Austrougarski pisac i novinar Joseph Roth, zato što je bio Židov, emigrirao je 30-ih godina u Pariz i ondje živio boemskim životom, znajući da mu život neće mnogo vrijediti dođe li Hitler, a bez volje i snage da emigrira u Ameriku. Ranom smrću platio je danak boemskom životu, ali prije je stigao napisati kratko remek-djelo, Legendu o svetom pijancu, kojeg sam se ovih dana ponovno sjetio čitajući o njegovu imenjaku, američkom svećeniku Josephu Maieru, glasovitom po dobrotvornom radu među najsiromašnijima u glavnom tajlandskom gradu Bangkoku.
Američki svećenik
Maier se rodio 31. listopada 1939., pet mjeseci nakon što je Roth umro u Parizu. Majka mu je bila katolkinja irskoga podrijetla, a otac, soboslikar i poljoprivrednik, njemački luteran. Brak nije bio sretan: mali Joseph nije još krenuo ni u školu, a već su se bili razveli, tako da je dječaka odgajao ujak. Majka je oca više puta dala na sud da ga prisili na plaćanje alimentacije, ali uzalud. „Nije bio nasilan”, kaže Joseph Maier, „jednostavno nas je napustio, a to jako boli. To je bit svega: želio sam postati svećenik da pomognem drugoj djeci da ne budu povrijeđena poput mene pa da ne pate.” Otišao je u Kaliforniju, u sjemenište redemptorista, a mladu misu održao je u drvenoj crkvici irskih doseljenika u Južnoj Dakoti. No bio je nesretan; puno je pio i stalno se svadio. U svojem redu je slovio za gnjavatora pa su ga poslali 1967. u Tajland, odakle je otišao u Laos, da bi se 1971. skrasio u Bangkoku. „Rekli su mi da je tamošnji svećenik stalno pijan”, sjeća se Maier, „pa sam ga zamijenio, i kao pijanca i kao svećenika.” Uzgojem i klanjem svinja ondje su se bavili uglavnom katolici pa je otišao njima, u bijedan okrug Khlong Toey. „Živjeli su u klaonici i trebao im je svećenik”, kaže Maier, „a nijedan pristojan svećenik nije želio imati posla s njima. Ja sam rekao da sam smrdljivi stranac, niska klasa, prljavi seljak, siromašan Irac, pa ću im ja biti svećenik.” Ulice su bile blatne rijeke preko kojih su morali postaviti daske, a štakori su mu noću dolazili lizati masnu i slanu kosu dok je pokušavao spavati.
Umjetnost i život
Ondje je upoznao katoličku redovnicu, sestru Mariju Chantavarodom koja je s njim utemeljila malu školu u bivšem svinjcu; korito im je služilo kao zahod. „Ona nas je pokretala”, kaže otac Joseph, „bila je sveta. Od mene nije bilo nikakve koristi, samo sam teturao unaokolo.”A i junak Legende o svetom pijancu stalno je teturao, kao da zaista život imitira umjetnost. Rothova pripovijest govorila je o skitnici, siromašnom poljskom rudaru imigrantu koji je spavao pod mostovima Seine kad mu je pristupio nepoznati gospodin i uručio priličnu svotu. Ne čini to ni zbog kakva računa, obavijestio je gospodin skitnicu, i ne postavlja nikakve uvjete što će se s novcem dogoditi, nego se samo nada da će mu ti novci pomoći da si popravi život; ne mora ih vratiti, ali ako slučajno bude u prilici, neka ih ne nosi njemu, nego neka ih odnese u crkvu svete Male Tereze jer ga je ona nadahnula na dobro djelo. Takva bezrazložna nesebičnost doista je pokrenula pijanca iz priče, otvorila mu je nove perspektive, i materijalno i moralno te ga je postavila na put prema svetosti.
U novom smjeru
U životu o. Josepha Maiera presudnu ulogu imala je jedna druga svetica istoga imena, Majka Tereza koja je za posjeta Tajlandu obišla i Khlong Toey te tako upoznala i američkoga svećenika. „Želim i ja biti poput nje”, rekao jesam sebi, „želim biti čist kao snijeg. Ne želim raditi nikakve gluposti, poput opijanja.” Počeo je redovno obilaziti zatvorenike, a na Veliki petak prao bi im noge. Misija o. Maiera i s. Marije narasla je otada: utemeljili su zakladu koja trenutno vodi 30 škola za 30 000 djece; imaju dom za napuštene majke i sirotišta za djecu; pomažu ranjivim skupinama, održavaju skloništa za mlade s ulice i besplatnu kliniku te obnavljaju stanove u slamovima. Kada je stigla epidemija AIDS-a, osmislili su kućnu njegu za zaražene HIV-om, model koji su poslije preuzele i druge zemlje jugoistočne Azije. „Kad je počeo AIDS, samo bi taksi stao, izbacili bi iz njega polumrtvog čovjeka, i odvezli bi se”, kaže Maier. Ali nije bilo lako prestati piti. Nakon dva desetljeća alkoholizma prvi korak bio je da prestane piti javno, no to nije pomoglo: „Bio sam licemjer, pio sam unutar svoja četiri zida.”
Pileća juha
Na koncu se oslobodio ovisnosti, dobio je dva počasna doktorata, proglašen je počasnim građaninom Bangkoka i dobio je nagradu od kraljice Sirikit. Nije, međutim, promijenio prgavu narav i nije se prestao osjećati neuklopljenim. „Uvijek sam bio autsajder, uvijek na margini, uvijek sam hodao po rubu”, kaže otac Joe, kako ga ondje zovu ne samo katolici nego i budisti i muslimani, koji ga također susreću s najvećim poštovanjem. Svake subote otac Joe služi misu za svoje male štićenike, uglavnom budiste; Maier ih ne pokrštava, nego ih pušta u njihovoj vjeri, „ali usred budističkih molitvi”, kaže, „obavezno ubacimo Zdravo Marijo” .Sveti pijanac iz Rothove knjige zapao je bio u apatiju, toliko da je zaboravio i svoje ime, ali dobrota nepoznatoga čovjeka oživjela ga je. Otac Meier oživio je zacijelo mnoge, i pustio ih da idu svojim putem; on sam je dugo teturao i posrtao na svojem putu, ali primjer jedne svetice donio mu je spas. Jedno ipak nije mogao postići, ni uz najbolju volju: nije uspio postati vegetarijanac poput budističkih redovnika u Tajlandu: „Pokušao sam, ali nisam mogao. Jedem puno pileće juhe s rezancima.”
