Za vrijeme korone, tijekom svih onih tjedana i mjeseci u izolaciji, bilo je prirodno da čovjek uroni u sebe, da se bavi sjećanjima i prošlošću, pa je bilo i neizbježno da izvadim stare fotografije iz ormara – i tako otkrijem jednu lijepu tajnu. Moj djed je bio strašno mršav i imao je problema s disanjem pa je u potrazi za dobrim zrakom stigao na otok Rab. Na internetu se lako provjeri da on i susjedni Lošinj imaju sunčanih dana više od Hvara, a ako ste ikad bili na Kvarneru, zacijelo ste osjetili njihove neobično prohladne noći, sasvim drukčije od dalmatinskih. Ta klima, ugodna i zdrava i ljeti i zimi, potakla je na Rabu gradnju lječilišta koje je još radilo kad sam ja bio malen, a u međuvremenu je zatvoreno i ta krasna stara zgrada uz more propada. Djed i baka su na Rab doveli moga oca, a on moju majku, i tako sam na tom otoku boravio svako ljeto u djetinjstvu i mladosti.
Čudesno šumsko raskršće
Najljepši mi je od svega bio park iza grada, gusto pošumljen greben nad morem, uz koji se pružala starinska šetnica, vodeći do gradskoga kupališta. Kad biste na kraju grada prošli kroz zidine, našli biste se na proplanku koji je jednostavno čaroban. Ondje se račvaju staze u nekoliko smjerova, starinske se stube spuštaju prema moru koje se ljeska, stoljetni borovi nadvili su se nad vas tako da ste gotovo u zatvorenu prostoru, a na raskršću putova podignut je i mali spomenik čovjeku zaslužnom za tu divotu, Slovencu Justu Beliji koji je došao 1883. onamo za nadšumara, i ostao ondje zapamćen pod slaveniziranim oblikom svojega imena Pravdoje. Malo po strani toga bajkovitog mjesta, s pogledom na susjedni poluotok Frkanj, koji je također Belija pošumio, kamena je klupa s malenim okruglim stolom – na njemu je, popodne 29. svibnja 1954., Dragutin Tadijanović napisao pjesmu o tome kako ondje sanjari o svojoj dragoj, i kako bi želio ondje s njom noću promatrati zvijezde.
Tajna prošlosti
Ta nevelika šetnja, od gradskih zidina, preko šumskoga raskršća, pa niz stepenice, i onda po lungomare do kupališta – tih pola kilometra čitav me život ispunjavalo ushitom, kojega sam se sjetio i u koroni, prebirući po sjećanju, pogotovo jer ondje odavno nisam bio. Ima Rab i drugih privlačnih mjesta, ali baš me taj dio parka Komrčar uvijek oduševljavao na poseban način, koji nisam razumio, i koji sam pripisivao neobičnoj ljepoti toga predjela. No, prebirući po starim fotografijama, našao sam slike djeda i bake na Rabu kasnih šezdesetih, a uz njih i sebe malena, kako sjedimo pred jednom gradskom kućom, a zatim i njih na gradskom kupalištu. Prepoznao sam da je kuća tik uz ulaz u park i shvatio – ti osjećaji koji me preplavljuju potječu iz najranijega djetinjstva, kad sam s djedom i bakom točno onim putom uz utvrdu, pa uz bistu Pravdoja Belije, pa niz stube i tako dalje išao na kupanje; njih sam zaboravio, ostala je samo ljubav. Kao u onoj priči iz jednoga švicarskog mjestašca, čije sam ime zaboravio, u kojem je bio običaj skidati šešir kad se prolazi uz gradski toranj; bilo je to neobjašnjivo dok restauratori nisu ispod žbuke otkrili stari lik Bogorodice – eto, tako su i meni ostali do danas skriveni dragi suputnici na tom kratkom putu, iako sam osjećao njihovu blizinu.
Potraga za zdravljem
Kad je već taj park odigrao tako važnu ulogu u mom životu, odlučio sam saznati nešto više o ljudima i vremenu kad je nastao. Otkrio sam nevjerojatnu priču, predugu za ovaj prostor, pa ću je prenijeti samo u glavnim crtama. Koncem 19. stoljeća bila se razvila moderna balneologija, znanost o utjecaju klime na zdravlje, ali najpopularnija klimatska oporavilišta, na francuskoj rivijeri i u Napuljskom zaljevu, kao i na otocima poput Korzike, Baleara i Madeire, bila su daleka i financijski nedostupna ljudima iz Austro-Ugarske. Friedrich Julius Schüler, glavni ravnatelj austrijskoga poduzeća koje je gradilo željeznice od Beča do Trsta i Rijeke, zajedno s bečkim liječnikom Juliusom Glaxom, začeo je razvoj balenologije u Hrvatskoj. Glax je odredio da je Opatija pogodna i za zimsko klimatsko lječilište, i za ljetno morsko kupalište, a Schüler je kapital uložio u nekretnine: povoljno je pokupovao priobalne terene te 1884. izgradio hotel Kvarner, a 1885. i Imperial. U Opatiju su ljeta 1914. roditelji poslali slabašnoga 18-godišnjeg Ivana Merza, budućega blaženika, da ondje ojača prije odlaska na bečku vojnu akademiju, gdje je izdržao samo do Božića iste godine. Opatija je dobila vodovod, kanalizaciju, spalionicu otpada i električni tramvaj do Matulja i Lovrana, te bila 1889. proglašena prvim klimatsko-morskim lječilištem na Jadranu.
Istovremeno je u Malom Lošinju Ambroz Haračić, domaći čovjek koji je u Beču studirao kod svjetski uglednih znanstvenika Jožefa Stefana i Ludwiga Boltzmanna, načinio vlastitu meteorološku postaju te očitanja slao Državnom meteorološkom zavodu, a bila su objavljivana i u dnevnim novinama, toliki je tada zavladao interes za klimu i meteorologiju. Kvarner je zbog istih razloga proučavao i dr. Leopold Schrötter von Kristelli, prvi profesor laringologije u Beču, koji je zaključio da je Lošinj idealno zimovalište te je potaknuo otočane 1886. da utemelje podružnicu Austrijskog turističkog kluba. Tada je na otok dojedrio i nadvojvoda Karlo Stjepan Austrijski, veliki admiral u ratnoj mornarici te se oduševio Lošinjem, a slijedili su ga i ostali članovi carske obitelji te bankari, trgovci i industrijalci. Mali Lošinj je ušao u modu.
Nove i velike šume
A iza svega stajala je ljubav i briga jednoga oca prema svojem sinu. Godine 1885. dr. Conrad Clar, balenolog iz Graza i liječnik u toplicama Bad Gleichenberg, proučavao je klimu sjevernoga Jadrana, kako bi se ondje pronašao otok koji bi bio pogodan za osnivanje lječilišta. Clar je imao i hitan osobni razlog: njegov se sin teško razbolio od šarlaha, opasne streptokokne upale ždrijela. Sa sinom se u siječnju 1885. uputio na Lošinj, i nije se prevario – mališan je do veljače sasvim ozdravio te je Clar oduševljeno obavijestio kolege o blagotvornom utjecaju morskoga zraka. Austrijski list Die Presse objavio je na Uskrs 1886. reportažu o posjetu profesora s bečkoga medicinskog fakulteta pod vodstvom dr. Schröttera, a profesor Haračić poveo ih je na obilazak obližnje uvale Čikat čije su im se plaže veoma dopale, no zamjerili su ogoljelost kamenjara. Dr. Schrötter potaknuo je osnivanje Društva za pošumljavanje i navodno Haračiću dao novčanicu od 20 kruna kao prvu donaciju. Već su prve godine poduzetni otočani posadili 80 000 borova i još 500 tamarisa, čempresa i drugih stabala, da bi do 1891. otok bio pošumljen s nevjerojatnih pola milijuna sadnica.
Taj lošinjski polet pošumljavanja odrazio se i na Rab, koji ima identičnu mikroklimu, s mnogo sunčanih dana i vrlo hladnim noćima. Belija je 1890. na pustopoljini Komrčara započeo saditi borove, crnike, čemprese i lovore, uz proteste domaćih koji su mu sadnice čupali, no posao je ipak bio dovršen do 1905., donijevši preobrazbu čitavom otoku.
Ljepši svijet
Eto, tako je nastao park Komrčar, ta čarobna pozornica mojega djetinjstva, zagonetan splet staza i odmorišta, s onim malim vidikovcem s okruglim stolom, gdje sam i ja danju sanjario, a noću promatrao zvijezde. Mnogo toga dugujemo našim starima, i gotovo je nevjerojatno koliko su marom i radom preoblikovali svijet da za nas bude ljepši i ugodniji. Sjetimo ih se ovih vrućih dana, dok sjedimo u sjeni nekoga stabla koje su za nas posadili, ili dok se bućkamo u moru, nesvjesni da je i ljetovanje morao netko izmisliti, ma koliko nam danas to izgledalo jednostavno i prirodno. I odmorimo se lijepo, da najesen možemo i mi nastaviti mijenjati svijet za one koji dolaze poslije nas.
