Život je tajna i Božji dar. U životu često snivamo i pokušavamo isplanirati svoj život, da sve bude po nekim našim standardima i željama koje smo zamislili, no Bog ima druge nakane s našim životima.
„Čovjek snuje, a Bog određuje.” Sjetimo se snova iz naše mladosti. Neki su se možda i ispunili, češće nisu. Ovo je važno znati: za Boga nije važan neki naš blještavi uspjeh, nije ga imao ni Isus jer su ga razapeli na križ. Najvažnije je da vjerujemo u njegovo vodstvo i da mu se prepustimo. Jer tako kroz život i mi učimo i rastemo.
U Božje ruke
Nakon 32 godine moga rada u misijama premješten sam u novu državu, Zambiju. Prije toga radio sam 13 godina u Ugandi, to mi je bila prva misijska država, a zatim 19 godina u Ruandi. Sad sam već godinu dana u Zambiji. Jesam li tako nešto planirao kad sam odlučio biti misionar? Nisam. Prepustio sam se u Božje ruke, pa neka me On vodi.
Tako se često prisjećam prvih dana moga dolaska u misije. Uganda, zemlja četiri godine poslije rata. Gradovi razoreni, a zgrade sve u crnilu od granatiranja.
Narod je bio još u strahu i nesigurnosti nakon svega kroz što su prošli. Malo pomalo sve se vraćalo u normalu. Uz dobru organizaciju i suradnju s narodom, uspjeli smo obnoviti dosta toga, ali i školovati djecu. Nije bilo lako gledati patnju toga naroda – rat, siromaštvo, glad, neobrazovanost, bolesti, neadekvatna zdravstvena skrb, premalo škola… No, polako se s godinama i to mijenjalo na bolje i bilo je baš lijepo raditi s ovim narodom. Posebno kad smo radili procesije – Tijelovska procesija, put križa na Veliki petak i slično – to bi trajalo satima i išlo se kilometrima, a sve bi završilo misnim slavljem u župnoj crkvi.
Nakon trinaest godina služenja u Ugandi prelazim u Ruandu gdje me dočekuje manje-više ista slika teškoga poslijeratnog vremena. Iako mi to ranije nije bilo u planu, u Ruandu sam premješten na vlastiti zahtjev kako bih preuzeo župu koju je ranije vodio moj subrat i veliki prijatelj fra Vjeko Ćurić.
Fra Vjeko je svoj život nesebično posvetio služenju drugima, no nažalost, u tom teškom razdoblju ruandskoga poraća ubijen je u 41. godini života ispred crkve Sv. obitelji u Kigaliju, a ubojica do danas nije otkriven. Pokopan je u Kivumuu, u crkvi koju je izgradio zajedno s vjernicima.
Nakon fra Vjekine smrti župa Kivumu ostala je bez čovjeka koji ih je učio kako graditi bolji život, a njegov san o izgradnji škola i školovanju siromašne djece u župi Kivumu ostao je nerealiziran. Vrijeme kao da je stalo. Nitko nije imao hrabrosti doći i preuzeti župu Kivumu.
I onda sam ja odlučio i prijavio se da preuzmem župu Kivumu. U toj poslijeratnoj situaciji susreo sam se s mnogim pričama. Ljudi su imali potrebu pričati o onome što su vidjeli i doživjeli. Vidjeli su puno zla, mnogima su stradale cijele obitelji, ali nisu iz straha to imali s kim podijeliti. Zato su na nas strance gledali kao potencijalne sugovornike kojima su mogli otvoriti dušu.
Moj je cilj bio u Kivumuu nastaviti slijediti san našega fra Vjeke te siromašnoj djeci omogućiti da idu u školu i da svaki dan jedu barem jedan topli obrok.
Pokrenuo sam srednju školu Centar „Otac Vjeko” koja je imala samo tri odjeljenja. Želja mi je bila izgraditi i opremiti moderan školski centar, no znao sam da je riječ o golemom ulaganju. Trebalo je zatvoriti financijsku konstrukciju, naći donatore, pronaći ljude koji će pratiti naše projekte. Jer, to nije značilo samo izgraditi školu. Ta škola ima svoje redovne troškove. Za školsko osoblje, za školski pribor, materijale za praksu. Trebali su mi ljudi koji će me pratiti u projektima i poticati donatore da nam pomognu.
A onda su u siječnju 2007. godine u Kivumu prvi put došli Maja i Željko Garmaz, bračni par iz Osijeka. Njihov dolazak donio nam je veliko prijateljstvo, a oni su se u Kivumu počeli vraćati svake godine tražeći najbolji način kako animirati ljude da pomognu naše projekte. Iz toga našeg prijateljstva izrodila se Humanitarna udruga „Srce za Afriku”, putem koje su počeli skupljati donacije za Centar „Otac Vjeko”. Objavili su i dvije knjige: „Naš čo’ek u Africi”, o mom misionarskom putu, te „Fra Vjeko Ćurić – svetac našeg doba”, o pokojnom fra Vjeki, koje su se prodale u tisućama primjeraka, što je također iskorišteno za izgradnju našega školskog centra.
Napravili smo u Ruandi veliki posao. Uspjeli smo pokrenuti vrtić, izgraditi osnovnu i dvije srednje škole, radionice za praktičnu nastavu, veliku kuhinju s blagovaonicom za sve učenike, učeničke domove za djevojke i momke, sportsku dvoranu te kustodijalnu kuću i Centar „Sv. Franjo” za mir i pomirenje. Doveli smo vodu u škole, izgradili tri velike podzemne cisterne za vodu, igrališta, opremili smo radionice za stolare, zidare, kupili šivaće mašine za krojače, opremili informatički kabinet, napunili i uredili dvije školske knjižnice. Učinili smo da naš školski Centar „Otac Vjeko” postane jedna od najmodernijih obrazovnih ustanova u Ruandi. Odškolovali smo više od 3000 mladih ljudi i tako im dali priliku za jedan bolji život. I sve to donacijama našega naroda koje, putem Humanitarne udruge „Srce za Afriku”, dolaze iz cijeloga svijeta te donacijama naših misijskih centrala u Sarajevu i Zagrebu.
A onda je prošle godine ponovno došlo vrijeme da se selim. Opet neplanski.
Dan po dan
Moj subrat fra Aloys Hakizimana koji je iz našega Kivumua premješten u selo Mwakapandula u Zambiji da pripremi dolazak fratara, jer je ovo prva zajednica u Zambiji, preminuo je od posljedica Covida.
Nakon njegove smrti razgovarao sam s provincijalom i budući da smo u Kivumuu izgradili cijeli školski centar te ga postavili na noge, došli smo na ideju da prijeđem u Zambiju postaviti još jednu zajednicu „na noge”. Smatram da imam dovoljno volje, snage, a nakon 32 godine rada u Africi i potrebnoga iskustva, da još jednu župu podignem od nule.
Centar „Otac Vjeko” u Kivumuu predan je u najbolje ruke i sad njime upravlja moj dugogodišnji zamjenik, gvardijan samostana Innocent Harelimana s kojim nastavljamo suradnju, jer ćemo i dalje plaćati školarine za siromašne učenike putem projekta „Prijatelj Centra Otac Vjeko” koji provodi „Srce za Afriku”.
A u Mwakapanduli me dočekalo 56 hektara praznoga zemljišta, tek jedna kućica koju je fra Aloys uspio izgraditi prije smrti. I eto, još sam jednom, u još jednoj afričkoj zemlji, krenuo od nule – bez struje i vode, odnosno ikakve infrastrukture.
Situacija u Zambiji je puno drukčija od one u Ugandi i Ruandi. Manje je napetosti, narod je otvoreniji jer ipak nisu iskusili onakva ratna zla kao narodi u Ugandi i Ruandi. Utoliko je lakše jer su ljudi otvoreniji. Zemlja je jako bogata rudama, ali narod po selima je dosta siromašan. Kuće i dalje grade od blata, a krovovi su im od trske, dok se prijevoz obavlja volovima, koji im služe i za oranje. Hvala Bogu, imaju dovoljno hrane, jer je zemlja velika i ima dosta prostora za sijanje, tako da siju puno kukuruza, suncokreta, soje te dosta povrća, a imaju i dosta stoke. Pura ili palenta te povrće su im glavna hrana, dok suncokret i soju koriste za pravljenje ulja.
No, veliki problem su im školstvo i zdravstvena skrb. Kako je zemlja ogromna i narod je dosta raštrkan, tako djeca do škola moraju svaki dan pješačiti i desetke kilometara. Mnogi zbog toga odustaju i jako veliki broj djece ne ide u škole.
Žalosno je vidjeti djevojčice od 13 – 14 godina koje su već i same majke, a većina njih nije završila ni osnovnu školu. Kako im pomoći? Humanitarna udruga „Srce za Afriku” opet „uskače” i u godini dana smo uspjeli napraviti višenamjensku dvoranu u kojoj sada obučavamo naše buduće učitelje šivanja i krojenja. Plan nam je za početak osnovati strukovnu školu da te mlade majke naučimo zanatima koje će moći raditi i nešto si zaraditi, a paralelno otvoriti i dječji vrtić kako bismo skrbili za njihovu djecu dok su one u školi. Organizirat ćemo i večernju školu za one koji ne znaju čitati i pisati.
Gradimo i samostan kako bismo mogli dovesti još fratara koji bi pomogli u radu, a započeli smo i s izgradnjom crkve.
A dugoročno… U planu nam je izgradnja školskoga centra, kao u Ruandi, jer seoska škola koju imaju u Mwakapanduli je takva da djeca sjede na prašnjavom podu, na cigli ili na gumi od automobila, a nekoliko uzrasta ide u isti razred. Tu bi bilo sve – od vrtića do srednje škole, školski domovi za učenike iz udaljenijih mjesta, sportska igrališta, kuhinja i blagovaonica, smještaj za učitelje. Također, u planu nam je i izgradnja ambulante te mlinova za žitarice.
Planova je puno. Ali idemo dan za danom. Jer, kao što sam na početku napisao: Čovjek snuje, a Bog određuje.