pritisak (r. 6-7a), nakon prijedloga da na nju prvi bace kamen oni koji misle da su bez grijeha Isus nastavlja pisati po tlu (r. 7b-9). U zaključku Isus se uspravlja, dva puta govori ženi pa i ona odlazi slobodno poput ostalih (r. 10). „Isus poziva pismoznance, farizeje i ženu da u sadašnjem trenutku započnu život iznova. Pozvani su da odustanu od starih postupaka i uđu u novi način življenja. Kada su pismoznanci i farizeji doveli k Isusu ženu uhvaćenu u preljubu, dehumanizirali su je, pretvorili je u predmet rasprave i odlučivanja. Tumačenje Iv 7,53-8,11 koje je isključivo usmjereno na ženu i na njezino seksualno ponašanje kao grijeh i dalje je dehumanizira te pretvara u predmet. Ovaj tekst ne izdvaja ženin grijeh, niti je Isus izdvaja kao ‘grešnicu’. Tekst zapravo sve likove identificira kao one koji trebaju poziv u novi život i dobivaju ga. Isusova ponuda milosti i milosrđa grešnicima proteže se jednako na pismoznance, farizeje i ženu” (str. 523).

Kao zaključak možemo još jednom istaknuti: pozvani smo nasljedovati Isusa u podržavanju grešnika na putu obraćenja, u znak iskrene ljubavi prema bližnjima koja je vrhunska vrlina kršćana.