Čimpanze i znakovi

Kod homo sapiensa to je možda jednostavnije. Teorija da su moderni ljudi potekli iz Afrike, i da su je napustili prije 100 000 godina te se uputili na dugo putovanje prema Australiji, koje je uključivalo i prelaženje morskih tjesnaca, implicira znatne sposobnosti dogovaranja. Drugu važnu stepenicu predstavlja nagli skok u umijeću, osvjedočen nalazom brojnih naprednijih alata, kao i pojava spiljske umjetnosti koja i danas zadivljuje promatrače – kao da je tada došlo do reorganizacije i napretka ljudskog društva, koji bi zacijelo bio nemoguć bez razvijenog jezika. Znanost, dakle, pojavu jezika smješta u doba između 70 000 i 30 000 godina, bez perspektive da se to odredi pouzdanije, no jedno je sigurno: jezik je veoma dugo s nama.

I ne samo da je s nama, on je dio nas, a moglo bi se reći da smo jezik i mi sami. Nijedno živo biće na Zemlji osim čovjeka ne razgovara. Životinje komuniciraju, ali ne razgovaraju. Pas laje i maše repom, mačka položajem repa pokazuje je li napeta ili opuštena, delfini imaju složen sustav zvižduka, a primati se mogu sporazumijevati sa znanstvenicima pomoću kartica koje sadrže i više stotina pojmova, no ništa od toga nije slično ljudskom jeziku. Jezik nema samo pozitivne i jednostavne rečenice, kao kad eksperimentatori čimpanzi znakovima zadaju da se popnu na sanduk i štapom skinu svežanj banana koji visi sa stropa, pa majmun to i učini – ljudski jezik može govoriti o mogućim kao i nemogućim stvarima, o vidljivim i nevidljivim, ne samo o zbiljskom nego i o osjećajima, snovima i strahovima; nijedan majmun u kontroliranim uvjetima, pa bio i inteligentan kao bonobo, nije nikad poručio nešto izmišljeno, ironično ili šaljivo.

Tračanje u Africi

I još jedna važna stvar: na svijetu ima 7000 jezika, ali nijedan od njih nije primitivan. Svi jezici, ma koliko bili neobični, imaju bogat leksik, razrađenu gramatiku i mogućnost izricanja konjuktivnih, kondicionalnih ili pogodbenih rečenica, da spomenem samo neke. Je li ikada uopće i postojao primitivan jezik? Je li u onom davnom početku prvo nastao nukleus od nekoliko jednostavnih riječi i gramatičkih oblika, pa je s vremenom evoluirao u ove složene sustave kakve znamo danas? Ili je nastao u svojoj kompleksnosti odjednom, naglo, i rodio se već gotov, kao što je Atena izašla iz Zeusove glave odrasla, oklopljena i naoružana?

Ni to nećemo saznati nikada, ali možemo se zabaviti raznim teorijama, a meni je najzabavnija ona koja kaže da se jezik razvio iz tračanja. U ta pradavna vremena, kad su ljudski čopori izašli iz afričkih džungli i sišli u savane, u kojima su s vremenom usvojili i uspravni hod kako bi imali bolji pregled nad viskom travom, njihov se broj znatno uvećao. Gledali smo majmune u zoološkom vrtu ili na televiziji: jedan otrijebi buhe drugom, a onda mu ovaj vrati uslugu. Istraživači su, međutim, primijetili da se među majmunima događa katkad sljedeće: vi otrijebite sudruga, ali kad je na njemu red da otrijebi vas, odjednom ima nekog prečeg posla. Izdajica i nezahvalnik! Ako je riječ o čoporu od dvadesetak jedinki, onda takav nekorektni tip – a svi ga dobro poznajemo – brzo dođe na loš glas, ali kada je ljudski čopor narastao na mnoštvo od dvjesto ili tristo članova, moglo mu je dugo biti dok nije bio otkriven. Teorija kaže da se ljudski govor razvio baš zbog toga da takvi izrabljivači budu otkriveni i izdvojeni. Drugim riječima, naši davni preci, čak i prije nego su se odvažili na napuštanje Afrike i osvajanja svijeta, svoje su vrijeme proveli tračajući.

Grijeh ogovora

Biblija je puna upozorenja protiv ogovaranja, što znači da je ta praksa raširena od davnina, a ovdje mogu dati njezinu najjednostavniju definiciju: ogovaranje je ispovijedanje tuđih grijeha. Za razliku od klevete, koja iznosi laži o drugima, ogovor iznosi istinu, ali neugodnu; tračanje je vrsta moralnog policajca, onog koji prenosi i učvršćuje društveni moral, takva vrsta jezične djelatnosti koja iskazuje što se smije a što ne smije, koja je suknja prekratka i koje je mito previsoko, koje izdvaja i žigoše pojedince koji su prekoračili neku normu, bračnu, profesionalnu ili društvenu.

U prilog toj teoriji je to da mi najradije upravo tračamo. Tko je što napravio, s kim i u kojim okolnostima, zašto i pod koju cijenu, i danas je glavni sadržaj svih naših razgovara, a razgovori su naša najvažnija preokupacija, na poslu, s prijateljima i u obitelji, toliko da ih vodimo i sa samima sobom. Jezična djelatnost jednostavno nam je prirođena – jer ima ljudi koji ne znaju plivati, voziti bicikl ili piti iz boce, ali nema ljudi koji ne znaju govoriti – a zapravo nam je urođena. Američki lingvist Noam Chomsky je argumentirao da ljudi imaju urođenu sposobnost da nauče govoriti, ali samo jedan jezik, materinji. Nakon prve godine, kako je već uočila psihoanaliza, napose Jacques Lacan, dijete ulazi u svijet jezika, da bi do polaska u školu već tečno i točno govorilo. Chomsky je prvi uočio da je dijete unutar obitelji izloženo premalenoj količini jezičnog materijala da bi moglo usvojiti jezik – ta svaki latinski glagol ima sedam tisuća oblika – i da dijete jezik ne imitira nego konstruira, a to može samo zato što za to ima jedinstvenu sposobnost.

Nepouzdani pripovjedač

To bi značilo da postoji gen za jezik, koji još nije izdvojen, i univerzalna gramatika, koja bi nam bila upržena u mozak da bi se ostvarila u bezbroj konkretnih jezika, koja također još nije opisana, ali svakako je riječ o eminentno ljudskoj djelatnosti, a ta djelatnost najradije tematizira druge ljude. Svi smo u njoj sudjelovali, u pekari, uredu, kafiću, čekaonici, školi, vrtiću, parku, tramvaju, kao slušatelj ili pripovjedač. Znate onaj legendarni uvod: susjedo draga, nećete vjerovati što sam čula? Kad vam se netko tako obrati, odmah znate da je pred vama ono što književna teorija zove nepouzdanim pripovjedačem.

Klasični pripovjedači, poput Ive Andrića ili Ivana Aralice, donose priču u trećem licu: oni vam znaju sve o liku, čak i o njegovu porijeklu, znaju sve što radi i misli, a znaju i što se zbiva istovremeno na nekom drugom mjestu, čak i u drugom vremenu. Nasuprot takvom pripovjedaču, koji sve iskazuje u trećem licu, postoji i pripovjedač koji sve govori u prvom licu. Njegova je prednost u tome što sve iskazuje neposredno i živo, a mana da mu je pripovijest ograničena osjetilima. Takav pripovjedač ne zna ništa što nije vidio, čuo i iskusio neposredno, i ta ograničenja ne može nadići, što je osobito frustrirajuće kad je naše iskustvo šire od njegova. Roman Lovac u žitu, čiji je junak i pripovjedač zbunjeni tinejdžer, primjer je takve naracije, a u našim je relacijama najpoznatiji film Tko pjeva zlo ne misli, iskazan iz perspektive malog Perice. Ima ona scena kad mu gospon Fulir nudi dva dinara da nacrta konja na balkonu, što Perica prihvaća objeručke, ali mi smo stariji i znamo da se radi o tome da Fulir želi ostati nasamo s njegovom majkom.

Gdje je istina

U literaturi je nepouzdani pripovjedač tipično dijete, pijanac ili maloumnik, a zadovoljstvo čitanja proizlazi upravo iz toga što nikad nismo sigurni što nam se to priča, nego moramo preko njegova ramena gledati i rekonstruirati događaje o kojima je riječ. Nepouzdani pripovjedač je i mehaničar koji mi govori da će ulje biti zamijenjeno danas popodne, vodoinstalater koji kaže da će doći idući tjedan, frizerka koja tvrdi da će pramenovi izvrsno ispasti – mi ih slušamo i nismo potpuno uvjereni da će to biti baš tako, ali nadamo se najboljem ishodu, i da ćemo dobiti kavu-takvu protuvrijednost za naš novac. Nezgodno je to reći, ali nepouzdani pripovjedači smo zapravo i mi dosta često, kad kažemo da ćemo neki posao isporučiti na vrijeme, da ćemo biti na tom i tom mjestu kad smo se dogovorili, da ćemo poštivati odredbe dogovora ili vratiti posuđeni novac ili uslugu.

Pripovijedanje je uvijek nepouzdano, a nemamo ništa bolje da bismo saobraćali s drugim ljudima. Naracija je uvijek pomalo fikcija, i naši su izrazi uvijek pomalo figurativni, a obje te riječi – fikcija i figura – potječu od latinske riječi fingere, što znači fingirati, to jest lagati. Pas je iskren kad reži, mačka nema skrivene misli kad frkče, ali kod ljudske životinje misao je često prikrivena, i nikad nismo sigurni u tuđe namjere, a vjerojatno ni u vlastite. Čovjek zato od pamtivijeka traži neki pouzdan i čvrsti diskurs, i mnogo ih je iznašao: vjerski diskurs na prvom je mjestu jer je utemeljen na apsolutnom, no znamo da se pojedinci znaju zaogrnuti božanskim autoritetom i preko njega promicati svije ciljeve; zakon i sud se također utemeljuju na pravdi, ali znamo da se mogu donijeti i nepravedni zakoni i da nedužni ljudi mogu završiti u zatvoru; znanost se utemeljuje na istini, ali poznate su mnoge njezine zablude i zlouporabe.

Velike i male priče

Zato više ne vjerujemo u velike priče, i okrećemo se malima. U školi su nas učili velikoj povijesti, ali mi smo u roditeljskom domu slušali malu povijest, i njoj više vjerujemo; mediji govore o važnim stvarima, ali nama se one čine malima u usporedbi s onim o čemu razgovaramo u krugu najbližih; slovenski kantautor Andrej Šifrer pjevao je prije rata da su u krčmama pored pruge istine veće nego u banci, i točno znamo na što je mislio.

Prijateljski razgovor, obiteljska predaja, ljubavno gugutanje, bezazleno dječje brbljanje, susjedska dobacivanja, šaputanja uz kavu, sve su to modusi privatnog koji daleko više uspostavljaju naš svijet od onog javnog. Spikeru manje vjerujem nego supruzi, prijatelja pretpostavljam premijeru, ćakula uz boće, šega jarana, spika frendova, dumine uz špricer, sve su to razgovori koji nas ne pune toliko informacijama koliko emocijama, a samo od njih živimo.

Pripovijedanje je prava hrana naših života, i zato nam se Bog objavio kao pripovjedač. Kad u Bibliji piše da je u početku bila Riječ, pogrešno je to shvatiti tako da bi ta Riječ bila sama i usamljena, kao u nekom rječniku, i strogo izdvojena i definirana. Ne, Božja Riječ uvijek dolazi u društvu drugih riječi, ona nije beskrvna filozofska i teološka natuknica, nego bujica koja teče.

Pripovijedanje kao sudbina

Riječ je uvijek u priči, i zato se Bog objavljuje kao pripovjedač. Sveto pismo je divovska pripovijest, ali i vrlo jednostavna, koja se može sažeti u samo jednu rečenicu: čovjek je pao, ali je Bog poslao sina da ga otkupi. Moć priče – otkupiteljska moć – nije u njezinoj dužini i ljepoti, iako je i dugačka i lijepa. Njezina je moću njoj samoj, u događajima koji su se odvili i u kojima možemo sudjelovati dok je slušamo. Zato i Isus nije davao zakone i propise, nije učenike poučavao paragrafima i teoremima, nego im je pričao priče. Želio im je pokazati da je Bog uvijek djelatan, da Otac uvijek radi, da se ljubav očituje samo u postupcima, da je sama pripovijest spasonosna.

Bog je jedini pripovjedač koji nije nepouzdan. Kad Biblija upozorava na to da se ne pouzdajemo u čovjeka, na to misli. Kada govorimo, upozorava nas Isus, budimo pouzdani poput njega – da nam da znači da, a ne da nam znači ne. Čarolija riječi vrlo je moćna, a njezini majstori mogu prijeći na mračnu stranu ekonomske i političke propagande, tako da za sobom u propast povuku cijele narode. Budući da smo ljudi, dano nam je da budemo i pripovjedači, i zato moramo pažljivo birati koju ćemo priču kazivati jer to će biti priča u kojoj ćemo se i sami naći.

Objava Spasonosna pripovijest pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jedna je od tema i životni poziv. Otac sinu, onako usput, kaže da je za svakoga čovjeka važna spoznaja. Kada ga sin pita je li i on došao do spoznaje, otac kaže da jest, i to vrlo rano, u djetinjstvu. Na iduće pitanje što radi sa spoznajom, otac odgovori da je koristi za mnoge stvari, ali najviše za pisanje. Sina je potom zanimalo kako će on znati da je došao do spoznaje, a otac mu je rekao da se ništa ne brine i da će je prepoznati. Još je samo jednu stvar o tome rekao sinu: spoznaja je najvažnija stvar u čovjekovu životu.

U biografijama umjetnika ili izumitelja često piše da su ljubav za svoj poziv stekli u najranijem djetinjstvu. Isto je i sa svećenicima i časnim sestrama: u pravilu kažu da su Božji poziv doživjeli vrlo rano. Čini se apsurdnim da malo dijete odredi sudbinu čovjeka – ali čini se da se baš tako zbiva.

Očito u dječjoj duši ima više nego što se čini. To sam spoznao čim sam prvi put čitao o sudbini male Jacinte iz Fatime. Jacinta Marto imala je samo sedam godina kada je s desetogodišnjim bratom Franciscom i jedanaestogodišnjom rođakinjom Lúcijom dos Santos došla u dodir s nadnaravnim. Na starim fotografijama Jacinta je sitna uz prkosnu Lúciju i dobroćudnoga Francisca. Djevojčicama je glava obično pokrivena, ruke sklopljene na molitvu, obuća loša, a odjeća skromna, ali čista. Lúcia je opuštenija, Jacinta grčevito stišće prste. Ima lijepo ovalno lice, velike oči i ozbiljan pogled. Na fotografiji snimljenoj 15. listopada 1917. pred pećinom Iria, Lúcia i Jacinta poziraju odjevene u nove identične košulje i snježnobijele pregače, dok ih s leđa grle majke kojima su vrlo slične. Zadnja fotografija Jacinte nastala je 1935., 15 godina nakon njene smrti, kada se njeno tijelo premještalo s mjesnoga groblja Vila Nova de Ourém na fatimsko. Lice joj je sačuvano kao znak neraspadljivosti u koju je ušla.

Zadivljujuće je znanje te djevojčice koja nije znala čitati i pisati; ona je junakinja čistoće pobožnih nakana i svjedokinja da u dušu djeteta stane cijeli Bog

Prema Lúcijinim zapamćenjima Jacinta je veoma lijepo pjevala i plesala. – Jako volim razmišljati. – rekla je u Lisabonu časnoj sestri Mariji Purificação Godinho koja se brinula o njoj u njenim zadnjim danima. I brat joj je bio muzikalan i zamišljen, iako povučeniji. Nakon vizije pakla nježna i pomalo razmažena djevojčica veoma se zabrinula za spasenje duša. Prihvatila je mirno to što su i ona i brat 1918. oboljeli  od španjolske gripe i što im je Gospa najavila skoru smrt. Lúcia se sjeća kako joj je krajem listopada te godine Jacinta bezbrižno priopćila da će Gospa uskoro uzeti Franju u Nebo, a da će ona otići u jednu bolnicu i ondje mnogo trpjeti – jedino je žalila da ondje neće biti Lúcia.

Kada bismo znali što je vječnost

Jacintina se gripa zakomplicirala upalom plućne maramice. U lisabonskoj bolnici bila je podvrgnuta bolnoj operaciji u kojoj su joj odstranjena dva rebra. Lúcia dos Santos je svjedočila da je Jacinta ondje imala brojna viđenja: vidjela je Papu kako se sam moli u sobi dok mu ljudi izvana dovikuju uvrede i bacaju kamenje na prozor, a potom kako se s mnoštvom ljudi moli Bezgrešnom Srcu Marijinu. – Jadan Sveti Otac. – rekla je Lúciji i dodala: – Veoma mi je žao grešnika. Kada bi ljudi znali što je vječnost, učinili bi sve da promijene svoje živote.

Jacinta se ubraja u one blaženike kojima je Bog najavio kada će umrijeti. Ispovjedila se 19. veljače 1920. i zamolila bolničkoga kapelana da joj dadne bolesničko pomazanje i pričest jer će te noći umrijeti. Svećenik joj je odgovorio da joj stanje nije toliko ozbiljno i da će doći sutra, ali sutra više nije bila živa. Nedugo prije toga rekla je tada dvanaestogodišnjoj Lúciji dos Santos: – Nemoj se skrivati. Reci svima da nam Bog daje milosti po Bezgrešnom Srcu Marijinu, da ih ljudi od nje trebaju zatražiti i da Isusovo Srce želi da se uza nj štuje i Marijino Srce. Reci im da se Bezgrešnom Srcu Marijinu mole za mir jer ga je Bog njoj povjerio.

– Ratovi nisu ništa drugo nego kazna za grijehe svijeta. – rekla je Jacinta drugom prilikom časnoj sestri Mariji Purificação Godinho. Papa Pio IX. odredio je 1937. da se ne pokreću procesi za beatifikaciju maloljetnika jer oni ne mogu u potpunosti shvatiti junačku vrlinu ili je pak redovno prakticirati, što je nužno za svetost. No 1979. više od tri stotine biskupa, na poticaj fatimskoga biskupa, uputilo je peticiju Papi kako bi se za Jacintu i Francisca Marto učinila iznimka jer su privlačili ljude svetosti te su po njihovu zagovoru zadobivane milosti. Ako djeca mogu pokazivati izniman prirodni dar u glazbi ili matematici, zaključili su teolozi i biskupi, može se kroz njih očitovati i nadnaravno. Jacinta Marto, zajedno sa svojim bratom, bila je proglašena blaženom 13. svibnja 2000. i postala najmlađa blaženica Crkve koja nije bila mučenica.

Bog u duši

Život Jacinte Marto je izniman, ali važan je znak za svakoga roditelja: djeca mogu biti bliska nadnaravnom, i puno bliža od majki i očeva. Moguće je da svaki čovjek u djetinjstvu dobiva nadahnuće, to jest spoznaju kako to zove Saroyan. Kod mnoge djece možemo uočiti jednostavnost kojom prihvaćaju vjeru i kako je smatraju samorazumljivom. Pa čak i ako se ne radi o vjeri, djeca često pokazuju znakove velike ozbiljnosti i jasnoće svojega poziva. Nažalost, formalizirani školski sustavi, cinizam odraslih i grubost svijeta čini da se ti prvi i najjasniji porivi zamute i zagube.

Dok se danas odrasli nadmeću u infantilnosti, blažena Jacinta Marto pokazala je koliko desetogodišnjakinja može biti ozbiljna; dok smo danas zatrpani nebitnim informacijama, Jacinta je najdublje shvaćala svijet; dok danas djecu zasipamo brandovima i igricama, ona je rasuđivala o ratu, miru i spasenju; zadivljujuće je znanje te djevojčice koja nije znala čitati i pisati; ona je junakinja čistoće pobožnih nakana i svjedokinja da u dušu djeteta stane cijeli Bog.

Objava Sveto dijete pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Djeca nisu na cijeni

Zajedno i odvojeno, istovremeno supružnici i roditelji, članovi obitelji i direktori malog poduzeća koje nemilice troši novac, a proizvodi buku – eto to je trenutno sudbina supruge i mene.

„Imate li kakve privilegije kao roditelji četvero djece?” pitao me nedavno jedan stranac, kolega kojeg sam upoznao na jednom kongresu.

Imam privilegiju da plaćam aviončiće, bilježnice, cijepljenja, čokolino, dječje dokumente, đačku opremu, engleski, fiziku, globuse, instrukcije, jaslice, kolica, ljuljačke, mandarine, nebuloze svih vrsta, odjećicu, pelene, rođendanske proslave, slikovnice, šestare, tečajeve stranih jezika, udžbenike, vitamine, zoološki vrt i životinjske ljubimce. S djecom novac curi na stotinu rupa van, a unutra na samo jednu ili dvije. Osim toga, s djecom vas utišavaju u kazalištu i crk­vi, u tramvaju drugi zauzmu mjesto prije vas, u državnoj službi žene bez djece brže napreduju, jer ne idu na porodne dopuste, muškarci koji ne moraju na roditeljske sastanke mogu se bolje posvetiti karijerama, a da i ne govorimo o tome da vas gledaju kao ekstremista čim imate više od dvoje djece. Mudra Vlada osim toga najavljuje i ukidanje poreznih olakšica za djecu… Nikakvo čudo da u Hrvatskoj manje od deset posto obitelji s djecom ima više od dvoje potomaka. Jedno dijete, dvoje ili nijedno – to je više od devedeset posto hrvatskih brakova.

„I politika i gospodarstvo su škrti – ne priznaju dobrobiti koje dolaze iz obitelji”, kaže papa Franjo, a ja to vidim na ulici svaki dan. Zagrebačka četvrt u kojoj živim, Donji grad, ima najmanje djece i najviše umrlih po glavi stanovnika u cijelom gradu. U našoj zgradi ima više pasa nego djece, a i sva djeca žive u našem stanu. Kada sam ja krenuo u prvi razred, u Hrvatskoj je bilo 80 000 prvašića, a ove se godine rodilo manje od 40 000 beba – u Zagrebu ima više čipiranih pasa.

Svijet bez djece

Ali ovo nije priča o tome kako ima puno pasa, nego kako ima malo djece. A zbog nestašice djece najviše trpe – baš djeca. Moje djetinjstvo u kojem sam mogao u bilo kojem trenutku izaći pred zgradu i uvijek naći dovoljno sebi sličnih za igru skrivača, nogomet ili barem za kartanje, danas izgleda kao znanstvena fantastika. Dok su mene moji roditelji puštali da slobodno (i besplatno) šalabazam biciklom ili pješice, danas djecu morate svuda voditi na unaprijed organizirane (i, dakako, plaćene) aktivnosti: treninge, rođendane, igraonice, radionice, glazbene škole. I jadna su djeca stalno pod nadzorom – dok moji roditelji nisu imali pojma kako se zabavljam, naši se potomci moraju javljati svaki čas, kao bivši zatvorenici na uvjetnoj slobodi.

I djeca više žive u virtualnoj nego u fizičkoj stvarnosti. Nakon tri dana dogovaranja preko e-maila, facebooka ili vibera moja kći uspijeva dogovoriti sastanak s dvjema ili trima prijateljicama; drugoj se kćeri i ne da odlaziti u posjet jer je prijateljica udaljena 45 minuta vožnje javnim prijevozom; najmlađu moram nakon vrtića odvesti u drugi dio grada, vratiti se doma, ići po nju, vratiti se doma – što i nije baš najlakše. Moja djeca odrastaju u svijetu gdje su slični njima vrlo rijetki i puno ih je lakše naći u kompjutoru nego u susjedstvu.

Mogli bismo reći da stvarnost nestaje, ali to nije posve točno – nestaje stvarnost koju smo poznavali, a ne znamo što bi trebalo poduzeti. Ponajprije, nestaje narod u kojem smo se rodili. Kad moja djeca ostare, Hrvata će biti čitav milijun manje nego danas, a i ti će biti uglavnom stari. Istovremeno narod s Bliskog istoka hrli već sada u stotinama tisuća, mladi ljudi s malom djecom, a valovi izbjeglica u budućnosti bit će i veći i češ­ći.

Imam dvije mame i dva tate

Ali neće se promijeniti samo dobna i narodna struktura svijeta kakav poznajemo. U njemu će se promijeniti i dubinska struktura razumijevanja obitelji, a ta je mijena već počela.

„Obiteljska tragedija izraelskog veleposlanika”, nedavno je bio objavljen naslov u hrvatskim medijima. Izraelski diplomat Jozef Levi, koji sa svojim partnerom živi u Beogradu, čekao je da mu iz Nepala stignu kći i sin što im je rodila nepoznata Nepalka. Nažalost, u kaosu nakon strašnog potresa koji je pogodio tu siromašnu zemlju, novorođeni dječačić je umro. Istovremeno se doznalo da izraelski zakon ne dozvoljava surogatno majčinstvo, zbog čega heteroseksualni i homoseksualni parovi unajmljuju žene za rađanje u drugim zemljama, a Nepal je izabran zbog viška siromašnih i manjka zakona (što obično i ide zajedno).

No obratite pažnju na riječ „obitelj” u naslovu. Ljudi udaljeni tisućama kilometara, koji se možda nikad nisu ni vidjeli, povezani novčanom transakcijom – to je obitelj?

Godine 1968, deset godina prije prve bebe iz epruvete, Krešo Golik snimio je simpatičnu komediju „Imam dvije mame i dva tate” – roditelji dvaju dječaka razveli su se i potom ponovno vjenčali za druge ljude, a njihovi su sinovi rasli u novoj, proširenoj obitelji. Ali još uvijek se znalo da je prava majka ona žena koja ih je rodila, a bila je jasna i uloga oca u svemu tome.

To više nije tako. Čim su jednom ljudski zameci izvađeni iz tame u kojoj nastaju, počeli su slobodno cirkulirati – najprije od žene do liječnika, pa od laboratorija do zamrzivača, a potom od zemlje do zemlje. Nezamislivo je postalo svakodnevno. Jajna stanica jedne žene oplodi se, usadi u tijelo druge žene i onda ona rodi dijete. Čije? Ovisi o ugovoru: ako je jajna stanica donirana, onda dijete pripada vlasnici maternice; ako je pak maternica iznajmljena, onda dijete pripada vlasnici jajašca. Ta su dva slučaja suprotna, a čini se da nitko ne primjećuje proturječje – u jednom je majka ona koja rađa (a geni ništa ne znače), u drugom geni znače sve (a rađanje ništa).

U 13 godina rodila 12 djece?!

Pogledate li u rječnik pod značenje riječi „majka”, vidjet ćete da piše da je to žena koja je rodila dijete. Ali sada imamo i ženu „koja samo rađa”, tzv. surogat-majku koja novorođenče odmah po rođenju predaje (tj. prodaje) „genetskoj majci”. Majka može, dakle, biti i žena koja uopće nije rodila, a ona koja je rodila ne smije se tako nazivati.

A ima i treći slučaj, u kojem ni geni ni rađanje ne znače ništa, a za nj znamo zahvaljujući tomu što se tiče slavnog britanskog pjevača Eltona Johna i njegova životnog partnera Davida Furnisha. Njih su dvojica dvoje svoje djece naručili preko agencije – jedna je žena dala jajašce, a druga je djecu rodila. Objavljeno je da se tražila žena „koja ne puši, ne pije i trenira” te da već ima „barem jedno vlastito dijete”; usluga trudnoće i poroda plaćena je prvi put 156 000 kuna, drugi put 184 000 kuna, a predviđen je i bonus od 23 000 kuna za carski rez. Dečki bi zbilja mogli imati dvije mame i dva tate – ali majku nemaju nijednu.

Neobičnih primjera ima toliko da više nisu neobični, neobična je postala običnost. Homoseksualni par iz Velike Britanije – Daryl Lee (41) i Luke Harris (50) – zaželjeli su se djece. Najprije su upoznali Becky Harris (27) koja je u tom trenutku bila zauzeta rađanjem djeteta za neki drugi par, ali ih je ljubazno upoznala s bivšom šogoricom Bex Harris (32), a preko nje došli su do Victorije Ellis (32). Rezultat druženja je da će sve tri žene surogatno roditi djecu gospodi s početka. Imam dva tate i tri mame. S tim da jedna mama rađa djecu i drugima – a svjetski je rekorder u tome Carole Horlock (42) koja je u nastupu za televizijsku kuću ABC rekla da je u 13 godina rodila 12 djece, s tim da je za svako naplatila između 25 000 i 30 000 dolara.

Imam 60 majki, ali nemam oca

„Jennifer Cramblet (36) i njena partnerica Amanda Zinkon (29) podigle su u SAD-u tužbu protiv jedne banke sperme zato što su Jennifer umjesto sperme bijeloga čovjeka, greškom poslali spermu Afroamerikanca. Pogreška je otkrivena tek nakon pet mjeseci kada je presretna Jennifer nazvala kliniku kako bi spermu istog čovjeka rezervirala i za svoju partnericu. Tada je izašlo na vidjelo da joj nisu poslali spermu pod brojem 380, već onu pod brojem 330. Radost zbog uspješne trudnoće u tom trenutku postala je noćna mora” – tako piše jedan hrvatski portal. Obratite pažnju na to da se „radost” pretvorila u „noćnu moru” zbog krive boje kože. Imam dvije mame i tatu kojega se obje srame.

„Radost” se pretvorila u „noćnu moru” i u slučaju o kojem se veoma mnogo pisalo, kada je 21-godišnjoj Tajlanđanki Pattaramon Chanbua australski par platio 16 000 svojih dolara (oko 86 000 kuna, upola manje koliko bi ih to stajalo u nekoj zapadnoj zemlji). Oni su se nadali blizancima, a ona novcu da vrati dugove i izdržava svoje dvoje djece. Ali se na ultrazvuku otkrilo da jedno od dvoje djece ima Downov sindrom, naručitelji su tražili da se to dijete pobaci, trudna žena je to odbila, pa su Australci uzeli zdravu djevojčicu, a bolesnog dječaka ostavili. Imam dvije mame, ali voli me samo ona koja me rodila.

„Radost” se pretvorila u „noćnu moru” i u još jednoj atipičnoj australskoj obitelji. U jednom je gradu 30 lezbijki oplođeno sjemenom jednog (anonimnog) muškarca. Budući da su se prepale da bi njihova djeca mogla u budućnosti ući u incestnu vezu s nekim od svoje polubraće, žene su počele organizirati piknike na kojima se potomci upoznaju – i rastu kao, de facto, velika obitelj. Imam 60 majki, ali nemam oca.

Bogati ne žele djecu

Supruzi i meni nedavno se u IKE-i u red pred blagajnom spretno ubacio jedan čovjek. Mi smo bili okruženi djecom i opterećeni brdom pokućstva, a on se kretao lagano i spretno. Zadovoljstvo mu nije bilo duga vijeka: naša su mu djeca, nespretno manevrirajući teškim kolicima, prešla preko stopala. Mogao se ljutiti na djecu koliko hoće – ali da nije bilo djece, ne bi tamo niti stajao.

Pouka te anegdote je jasna: oni bez djece su brži i uvijek će prešišati one s djecom. Azija i Afrika s djecom navaljuju na rampe i bodljikavu žicu Europe bez djece. Bogati ne žele djecu – naličje te istine je poigravanje genima u kojem obitelj postaje stvar dogovora i ugovora, u kojem se sjeme „rezervira” i dijete plaća, u kojem majka više nije majka i otac više nije otac, gdje su svi partneri, u kojem obitelj može imati proizvoljno mnogo članova.

A može imati i samo jednoga, kako je već u polovici domaćinstava Skandinavije, i kako je u tolikim stanovima u mojoj ulici, gdje samci lutaju kroz puste sobe.

Dok ovo pišem, kroz prozor vidim djevojku kako s psom ide prema parku. U ruci drži plastičnu čašu s kavom koju će radije popiti sama nego u društvu s nekim.

Na svijetu postoje jezici koji su pred izumiranjem, jer ih govori samo jedna osoba. Ali ti su jezici zapravo već umrli, jer ta osoba nema s kime razgovarati. Izmislili smo bezbroj obitelji i izgubili jedinu pravu. Imamo najneobičnije očeve i majke, ali one najobičnije nemamo. Postajemo društvo od jednog čovjeka.

Ja bih to nazvao samoćom.

Objava Jednu obitelj za van, molim! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Hvala Dizdaru

Dizdaru sam od svih njih najviše dužan, zato što me spasio zatvora. Naime, vojska je obilježavala Dan artiljerije, pa su u mom divizionu mene zadužili da osmislim neki program, i to u zadnji čas, jer su drugi divizioni recitale uvježbavali već tjednima. Budući da nisam nikad imao smisla za revolucionarne poeme, Dizdar mi je ponudio ruku spasa: ja sam odrecitirao nekoliko prikladnih pjesama (Zapis o petorici, Zapis o Bosni, Modra rijeka…), kolege su između njih otpjevali neke borbene pjesme, i mi smo osvojili prvo mjesto, i dva dana dopusta. Kad sam nakon nekoga vremena upao u neku nepriliku i kad su oficiri već razmišljali o tome da me daju na vojni sud, sjetili su se ona dva nagradna dana i rekli da mi opraštaju, ali da na ona dva dana zaboravim! Hvala Dizdaru!

U Sarajevu sam bio prije desetak godina, na filološkom skupu kojim je predsjedao ugledni lingvist Ismail Palić. Tom sam se prilikom uspio našetati po gradu, a da se ne gubim, zatražio sam u turističkom birou kartu, uz napomenu da sam stranac. Gospođa me pogledala ravno u oči rekla uz smijeh: Vi ovdje ne možete biti stranac. Možda je mojem osjećaju stranosti doprinijelo to što sam uvijek do tada u BiH dolazio s nekom stranom silom: kao tumač europskim promatračima u Posavini prije nego je Bosanski Brod pao; kao asistent kamere američkom dokumentaristu Alanu Raymondu koji je u Mostaru snimao film o djeci u ratu; kao prevoditelj istražiteljima Haškog suda koji su u Banjoj Luci kopali po arhivima – što je sve bilo pomalo napeto, a i engleski sam govorio više nego hrvatski.

Brbljanje i skitanje

Ali sada je sve opušteno. Gost sam fratara koji su me pozvali da nazočim jubileju Svjetla riječi i nemam drugoga posla osim da se skićem i da brbljam, a te mi obje discipline leže. Upoznajem ljude iza revije: urednika fra Danijela, Ivanu, Emila i Anu, a onda me fra Janko Ćuro odvodi u Visoko, gdje je moj otac prije Drugoga svjetskog rata pohađao gimnaziju; zašto su ga poslali onamo, nemam pojma, jer je moja familija od onih koje nemaju genetske veze s ovim krajevima; statistika kaže da ih je u Hrvatskoj pola. Stara slava vidjela se i na samostanu i u konviktu, iako je bilo tužno prolaziti golemim samostanom u kojem nije bilo nigdje nikoga. Više smo sreće imali u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, gdje smo razgledali supermodernu kompjutorsku učionicu, a ja sam čak našao i trag svoga oca: na jednom zidu u hodniku visi golema karta, ručno izrađena prije Drugoga svjetskog rata, na kojoj su tušem ucrtani svi gradovi iz kojih su dolazili učenici, a među njima i Križevci, gdje je otac rođen. Iako u Bibliji stoji da čovjeka ne pamti ni njegovo mjesto pošto umre, eto, u Bosni se pokazalo da to ne mora biti baš tako.

Tajni znak

Za razliku od mene, stari nije bio od mnogih riječi, i iz Visokog je donio samo jednu priču. Također za razliku od mene, veoma je volio slatko, pa je tako u đačkim danima odlazio u grad na baklave, tufahije i rahat lokum, koji je posebno obožavao čitav život. Bio je neki slastičar u suterenu kome su učenici redovno odlazili, ali on je prodavao samo kolače; ako je tko želio kavu, moglo ju se dobiti u radnji preko puta, također suterenskoj, gdje se pekla. Da bude praktičnije, slastičar bi naručio kavu za svoje mušterije pa bi onda bila donesena, da je piju dok se slade; a da se ne deru preko ulice, imali su dogovorenu šifru: broj prstiju podignutih u zrak predstavljao bi broj džezvi, a broj prstiju spuštenih broj fildžana. Tako bi, na primjer, kažiprst podignut u zraku, nakon kojega bi slijedili kažiprst i srednjak spušteni u obliku obratnog slova V, značili „jedna džezva su dva fildžana”. I kako bi se mušterije smjenjivale, narudžbe bi letjele preko ulice, u brzom smjenjivanju prstiju, kao u igri šijavice.

Ali katkad bi slastičaru došao gost pa bi mu ovaj ponudio da će ga počastiti ka(h)vom i već bi prsti poletjeli u zrak. No, zapamtio je moj otac, čovjek je bio škrt, pa bi odmah u zraku narudžbu i poništio, zanijekavši je kažiprstom kako se i inače izvodi nijekanje. Budući da se sve to odvijalo brzo, nitko ne bi primijetio taj dodatni pokret, osim onoga komu je bio namijenjen – čovjeku koji je pekao kavu. Slastičarev gost bi pitao gdje je kava, slastičar bi rekao da je ovaj valjda zaspao i ponovio bi svoju nijemu narudžbu, dakako, s poništenjem.

Živi i mrtvi

Danas se u knjigama o odgoju djece savjetuje očevima da mnogo govore svojoj djeci pa valjda tako i čine. No nekad nisu to radili, očeve riječi bile su rijetke i škrte, i zato mi se valjda ta luckasta zgoda i usjekla u pamćenje. Vjerojatno je to bila i pouka, da zapamtim da se poruke mogu otkazivati u letu i da ih se ljudi odriču i prije nego su stigle naslovljeniku. I stari su znali pritisnuti tipku DELETE, nisu im trebala računala za to.

Našao sam u Bosni i drugih poznatih stvari, recimo slatku malu sliku u Kraljevoj Sutjesci, o kojoj sam čitao u knjizi Barokni deftar zagrebačke povjesničarke umjetnosti Sanje Cvetnić, na koju se dobavljač fra Grgo ponosno potpisao da bude zauvijek zapamćeno da ju je baš on pribavio. Bilo je i lijepih susreta s ljudima čije sam članke i knjige čitao, a sada sam ih mogao vidjeti licem u lice: fra Mile Babić, fra Ivan Bubalo, fra Marko Karamatić. Osim prvih susreta, ima u Sarajevu i ponovljenih, s Matom Zovkićem, koji je prije četvrt stoljeća jednom mladom filologu, tada bez diplome i bez ijedne objavljene knjige, povjerio svoj svježi prijevod Knjige o Tobiji na redakturu, i tako me uveo u svijet biblijskoga prevodilaštva; profesorom Ivom Pranjkovićem koji me svojedobno srdačno primio na doktorski studij; među ljudima iz Bosne još ima dvojica koji su odredili moj život, ali nema ih više među živima – Kruno Pranjić i fra Božo Lujić – pa ih zato pozdravljam u mislima.

Stećak u džepu

Posljednji susret s poznatošću ostavio sam za zadnji dan, kada sam posjetio Zemaljski muzej. Nisam toj činjenici pridavao značaj sve do ove godine, kada sam razmislio o utjecaju Bosanaca na moj životni put, i o čudnoj činjenici da sam toliko vezan uz Svjetlo riječi kad nemam nikakve veze s Bosnom. Ipak ima jedna! Konstantin Hörmann, utemeljitelj muzeja i blizak suradnik S. S. Kranjčevića, moj je daleki praprapraujak – baka moje bake nosila je isto prezime, a on je rođen 1850. u Bjelovaru otkud su i Beckovi; umro je iste godine kad se rodio moj otac i, tko zna, možda su baš njegove priče o Bosni bile ono što je jezičac na vagi pomaknulo kad se odlučivalo o očevu školovanju.

Nemam o svemu tome reći ništa više nego da u životu postoje čudne podudarnosti, pa je, eto, jedna od njih da sam prolazio tom lijepo obnovljenom zgradom, uz moderne vitrine s nalazima koje je i Kosta Hörmann jednom negdje pokupio, sortirao i izložio. Muzej sam napustio s gipsanim modelom stećka na kojem je lik čovjeka podignute ruke, kupljenim u suvenirnici, dar za najmlađu kćer koja želi postati arheolog. Ova ruka kaže ti da staneš i zamisliš se nad svojim rukama – napisao je o njemu Dizdar.

Lutajući entitet

Na aerodromu otkrivam da ne samo da Bosna ne može iz čovjeka, nego ni čovjek ne može iz Bosne. Avion nije došao, i ne zna se ka’ će, i nitko uopće nikome ništa ne govori. Let je najavljen, ali ga nema. Kako je ono rekao onaj lik iz Visokog – Da, ali ne! Dok u hladnoj i praznoj čekaonici teče treća večer moga boravka u Bosni, zaključujem da ne samo da nisam ovdje stranac, nego bi se čak moglo argumentirati da sam i neki njezin entitet – bezimen, koji se sastoji od samo jednoga čovjeka, i koji nema nikakvih teritorijalnih pretenzija, ali ipak i on čini njezinu zamršenu povijest i sadašnjost, ma koliko njome neodlučno plutao i lutao. U koferu je spremljena zahvalnica Svjetla riječi za suradnju. Nije to isto kao mramorna ploča u Muzeju, sa zlatnim slovima koja odaju počast Konstantinu Hörmannu i ostalima zaslužnima, ali ipak se već pomalo osjećam kao počasni Bosanac.

Objava Tri dana u Bosni pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Čudesno šumsko raskršće

Najljepši mi je od svega bio park iza grada, gusto pošumljen greben nad morem, uz koji se pružala starinska šetnica, vodeći do gradskoga kupališta. Kad biste na kraju grada prošli kroz zidine, našli biste se na proplanku koji je jednostavno čaroban. Ondje se račvaju staze u nekoliko smjerova, starinske se stube spuštaju prema moru koje se ljeska, stoljetni borovi nadvili su se nad vas tako da ste gotovo u zatvorenu prostoru, a na raskršću putova podignut je i mali spomenik čovjeku zaslužnom za tu divotu, Slovencu Justu Beliji koji je došao 1883. onamo za nadšumara, i ostao ondje zapamćen pod slaveniziranim oblikom svojega imena Pravdoje. Malo po strani toga bajkovitog mjesta, s pogledom na susjedni poluotok Frkanj, koji je također Belija pošumio, kamena je klupa s malenim okruglim stolom – na njemu je, popodne 29. svibnja 1954., Dragutin Tadijanović napisao pjesmu o tome kako ondje sanjari o svojoj dragoj, i kako bi želio ondje s njom noću promatrati zvijezde.

Tajna prošlosti

Ta nevelika šetnja, od gradskih zidina, preko šumskoga raskršća, pa niz stepenice, i onda po lungomare do kupališta – tih pola kilometra čitav me život ispunjavalo ushitom, kojega sam se sjetio i u koroni, prebirući po sjećanju, pogotovo jer ondje odavno nisam bio. Ima Rab i drugih privlačnih mjesta, ali baš me taj dio parka Komrčar uvijek oduševljavao na poseban način, koji nisam razumio, i koji sam pripisivao neobičnoj ljepoti toga predjela. No, prebirući po starim fotografijama, našao sam slike djeda i bake na Rabu kasnih šezdesetih, a uz njih i sebe malena, kako sjedimo pred jednom gradskom kućom, a zatim i njih na gradskom kupalištu. Prepoznao sam da je kuća tik uz ulaz u park i shvatio – ti osjećaji koji me preplavljuju potječu iz najranijega djetinjstva, kad sam s djedom i bakom točno onim putom uz utvrdu, pa uz bistu Pravdoja Belije, pa niz stube i tako dalje išao na kupanje; njih sam zaboravio, ostala je samo ljubav. Kao u onoj priči iz jednoga švicarskog mjestašca, čije sam ime zaboravio, u kojem je bio običaj skidati šešir kad se prolazi uz gradski toranj; bilo je to neobjašnjivo dok restauratori nisu ispod žbuke otkrili stari lik Bogorodice – eto, tako su i meni ostali do danas skriveni dragi suputnici na tom kratkom putu, iako sam osjećao njihovu blizinu.

Potraga za zdravljem

Kad je već taj park odigrao tako važnu ulogu u mom životu, odlučio sam saznati nešto više o ljudima i vremenu kad je nastao. Otkrio sam nevjerojatnu priču, predugu za ovaj prostor, pa ću je prenijeti samo u glavnim crtama. Koncem 19. stoljeća bila se razvila moderna balneologija, znanost o utjecaju klime na zdravlje, ali najpopularnija klimatska oporavilišta, na francuskoj rivijeri i u Napuljskom zaljevu, kao i na otocima poput Korzike, Baleara i Madeire, bila su daleka i financijski nedostupna ljudima iz Austro-Ugarske. Friedrich Julius Schüler, glavni ravnatelj austrijskoga poduzeća koje je gradilo željeznice od Beča do Trsta i Rijeke, zajedno s bečkim liječnikom Juliusom Glaxom, začeo je razvoj balenologije u Hrvatskoj. Glax je odredio da je Opatija pogodna i za zimsko klimatsko lječilište, i za ljetno morsko kupalište, a Schüler je kapital uložio u nekretnine: povoljno je pokupovao priobalne terene te 1884. izgradio hotel Kvarner, a 1885. i Imperial. U Opatiju su ljeta 1914. roditelji poslali slabašnoga 18-godišnjeg Ivana Merza, budućega blaženika, da ondje ojača prije odlaska na bečku vojnu akademiju, gdje je izdržao samo do Božića iste godine. Opatija je dobila vodovod, kanalizaciju, spalionicu otpada i električni tramvaj do Matulja i Lovrana, te bila 1889. proglašena prvim klimatsko-morskim lječilištem na Jadranu.

Istovremeno je u Malom Lošinju Ambroz Haračić, domaći čovjek koji je u Beču studirao kod svjetski uglednih znanstvenika Jožefa Stefana i Ludwiga Boltzmanna, načinio vlastitu meteorološku postaju te očitanja slao Državnom meteorološkom zavodu, a bila su objavljivana i u dnevnim novinama, toliki je tada zavladao interes za klimu i meteorologiju. Kvarner je zbog istih razloga proučavao i dr. Leopold Schrötter von Kristelli, prvi profesor laringologije u Beču, koji je zaključio da je Lošinj idealno zimovalište te je potaknuo otočane 1886. da utemelje podružnicu Austrijskog turističkog kluba. Tada je na otok dojedrio i nadvojvoda Karlo Stjepan Austrijski, veliki admiral u ratnoj mornarici te se oduševio Lošinjem, a slijedili su ga i ostali članovi carske obitelji te bankari, trgovci i industrijalci. Mali Lošinj je ušao u modu.

Nove i velike šume

A iza svega stajala je ljubav i briga jednoga oca prema svojem sinu. Godine 1885. dr. Conrad Clar, balenolog iz Graza i liječnik u toplicama Bad Gleichenberg, proučavao je klimu sjevernoga Jadrana, kako bi se ondje pronašao otok koji bi bio pogodan za osnivanje lječilišta. Clar je imao i hitan osobni razlog: njegov se sin teško razbolio od šarlaha, opasne streptokokne upale ždrijela. Sa sinom se u siječnju 1885. uputio na Lošinj, i nije se prevario – mališan je do veljače sasvim ozdravio te je Clar oduševljeno obavijestio kolege o blagotvornom utjecaju morskoga zraka. Austrijski list Die Presse objavio je na Uskrs 1886. reportažu o posjetu profesora s bečkoga medicinskog fakulteta pod vodstvom dr. Schröttera, a profesor Haračić poveo ih je na obilazak obližnje uvale Čikat čije su im se plaže veoma dopale, no zamjerili su ogoljelost kamenjara. Dr. Schrötter potaknuo je osnivanje Društva za pošumljavanje i navodno Haračiću dao novčanicu od 20 kruna kao prvu donaciju. Već su prve godine poduzetni otočani posadili 80 000 borova i još 500 tamarisa, čempresa i drugih stabala, da bi do 1891. otok bio pošumljen s nevjerojatnih pola milijuna sadnica.

Taj lošinjski polet pošumljavanja odrazio se i na Rab, koji ima identičnu mikroklimu, s mnogo sunčanih dana i vrlo hladnim noćima. Belija je 1890. na pustopoljini Komrčara započeo saditi borove, crnike, čemprese i lovore, uz proteste domaćih koji su mu sadnice čupali, no posao je ipak bio dovršen do 1905., donijevši preobrazbu čitavom otoku.

Ljepši svijet

Eto, tako je nastao park Komrčar, ta čarobna pozornica mojega djetinjstva, zagonetan splet staza i odmorišta, s onim malim vidikovcem s okruglim stolom, gdje sam i ja danju sanjario, a noću promatrao zvijezde. Mnogo toga dugujemo našim starima, i gotovo je nevjerojatno koliko su marom i radom preoblikovali svijet da za nas bude ljepši i ugodniji. Sjetimo ih se ovih vrućih dana, dok sjedimo u sjeni nekoga stabla koje su za nas posadili, ili dok se bućkamo u moru, nesvjesni da je i ljetovanje morao netko izmisliti, ma koliko nam danas to izgledalo jednostavno i prirodno. I odmorimo se lijepo, da najesen možemo i mi nastaviti mijenjati svijet za one koji dolaze poslije nas.

Objava Ljetno uranjanje u sjećanje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Slučajna žrtva

Balandina je imala sreću u nesreći: izgubila je obje noge i četiri prsta na lijevoj ruci, ali je preživjela. Vasiliv, po zanatu stolar, svjedočio je kako je u bolnici bila potpuno očajna, i da je danima vikala da želi samo umrijeti. Danas, međutim, Balandina pije kavu za van i sunča se ispred gradske bolnice u Lavovu te kaže da se osjeća snažnijom i zahvalnom. Uvelike je to zbog podrške ljudi iz cijeloga svijeta, pogotovo otkad je objavila video sa svojega vjenčanja i prvoga plesa u bolničkoj sobi, uz glazbu s prijenosnoga računala.

„Vraćali smo se kući, a iza našega vrta je potok pa smo htjeli prečicom”, kaže Oksana Balandina. „Put smo jako dobro poznavali. Ja sam bila ispred, a moj zaručnik iza, i vidjela sam da je blizu nas granata. Okrenula sam se Viktoru, viknula: ‘Dušo, vidi!’ Pogledao me, a ja sam odjednom poletjela u zrak. Čula sam jaku eksploziju, a kada sam pogledala noge, nije ih bilo.”

Oksana je, unatoč šoku, bila prisebna. Rekla je zaručniku da pozove hitnu. Bolničarka je bila mlada i neiskusna pa joj je Oksana pomogla da poveže ranu jer je bolje poznavala vene. Tražila je kisik, ali ga nisu imali. „Kada smo došli u bolnicu”, kaže ona, „ugledala sam mamu. Povikala sam: ‘Mama!’ i izgubila svijest.”

Bolničko vjenčanje

Nakon operacije bila je depresivna. Bila je u panici, nije htjela živjeti. A onda je polako krenula na rehabilitaciju, i počela voditi online dnevnik na TikToku za koji je dobivala sve više i više ohrabrujućih reakcija. „Nisam htjela biti popularna”, kaže Oksana, „samo sam htjela dokumentirati proces oporavka i kako ide rehabilitacija, i kako ću kasnije, kada dobijem protezu, učiti hodati.”

I to joj je pomoglo. Kad god ima minutu, pokušava pročitati komentare na svoje videozapise. I onda se smiješi, sretnija je, kaže njezin suprug. Da, u bolnici su se vjenčali. Oksani su bolničarke nabavile vjenčanu haljinu i u bolničku sobu donijele laptop za glazbu. I tako su Viktor i Oksana plesali, a Oksana je taj video, kao i još mnoge druge, objavila na društvenoj mreži TikTok kako bi dokumentirala svoj put od depresije do samouvjerenosti, i za njih dobila vrlo mnogo ohrabrujućih komentara.

To me podsjetilo na još jednu priču, povezanu s meni jako dragom pjesmom „Sound of Silence” – Zvuk tišine – svojedobno vrlo slavnih glazbenika Paula Simona i Arta Garfunkela. Oni su toliko postali poznati 60-ih i 70-ih da je danas teško zamisliti da su na početku bili neuspješni. Njihov prvi veliki hit – Zvuk tišine – bio je objavljen baš u rujnu 1965. i na kraju je došao na vrh američke top ljestvice. Pjesma je bila skinuta s njihove prve ploče koja je na početku bila sasvim propala; toliko se loše prodavala da su se Simon i Garfunkel razdvojili i prekinuli nastupe. No pjesma se malo pomalo probijala na radiopostaje, a da oni to nisu ni znali, i na kraju im je spasila karijeru.

Iskra novoga života

Prvi stih te pjesme glasi: „Zdravo, mraku, moj stari prijatelju”. Art Garfunkel imao je na studiju prijatelja Sandyja Greenberga koji je naglo počeo gubiti vid. To ga je tako deprimiralo da je napustio studij. Nikome se nije javljao, ni prijatelju Artu. Art ga je na koncu ipak izvukao iz kuće i svuda pratio na fakultetu.

Art je sebe počeo zvati Mrak – Darkness. „Mrak će ti sada čitati”, govorio je Greenbergu kad bi učili zajedno. Jednoga dana Art je vodio Greenberga kroz prepuni glavni kolodvor u New Yorku kada je iznenada rekao da mora ići i ostavio prijatelja samoga i skamenjenoga. Greenberg se spoticao, zabijao u ljude i padao, čak se i porezao na potkoljenici. Nakon nekoliko paklenih sati Greenberg je konačno ušao u pravi vlak podzemne željeznice. Nakon što je izišao iz postaje u 116. ulici, Greenberg je opet naletio na nekoga tko se brzo ispričao – i Greenberg je odmah prepoznao Artov glas! Pokazalo se da ga je njegov pouzdani prijatelj pratio cijelim putom do kuće, pazeći na njega. Tako mu je dao osjećaj neovisnosti. Greenberg je kasnije rekao: „Taj je trenutak bio iskra zbog koje sam počeo živjeti potpuno drukčijim životom, bez straha, bez sumnje. Zbog toga sam neizmjerno zahvalan svom prijatelju.” 

Ne smije se odustati

Greenberg je na kraju diplomirao, zaposlio se i oženio – sve zahvaljujući svojem prijatelju Mraku. A kada je Art Garfunkel s Paulom Simonom htio snimiti prvi album – na kojem je bila i pjesma koja počinje onim riječima, Zdravo, Mraku, moj stari prijatelju – nije imao novaca da plati studio. Nazvao je Greenberga da mu posudi 400 dolara. Greenberg i supruga imali su ukupno 404 dolara – ali nisu oklijevali. Dali su mu sav svoj novac.Simon i Garfunkel snimili su svoj album – i propali. Nikoga nije zanimala njihova glazba. Razdvojili su se i prestali svirati. A onda je ona pjesma o Mraku-prijatelju sama od sebe došla na radio, postala popularna i popela se na vrh glazbenih ljestvica. Trebalo joj je godinu dana za to – ali što je godina prema vječnosti.

Oksana Balandina kaže da je odlučna obnoviti svoj život i nastaviti svoju karijeru u medicini – na području rehabilitacije: „I da svojim primjerom pokažem drugima da se ne smije odustati, da je sve moguće i da treba nastaviti živjeti bez obzira na sve.”

Objava The sound of silence pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Američki svećenik

Maier se rodio 31. listopada 1939., pet mjeseci nakon što je Roth umro u Parizu. Majka mu je bila katolkinja irskoga podrijetla, a otac, soboslikar i poljoprivrednik, njemački luteran. Brak nije bio sretan: mali Joseph nije još krenuo ni u školu, a već su se bili razveli, tako da je dječaka odgajao ujak. Majka je oca više puta dala na sud da ga prisili na plaćanje alimentacije, ali uzalud. „Nije bio nasilan”, kaže Joseph Maier, „jednostavno nas je napustio, a to jako boli. To je bit svega: želio sam postati svećenik da pomognem drugoj djeci da ne budu povrijeđena poput mene pa da ne pate.” Otišao je u Kaliforniju, u sjemenište redemptorista, a mladu misu održao je u drvenoj crkvici irskih doseljenika u Južnoj Dakoti. No bio je nesretan; puno je pio i stalno se svadio. U svojem redu je slovio za gnjavatora pa su ga poslali 1967. u Tajland, odakle je otišao u Laos, da bi se 1971. skrasio u Bangkoku. „Rekli su mi da je tamošnji svećenik stalno pijan”, sjeća se Maier, „pa sam ga zamijenio, i kao pijanca i kao svećenika.” Uzgojem i klanjem svinja ondje su se bavili uglavnom katolici pa je otišao njima, u bijedan okrug Khlong Toey. „Živjeli su u klaonici i trebao im je svećenik”, kaže Maier, „a nijedan pristojan svećenik nije želio imati posla s njima. Ja sam rekao da sam smrdljivi stranac, niska klasa, prljavi seljak, siromašan Irac, pa ću im ja biti svećenik.” Ulice su bile blatne rijeke preko kojih su morali postaviti daske, a štakori su mu noću dolazili lizati masnu i slanu kosu dok je pokušavao spavati. 

Umjetnost i život

Ondje je upoznao katoličku redovnicu, sestru Mariju Chantavarodom koja je s njim utemeljila malu školu u bivšem svinjcu; korito im je služilo kao zahod. „Ona nas je pokretala”, kaže otac Joseph, „bila je sveta. Od mene nije bilo nikakve koristi, samo sam teturao unaokolo.”A i junak Legende o svetom pijancu stalno je teturao, kao da zaista život imitira umjetnost. Rothova pripovijest govorila je o skitnici, siromašnom poljskom rudaru imigrantu koji je spavao pod mostovima Seine kad mu je pristupio nepoznati gospodin i uručio priličnu svotu. Ne čini to ni zbog kakva računa, obavijestio je gospodin skitnicu, i ne postavlja nikakve uvjete što će se s novcem dogoditi, nego se samo nada da će mu ti novci pomoći da si popravi život; ne mora ih vratiti, ali ako slučajno bude u prilici, neka ih ne nosi njemu, nego neka ih odnese u crkvu svete Male Tereze jer ga je ona nadahnula na dobro djelo. Takva bezrazložna nesebičnost doista je pokrenula pijanca iz priče, otvorila mu je nove perspektive, i materijalno i moralno te ga je postavila na put prema svetosti.

U novom smjeru

U životu o. Josepha Maiera presudnu ulogu imala je jedna druga svetica istoga imena, Majka Tereza koja je za posjeta Tajlandu obišla i Khlong Toey te tako upoznala i američkoga svećenika. „Želim i ja biti poput nje”, rekao jesam sebi, „želim biti čist kao snijeg. Ne želim raditi nikakve gluposti, poput opijanja.” Počeo je redovno obilaziti zatvorenike, a na Veliki petak prao bi im noge. Misija o. Maiera i s. Marije narasla je otada: utemeljili su zakladu koja trenutno vodi 30 škola za 30 000 djece; imaju dom za napuštene majke i sirotišta za djecu; pomažu ranjivim skupinama, održavaju skloništa za mlade s ulice i besplatnu kliniku te obnavljaju stanove u slamovima. Kada je stigla epidemija AIDS-a, osmislili su kućnu njegu za zaražene HIV-om, model koji su poslije preuzele i druge zemlje jugoistočne Azije. „Kad je počeo AIDS, samo bi taksi stao, izbacili bi iz njega polumrtvog čovjeka, i odvezli bi se”, kaže Maier. Ali nije bilo lako prestati piti. Nakon dva desetljeća alkoholizma prvi korak bio je da prestane piti javno, no to nije pomoglo: „Bio sam licemjer, pio sam unutar svoja četiri zida.” 

Pileća juha

Na koncu se oslobodio ovisnosti, dobio je dva počasna doktorata, proglašen je počasnim građaninom Bangkoka i dobio je nagradu od kraljice Sirikit. Nije, međutim, promijenio prgavu narav i nije se prestao osjećati neuklopljenim. „Uvijek sam bio autsajder, uvijek na margini, uvijek sam hodao po rubu”, kaže otac Joe, kako ga ondje zovu ne samo katolici nego i budisti i muslimani, koji ga također susreću s najvećim poštovanjem. Svake subote otac Joe služi misu za svoje male štićenike, uglavnom budiste; Maier ih ne pokrštava, nego ih pušta u njihovoj vjeri, „ali usred budističkih molitvi”, kaže, „obavezno ubacimo Zdravo Marijo” .Sveti pijanac iz Rothove knjige zapao je bio u apatiju, toliko da je zaboravio i svoje ime, ali dobrota nepoznatoga čovjeka oživjela ga je. Otac Meier oživio je zacijelo mnoge, i pustio ih da idu svojim putem; on sam je dugo teturao i posrtao na svojem putu, ali primjer jedne svetice donio mu je spas. Jedno ipak nije mogao postići, ni uz najbolju volju: nije uspio postati vegetarijanac poput budističkih redovnika u Tajlandu: „Pokušao sam, ali nisam mogao. Jedem puno pileće juhe s rezancima.”

Objava  Dug put do obraćenja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nova ljudska bića

Radi se, i opet, o novcu, što je također legitimno. Nije li bolje u nekoj banci optimizirati sustave nego u školi ugnjavljenim klincima objašnjavati trigonometrijske funkcije za četiri puta manju plaću? Uspon STEM-a izravno je povezan s propašću obrazovanja. Od renesanse se cijeni praktično, inženjersko znanje, jer je opipljivo i neposredno korisno, i u naše doba doživljava trijumf. Oni koji mogu i žele raditi, rade, a oni koji ne mogu, ili ne žele, valjda su ipak dobri da poučavaju.

Od Aristotela do Tome Akvinskog obrazovanje je bilo, s iznimkom prava i medicine kao drevnih cijenjenih vještina, isključivo humanističko. Mislilo se da je svijet logičan i uređen, i da samo filozof i teolog mogu proniknuti u um Stvoritelja. Svemir se smatrao konstrukcijom božanskoga uma – Logosa – a od znanja se očekivalo da bude svemir u malenom: građevina sazdana od pojmova i iskaza koja će biti pouzdano stanište svih mogućih znanja. I ne samo da je obrazovan čovjek, u tom starom sustavu, stekao solidnu kuću znanja, u kojoj se mogao sigurno nastaniti za čitav život, on je i sam postao nalik zdanju koje je u sebi čuvalo vječne istine. Takvo obrazovanje imalo je dramatičan utjecaj na one koji su mu bili podvrgnuti – promijenilo ih je zauvijek, pretvorivši ih u sasvim druga ljudska bića.

Znanje koje zastari

Takvo humanističko znanje bilo je nužno povezano sa svetim, pa je i zbog toga danas izvan mode. Sveučilišta, nastala u srednjem vijeku, u okrilju Crkve, još samo formom podsjećaju na taj drevni oblik obrazovanja, svojim trodiobama diploma (bakalaureat, magistar, doktor), zvanja (asistent, docent, profesor) ili članova fakulteta (studenti, predavači, osoblje), kao i mogućnošću pružanja azila, zato što policija ne može stupiti na tlo institucije za visoko obrazovanje (zbog čega američka sveučilišta imaju vlastite snage za održavanje reda). Sve drugo je nestalo pa se sveučilišta pretvaraju u poduzeća za stvaranje kadrova za privredu, njihova uspješnost se mjeri brojem projekata koji donose novac, a profesori moraju skupljati bodove te se rangiraju poput sportaša.

Konrad Paul Liessman austrijski je filozof i esejist, a na Sveučilištu u Beču predaje Metode poučavanja filozofije i etike. Njegova knjiga Teorija neobrazovanosti, s podnaslovom Zablude društva znanja, privukla je veliku pažnju u Europi, a u Hrvatskoj je bila objavljena 2009. u izvrsnom prijevodu Seada Muhamedagića. U njoj se upozorava na temeljno proturječje dviju sintagmi koje se uzimaju zdravo za gotovo, a to su društvo znanja i cjeloživotno obrazovanje: kakvo smo mi društvo znanja ako nam znanje stalno zastarijeva pa se moramo cijelo vrijeme obrazovati? Nismo li onda društvo neznanja?

Prisila učenja

Liessman u toj knjizi upozorava na niz problema s obrazovanjem odraslih: „Problem se samo zataškava: stalno učenje postaje nužnošću ili, točnije: prisilom, ali nitko točno ne zna što i zbog čega zapravo treba učiti. A to je slučaj prije svega onda kad se ne misli samo na ona permanentna preškolovanja koja idu za fleksibilizacijom rada, nego kad se blagozvučno govori o čimbeniku zvanom obrazovanje.” Nije nikada, kaže on, bilo zamišljeno da se u jednom dijelu života ljudi bave obrazovanjem, pa da potom rade i stječu, nego baš suprotno: „Upravo je antički pojam mudrosti – sophia – bio zamišljen kao rezultat stečenih znanja, sposobnosti, uvida i iskustava koja su tek nakon dugog života mogla biti spojena u istinsko jedinstvo.”

Međutim, nastavlja Liessman, „taj pojam mudrosti nije cilj cjeloživotnog učenja, jer ono, naime, više ni ne poznaje nikakav cilj, proglašavajući ciljem samo sredstvo. Naravno: tržišni odnosi i tehničke inovacije koje služe racionalizaciji brzo se mijenjaju. Tim se pomacima glede promjena i razvitka ljudi moraju prilagoditi. Premda ni to nije bezuvjetno nešto novo, ovi su procesi obilježeni do sada gotovo nepoznatom dinamikom i intenzitetom.” Srljamo, i to sve brže.

Praktična umijeća

Postoje predodžbe, ili možda predrasude, o tome što se u životu isplati, a što ne, i nitko ne može mladima zamjeriti ako se usmjeravaju prema nečemu lukrativnom. Nažalost, nitko ne zna što bi to bilo. Liječničko i farmaceutsko zvanje oduvijek je privlačilo najbolje gimnazijalce, ali baš smo ovih dana svjedočili prosvjedu liječnika u Zagrebu, zbog očajnih uvjeta rada, dežuranja, specijaliziranja i usavršavanja – dočekali smo da se liječnici nađu u poziciji radnika iz propalih socijalističkih poduzeća. Pravnici i ekonomisti još ne demonstriraju, ali ne bih se čudio da i do toga dođe. Hrvatski zavod za zapošljavanje već godinama upozorava da studiji prava i poslovne ekonomije, recimo financija, računovodstva, poduzetništva, menadžmenta, marketinga i međunarodnoga poslovanja školuju stručnjake koji nikom ne trebaju.

Težnja praktičnom znanju istisnula je stariji oblik znanja, kakav se cijenio u srednjem vijeku i antici, a to je statično, sveobuhvatno znanje, koje se danas naziva općom kulturom. To je znanje nepraktično, i teško ga je unovčiti, ali daje pregled nad kulturom i poviješću, i daje ključ za mjesto čovjeka u društvu i svijetu. Takvi beskorisni i smušeni tipovi obično se posprdno nazivaju društvenjaci, iako je među njima više pripadnika humanističkih nego društvenih znanosti, a mediji, društvo i politika već dugo rade na tome da ih bude što manje.

Kondicioniranje ljudi

U Engleskoj već zatvaraju humanističke studije, a ni Filozofski fakultet u Puli nema studenata povijesti i hrvatskoga jezika i književnosti, iako bi ih taj bogat i napredan turistički kraj sebi mogao priuštiti. Ni u metropoli nije bolje. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studiji slovačkoga, mađarskoga i rumunjskoga totalno su skrahirali, ali i drugi se osipaju, od komparativne književnosti i povijesti umjetnosti do pedagogije. Stručnjak obrazovan u humanističkim profesijama postaje stvar prošlosti, i to baš sada kad se u svjetskoj edukacijskoj znanosti spoznalo da je inzistiranje na praktičnim znanjima pogubno za društvo koje gubi osjećaj za temelje i smjer razvoja. Humanističko znanje, osim toga, ne zastarijeva, za razliku od praktičnoga, zbog čega smo u STEM-u osuđeni na cjeloživotno učenje.

Poremećaji u hrvatskom visokom školstvu nisu nastali samo zbog promjene mode nego i zato što studenata jednostavno nema. Deset tisuća praznih studentskih klupa ne govori samo o pogrešnoj politici nego i o nestanku ljudi. Ono malo mladih što je još ostalo koncentriralo se na tek nekoliko fakulteta, a najveća navala je na psihologiju, izobrazbu trenera i logopediju. Ako bolje pogledamo, ti studiji imaju zajednički nazivnik, a to je kondicioniranje ljudi – jedni im ispravljaju govor, drugi tijelo, a treći mozak. To je znak vremena: što je ljudi manje, to postaju vredniji i u njih se isplati ulagati. Konačno se ostvarilo davno socijalističko geslo da je čovjek naše najveće blago.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Društvo neznanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nadzor tijela

Popis stanovništva jedan je od temelja biopolitike kako ju je opisao francuski mislilac Michel Foucault u svojim razmišljanjima 70-ih godina prošloga stoljeća. On je smatrao da se s vremenom način vladanja ljudima mijenja, i to tako da tijelo podanika postaje sve važnije. Stariji oblik vladanja uključivao je poslušnost i disciplinu onih nad kojima se vladalo, a to se osiguravalo sredstvima prisile i indoktrinacije, kroz razne institucije kao što su škola, vojska, policija, bolnica, ludnica, zatvor, tvornica, Partija ili Crkva, kako bi se oblikovala svijest i ideologija građana. Te su institucije imale moć, i još uvijek je imaju, da razdvoje poslušne od neposlušnih, moralne od nemoralnih, zdrave od bolesnih ili normalne od ludih.

No s vremenom se, kaže Foucault, težište kontrole usmjerava na tijelo, tako da je za današnje kapitalističko društvo – iako i sve stare institucije nadzora i dalje djeluju – najvažnije upravo ono biološko i tjelesno u čovjeku. Tijela koja su već postala pokorna u školama, zatvorima i tvornicama sada se podvrgavaju popisima i raznim analizama. Mi smo se svi navikli na to da nas važu, da nam mjere visinu, težinu i temperaturu, da nas anketiraju i legitimiraju, da nam daju razne PIN-ove i identifikacijske brojeve, pa nismo niti svjesni da smo postali objekti biopolitike – procesa u kojem država nama upravlja kao tjelesnim bićima.

Nestanak čovjeka

Odlasci na policiju po dokumente, ispunjavanje upitnika o zdravlju, registriranje u socijalni ili mirovinski fond za sve je nas važno jer se time očitujemo kao jedinstveni subjekti i jer samo tako možemo ostvariti građanska prava. Međutim, istovremeno postajemo i statistička jedinica unutar bezobličnoga stanovništva, dok državne i financijske institucije evidentiraju naše zdravlje i kretanje, boravište i prebivalište, naše navike i bolesti, stopu rađanja i umiranja. Svaki naš životni korak, prošli i budući, ovisi o brojkama: stupnju obrazovanja i prosjeku ocjena, godinama staža i prosječnom prihodu, štetnim navikama i krvnom tlaku. Čini se da je proturječno, ali zbiva se baš to da nas država poznaje u najsitniju pojedinost, da o nama zna više nego mi sami, ali nama upravlja kao mnoštvom. U društvu nadzora, kaže Foucault, i subjektivizacija i obezličenje čovjeka je potpuno – biopolitika istovremeno dovodi to totalne kontrole čovjeka kao i do nestanka toga istog čovjeka.

U 2. poglavlju Evanđelja po Mateju, pak, čitamo kako se po odlasku mudraca s Istoka „Josipu u snu ukazao Gospodinov anđeo i rekao: ‘Ustani! Bježi u Egipat zajedno s djetetom i njegovom majkom. Ostani ondje dok ti ne kažem. Evo, Herod samo što nije krenuo u potragu za djetetom. Želi ga ubiti.’ Iste noći Josip je ustao pa zajedno s djetetom i njegovom majkom otišao u Egipat. Ondje je ostao do Herodove smrti.”

Logor i homosacer

U navedenom se ulomku očituje drugi vid biopolitike, koji je objasnio talijanski mislilac Giorgo Agamben, nastavljajući se na Foucaultovu misao o biopolitici. Dok se Sveta obitelj u Evanđelju po Luki podvrgava kontroli na način da se njezin život pretvara u brojčanu vrijednost, u Evanđelju po Mateju ona biva lišena svih građanskih prava te je svedena na troje ljudi koji bijegom spašavaju goli život. Čovjeka u takvom stanju ogoljele egzistencije Agamben naziva „homosacer” – to je onaj koji je i svet i proklet, koji se može po volji ubiti, ali nije dostojan da bude žrtvovan – a u današnje vrijeme njegovo postojanje prepoznajemo u logorašima, izbjeglicama ili zaraženima.

Agamben nam pronicljivo razbija nekoliko iluzija. Prva je prošireno mišljenje da su ljudska prava temeljnija od građanskih, no on pokazuje da je obratno: ljudi lišeni građanskih prava, kao apatridi ili egzilanti, zapravo su lišeni i svojega identiteta; takve se ljude bez problema smije staviti u logor, koji pak postaje paradigma modernoga društva. Bilo bi pogrešno smatrati logor iznimkom, upozorava Agamben, nečim što izlazi iz okvira pravne države. Upravo je obratno, kaže on, pozivajući se na Karla Schmitta: suverena država ne demonstrira svoju moć tako da održava zakonitost, jer to mogu i kolonije; suverena država dokazuje svoju suverenost upravo tada kad suspendira građanska prava, kao što smo mi vidjeli ovih godina za vrijeme pandemije. Drugim riječima, u modernoj državi svatko od nas može postati homosacer, i društvo se svaki čas može pretvoriti u logor.

Izvanredno stanje

Još gore, kaže Agamben, ono se već i pretvorilo u logor! Nije pitanje fašizam da ili ne, da ga citiramo, nego koliko ćemo fašizma tolerirati. U doba biopolitike, kada države manje zanima teritorij, a više stanovništvo, i kada je sve važniji život i zdravlje nacije, dakle onaj biološki aspekt, moć se očituje kao upravljanje ljudima – dakle, biopolitika. Ali taj čovjek, građanin Zapada, zapravo i nema ništa više od gologa života, i može samo bespomoćno promatrati kako demokracija oko njega propada i pretvara se u trajno izvanredno stanje.

S razvojem virtualnosti čovjek zadobiva i virtualno tijelo i duh. Virtualno kretanje prati se algoritamski na internetu, te se ondje automatski rekonstruira naš virtualni identitet; umjetna inteligencija već sada u GPT chatu može s nama razgovarati, usisavajući i naš duh u digitalno, nakon što je onamo prešlo naše tijelo. Naoko bizarni i suvišni evanđeoski izvještaji o tome kako je Isus bio popisan i prognan otkrivaju nam, međutim, da je i to dio čovjekove sudbine; Spasitelj se dobrovoljno podvrgao i biopolitici, kao i svakom drugom očitovanju ljudske moći za svoga života – sačuvavši svoj Duh unatoč svemu. Foucault je mislio da, pošto se čovjek izmjeri i izvaže, ništa ne ostane, ali to nije istina jer ostane duša; Agamben je dobro opisao kako živi homosacer, ali zaboravio je da je u njemu uvijek neumrli duh. Granice biopolitike zadane su njezinim područjem – ona vlada tijelom, ali ni milimetar dalje.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Duh u vremenu biopolitike pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

A tu je i slučaj dobrodušnog fratra – u gradu nedaleko od grada u kojemu živi spomenuta djevojka – koji roditelje podmazuje s tisuću kuna daju li na krštenju djetetu kršćansko ili barem hrvatsko narodno ime. I to je u redu – od moje četvero djece troje bi se kvalificiralo u tu skupinu bez problema, a možda bismo mogli ubaciti i četvrto (nosi ime Isusove praprapraprabake); bliži se godišnji servis i registracija auta i četiri tisuće kuna dobro bi mi došli. Ali što ako se ateisti sjete davati dvije tisuće kuna roditeljima samo da daju imena znamenitih ateista (od Voltairea i Nietzschea do Pol Pota i Staljina)? Da sam ja Papuanac i da mi jedan misionar ponudi jednu svinju da se molim u njegovoj crkvi, a drugi dvije, logično bih zaključio da ovaj drugi propovijeda bolju vjeru.

Crkva i društvo – tko ide u pogrešnom smjeru

U prvom se slučaju pokušalo zbiti redove, kako se to govorilo u starom režimu – kršćanstvo se željelo prikazati kao nešto duhovno i ekskluzivno, nešto izdvojeno iz svijeta sklonog trgovini. U drugom se pokušalo obratno – kad već svi trguju, zašto ne bismo i mi? U oba slučaja vidi se, također, i nedosljednost u odlučivanju i da se zapravo ne zna kako bi se postupilo prema ljudima koji ne idu nedjeljom na misu.

Slom neradne nedjelje u Hrvatskoj, u kojoj je Ustavni sud presudio da zatvaranje dućana sedmoga dana u tjednu krši poduzetnička prava, otkrio je svu slabost položaja Katoličke crkve. Daleko od toga da bi vlast bila nenaklona Crkvi. Vlada ima sklopljen ugovor sa Svetom Stolicom prema kojemu isplaćuje svake godine Crkvi određen iznos novca, crkve se grade na sve strane, vjeronauk je u školama, a vojni kapelani u postrojbama HV-a. U odnosu na moju mladost, kada su se u Novom Zagrebu mise služile u stanovima u neboderima – u betonskim katakombama, kako je te provizorne crkve nazvao kardinal Kuharić – i kada nisam u JNA smio ići na misu, to su gotovo nezamislive promjene. Ali ako vlast tolerira, pa čak i potpomaže Crkvu, to ne znači i da je društvo prema njoj tako raspoloženo.

Zapisao sam nekoliko naslova s hrvatskih web portala na Veliki petak: “Vjerski fanatici sa Filipina i ove godine se obredno razapinjali na križ”, ekskluzivno piše index.hr; “Preduskrsno prežderavanje: labrador Buster se otrovao čokoladnim jajima”, donosi velevažnu vijest tportal.hr; “SLIJEPO VJEROVANJE: Kršćani već 2000 godina idu u krivom smjeru”, prenosi Jutarnji list tvrdnje “poznatog arheologa Simona Gibonsa”. Osim te tri sprdnje, drugih vijesti povezanih s vjerom nije bilo nikakvih.

Crkva i mediji – nevidljiva ruka neprijatelja

Nedavno je Glas Koncila potrošio puno papira da objavi kako su korisnici medija izloženi konstrukcijama, preuveličavanjima, umanjivanjima, podvaljivanjima i prešućivanjima, da neznatne ili posve sporedne pojave postaju glavne i bitne, a da za važne i zanimljive stvari nema mjesta i da su time posebno pogođeni kršćani – a taj je tekst pretrpio velike kritike svjetovnih medija. Naravno, kad oni služe čitateljima! Čitatelji žele znati sve o psu koji ne posti na Veliki petak, svake godine jedva čekaju da opet gledaju luđake s Filipina (i svake će godine željeti taj video, opet i opet, sve do smrti), gladni su vijesti o “poznatom arheologu” koji je otkrio da križni putovi u Jeruzalemu kreću s krive polazne točke. Još bi možda ovaj zadnji članak i bio zanimljiv, ali kratko surfanje po internetu otkriva da je riječ o Shimonu, a ne Simonu, i da se taj “poznati arheolog” dosad proslavio raznim bombastičnim otkrićima kojima jedino konkurira Semir Osmanagić. Ali je i takav šarlatanski iskaz dobro došao za pakosni naslov – u kojemu je tijekom dana urednička ruka SLIJEPO VJEROVANJE promijenila u ‘SLIJEPA’ VJERA, a ne mogu nikako dokučiti zašto. Pa iako nisam paranoičan, nisam siguran da nema pravo Glas Koncila kad piše “o smišljenom anticrkvenom djelovanju vođenom nevidljivom rukom”.

Iracionalna netrpeljivost medija buknula je i za vrijeme posjeta pape Benedikta XVI. Africi – svi su jednostavno bili preplavljeni napadima na papu zbog toga što ne da Afrikancima prezervative. Evo provizornog uzorka: “Papino protivljenje prezervativima govori da je religijska dogma važnija od života Afrikanaca.” Nitko od bezbrojnih komentatora nije uočio proturječje – budući da je vjerska dogma Šesta zapovijed (Ne čini preljuba!) i da se AIDS u Africi širi ponajviše tzv. preljubom, onda bi baš pridržavanje dogmi spriječilo zarazu. Proturječno je i očekivati da bi netko, tko se oglušio o Božju zapovijed u tako važnoj stvari, upravo u trenutku njezina kršenja odlučio dokazati da je dobar katolik i reći samome sebi: “Neću staviti prezervativ jer papa to ne želi.” Dapače, mislim da mu papa u tom trenutku nije na pameti, a nije bio ni do tada.

Medijska ideja da Crkva treba promicati jednu praksu koju ne odobrava kako bi olakšala svojim vjernicima da provode drugu praksu koju još manje odobrava – jednostavno je shizofrena i ne vidim kako bi bila efikasna. Ideja da papa hoda okolo i osobno tumači ljudima kako se stavljaju prezervativi samo mi je malo manje groteskna od ideje da svećenik, recimo, dijeli pod misom gumene metke i nagovara svoje vjernike da njima pucaju kad požele nekoga ubiti. U prvom komentaru čak je i Inoslav Bešker zagrizao tu udicu kao naivna ribica, da bi tek u drugom konstatirao da je sva povika na prezervative zaglušila papin poziv da se Afrikancima pomogne novcem. Istina: mladi iz cijelog svijeta su u to doba iz prosvjeda slali u Vatikan brda kondoma, ali nitko nije poslao nijedan dolar. Ali o tome hrvatski mediji nisu pisali.

Crkva i bogatstvo – majka koju djeca ne vole

Već spomenuta nevidljiva ruka ispisala je od početka ove godine i bezbroj napisa o enormnom bogatstvu Crkve i zahtjevima da vlada prestane isplaćivati novce zajamčene konkordatom. Da, ne živimo više u srednjem vijeku. Kad je Trpimiru netko trebao napisati diplomatsko pismo, Crkva je bila tu; kad je trebalo napisati rječnik ili gramatiku, Crkva je bila tu; kad je trebalo voditi matične knjige, držati predavanja na fakultetu, osnovati bolnicu ili urediti javni park – i opet je Crkva bila tu; dakako, Crkva je bila tu i kad je trebalo spaliti koju vješticu ili protjerati nekog protestanta. Ali sada hrvatska država ima vlastite diplomate, matične urede, jezikoslovce, profesore, liječnike, pejzažne arhitekte i progonitelje vještica i zašto bi plaćala za stare zasluge, pogotovo u kriznoj godini. Ako je Crkva bila zadnjih tisuću godina majka hrvatskom narodu – što je omiljena katolička metafora – sada je taj isti narod promatra kao škrtu staricu i očekuje da „krepa“ i ostavi im svoje nekretnine. Ako mediji ne daju lažnu sliku.

Hrvatski teolog Miroslav Volf, evanđeoski kršćanin, u svojoj knjizi Isključenje i zagrljaj piše: “Da bismo se složili glede pravde, moramo napraviti u sebi prostora za motrište drugoga, a da bismo taj prostor napravili, moramo željeti da drugoga zagrlimo. Ako uporno tvrdite da vam drugi ne pripadaju i da vi ne pripadate njima, da njihovo motrište ne bi trebalo kvariti vaše, onda ćete vi imati svoju pravdu, a oni svoju, i među vama neće biti pravde.” Bez nekog velikog napora mogu se sjetiti da je Crkva ostavila Zagrebu park u Maksimiru, bolnice na Šalati i u Vinogradskoj, Akademiju i još pola hrvatske baštine na listi UNESCO-a, da je čitav koncept studija i bolničkog liječenja začet u kršćanskom srednjovjekovlju te da je i standardni jezik, kojim ovo pišem, rezultat rada ponajprije svećenika, od Ćirila i Metoda, preko Kašića i Belostenca, do Katančića i Kačića.

Pa ipak, mnogi državljani Hrvatske osjećaju da Katolička crkva ne pripada njima i da oni ne pripadaju njoj. Hrvatska vjernika ima petnaestak posto – ostali su vjernici samo na popisu stanovništva, a vjera im traje taman toliko koliko popisivaču treba da ispuni formular. Neznatna katolička manjina ipak je dobila 383 milijuna kuna prošle godine od države. Jesu li nam zbilja potrebni ti novci? Za što: za još crkava koje više sliče staračkim domovima nego vrtićima?

Crkva i vjeronauk – željeli smo zaposliti svece, a došli su ljudi

Svakidašnja medijska jadikovka je i na temu vjeronauka u školama. Država ga plaća djelomice i zato što se osjeća krivom što je konfiscirala toliko imovine Crkve da Crkva više ne može vjeronauk financirati sama, ali ipak. Zluradost komentatora dođe na svoje kad se nešto zabrlja, kao kad je mladi teolog iz Zagorja dopustio da se javno objave njegove karikature u kojima prilično brutalno prikazuje prominentne crkvene ličnosti – predsjednika HBK i glavnog urednika Glasa Koncila, primjerice. Može li netko u sebi nositi toliku ljutnju prema instituciji u kojoj radi, a istodobno djecu upućivati u nju?

Drugi vjeroučitelj, iz Primorja, razveo se od supruge (s kojom se oženio jer je ostala s njim u drugom stanju pa se prepao da će se to loše odraziti na njegov posao) i civilno oženio. Crkva mu je oduzela mandat da predaje vjeronauk u školi, ali nije željela da umre od gladi nego mu je bio ponuđen posao na benzinskoj pumpi, što je on odbio s indignacijom – i on je htio dalje poučavati djecu, iako je u nesporazumu s hijerarhijom.

Da je znao da može dobiti otkaz zbog toga što ne živi kršćanski, rekao je kasnije primorski učitelj, ne bi ni upisao studij teologije. Golemog li nesporazuma: on je mislio da će predavati teoriju, a od njega su tražili praksu; on je mislio da traže teologe, a oni su tražili svece; on je mislio da je moralno oženiti se s nekim radi posla umjesto iz ljubavi pa se onda rastati, a oni ne; on je mislio da može djeci govoriti da rade onako kako im govori (a ne onako kako radi), a oni misle da to ne može; on je mislio da će proći kao i neki drugi crkveni ljudi koji nisu izgubili posao zbog izvanbračne djece, a oni su mislili da treba proći kao oni crkveni ljudi koji jesu izgubili posao zbog izvanbračne djece.

Crkva i abortus – Amerikanci ispred Hrvata

Gallupova anketa, provedena od 7. do 10. svibnja u SAD-u, pokazala je da je prvi put od 1973. – kada je presuda u procesu Roe vs. Wade donijela presedan da žene mogu slobodno pobaciti u prva tri mjeseca trudnoće – broj Amerikanaca raspoloženih Pro Life dosegnuo 51%. Ankete pokazuju i nešto više. U zadnjih 35 godina približno je isti postotak Amerikanaca koji pobačaj kategorički odbijaju odnosno prihvaćaju (oko 20%); no većina, oko 50%, zalaže se za abortus, ali uz bitna ograničenja: abortus odobravaju samo u slučaju silovanja, incesta, teških malformacija ploda i životne ugroženosti majke; NE podržavaju abortus ako majka jednostavno ne želi roditi. To je razlog zašto je broj ljudi koji su Pro Life raspoloženi veći od onih čija je opcija Pro Choice.

Za kršćansku Hrvatsku i za katoličko-simpatizerski HDZ Pro Life je tabu tema. Hrvatska ima zakon koji abortus dodjeljuje ženi kao neograničeno pravo iako je parola da je “žena gospodarica svojega tijela” besmislena iz dva očita razloga: da je gospodarica tijela, ne bi postojale neželjene trudnoće, a uostalom u pobačaju i nije riječ samo o njezinu tijelu, već o drugom tijelu koje je nastalo suradnjom prvog (ženina) tijela s trećim (muškim) tijelom. Neograničeno pravo na abortus čak se i ne pokušava opravdati ikakvim znanstvenim razlozima: otkad je ultrazvuk razotkrio besmislicu da je ljudski plod tek nakupina stanica, te otkad je poznato da djetetu srce već kuca u trenutku kad su majke ustanovile trudnoću, pribjeglo se štosu da je pobačaj moralan jer ne postoji moždana aktivnost – kao da moždana aktivnost nije pitanje dana i kao da će se roditi tko zna što, a ne mali čovjek. I kao da bi bilo koji pobornik eutanazije dozvolio isključenje nečije bake s aparata ako bi liječnici pouzdano znali da će joj se moždana aktivnost vratiti do kraja tjedna.

Crkva i politika – izborna kvaka 22

Pred Uskrs je HSP u Zagrebu dijelio pisanice sa svojim stranačkim grbom, a HDZ maslinove grančice, podsjetnik na Tuđmanov govor na Trgu Francuske Republike na Cvjetnicu 1990, kada mu je masa mahala kao Mesiji. Pred izbore su pak biskupi dali naputak da se ne glasuje za one koji “niječu, umanjuju ili prešućuju istinu o odgovornosti izvršitelja jezivih komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata”, ali i da se glasuje za one koji su za istinu i pravednost, za one koji brane i štite ljudski život, za one koji promiču dostojanstvo braka i obitelji i za one koji su protiv mita i korupcije. Taj naputak zapravo eliminira sve stranke. Predsjednik RH Stipe Mesić (HNS) vidi zločine samo ondje gdje su stradali Srbi i gdje su počinitelji ustaše, a gdje su komunisti ubijali Hrvate, to je valjda bio sindikalni izlet. Ni HDZ se nema čime pohvaliti: baš je ta stranka 90-ih podigla u Zagrebu socrealistički spomenik Većeslavu Holjevcu, komandantu grada 1945, kada se potamanilo brdo nedužnih ljudi, uključujući i mnoge svećenike. SDP-ova vladavina Zagrebom i HDZ-ova Hrvatskom vrve zataškanim aferama, granica RH i BiH je kao neki Rio Grande preko kojega bježe osuđeni zločinci, a za obitelji nitko ne daje ni pišljiva boba. Kako onda shvatiti biskupsku opomenu da “birači u procesu demokratizacije imaju ne samo građansko pravo nego i moralnu obvezu i dužnost sudjelovati u izborima kako bi se ostvarilo opće dobro”. Nije li to kvaka 22: nemoralno je da ne izađete na glasovanje, ali nema kršćanskih stranaka; nemoralno je da ne glasujete za kršćansku stranku, ali nije je nitko registrirao.

S druge strane, od rata koji je na Svetog Antu izbio na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu, između Povorke ponosa gay aktivista i Anti-gay prosvjeda Hrvatskih nacionalista i Hrvatske čiste stranke prava, katolici bi mogli i nešto naučiti. Ponajprije, homoseksualci su shvatili da su manjina u društvu koje je prema njima uglavnom ravnodušno, a poneki ih i mrze – pa ako žele izboriti neka prava, moraju to sami. Nasuprot njima, kršćani se hrane iluzijom da su većina i da će vlada umjesto njih društvo učiniti kršćanskim. Nadalje, homoseksualci su shvatili da se ništa neće dogoditi ako trpe i šute i zato ohrabruju svoju braću i sestre (i one između) da se javno izjasne o svojoj orijentaciji. Comming out je najjače oružje – istinu nijedna parola ne može zasjeniti. Pa dok oni, za sada stidljivo, ipak priznaju tko su i što su, kršćani to ne čine: ni na jednoj emisiji o hrani, recimo, a ima ih bezbroj, nikada nisam vidio da se netko prekrižio prije jela.

Crkva i trgovina – za dušu kupci novce broje

Ne samo gay aktivisti nego i drugi – prijatelji životinja, primjerice – organizirali su se i smislili razne moderne načine promidžbe: filmske festivale, rave partyje, jumbo plakate, klupske nastupe, maštovite prosvjede, umjetničke performanse. Budući da su te akcije zanimljive medijima, ovi pišu o njima – i to u udarnim terminima. Kršćani su za to vrijeme dobili na HTV-u emisije u nedjelju ujutro na drugom programu koje nitko ne gleda i teško je reći jesu li ponosniji na njih ili na crkveni tisak koji je dizajnerski na razini rezolucije Informbiroa. Druge rubne grupe uspješno svraćaju pozornost na svoje postojanje i vrše pritisak na zakonodavna tijela da se donesu zakoni koji im više odgovaraju. Kršćani se, međutim, zadovoljavaju time da glasuju ili ne glasuju jednom u četiri godine i nemaju apsolutno nikakva utjecaja na nove zakone – i ne pada im na pamet, recimo, odreći se kupnje nedjeljom i bojkotirati shopping-centre koji bojkotiraju Treću zapovijed.

Ne kažem da bi se trebalo vratiti u betonske katakombe, ali ako bismo priznali sebi da smo manjina i drugima da smo nešto drugo od njih, kad bismo pokazali malo inventivnosti i hrabrosti, kad bismo prestali polagati nadu u stranke i osnovali vlastite udruge koje bi političare natjerale da razmisle o nemoralnim zakonima… ne bi li to bilo bolje nego u svemu vidjeti nevidljivu ruku neprijatelja? Za sada smo nevidljivi samo mi. Šutimo o tome da se iz pukog hira uništavaju mala ljudska bića samo zato što nisu vidljiva osim na ultrazvuku, šutimo o prezervativima i rastavi braka, šutimo o Afrikancima – ali zato naveliko trgujemo, nedjeljom u shopping centrima, a ostalih dana s političarima kojima šaljemo poruku da nam je svejedno što čine, samo ako od njih imamo koristi. A kršćani ne bi trebali toliko trgovati, bolje bi bilo da se bore protiv trgovca u sebi.

(Svjetlo riječi, broj 316/317, srpanj/kolovoz 2009.)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Hrvatska katolička kvaka 22 pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.