Aristotel je svoju Metafiziku počeo čuvenom rečenicom: „Svi ljudi po prirodi teže za znanjem.” No kakvim? Humanističko obrazovanje više ne privlači studente, tako da studiji filozofije, povijesti i jezika u nas jedva nađu studente, a u inozemstvu se već i gase. S druge strane, najbolji maturanti teže računalima i digitalnim tehnologijama, što je logično jer se o STEM-u najviše govori, s iznimkom nastavničkih zvanja u tim područjima, za koje nitko nije zainteresiran.
Nova ljudska bića
Radi se, i opet, o novcu, što je također legitimno. Nije li bolje u nekoj banci optimizirati sustave nego u školi ugnjavljenim klincima objašnjavati trigonometrijske funkcije za četiri puta manju plaću? Uspon STEM-a izravno je povezan s propašću obrazovanja. Od renesanse se cijeni praktično, inženjersko znanje, jer je opipljivo i neposredno korisno, i u naše doba doživljava trijumf. Oni koji mogu i žele raditi, rade, a oni koji ne mogu, ili ne žele, valjda su ipak dobri da poučavaju.
Od Aristotela do Tome Akvinskog obrazovanje je bilo, s iznimkom prava i medicine kao drevnih cijenjenih vještina, isključivo humanističko. Mislilo se da je svijet logičan i uređen, i da samo filozof i teolog mogu proniknuti u um Stvoritelja. Svemir se smatrao konstrukcijom božanskoga uma – Logosa – a od znanja se očekivalo da bude svemir u malenom: građevina sazdana od pojmova i iskaza koja će biti pouzdano stanište svih mogućih znanja. I ne samo da je obrazovan čovjek, u tom starom sustavu, stekao solidnu kuću znanja, u kojoj se mogao sigurno nastaniti za čitav život, on je i sam postao nalik zdanju koje je u sebi čuvalo vječne istine. Takvo obrazovanje imalo je dramatičan utjecaj na one koji su mu bili podvrgnuti – promijenilo ih je zauvijek, pretvorivši ih u sasvim druga ljudska bića.
Znanje koje zastari
Takvo humanističko znanje bilo je nužno povezano sa svetim, pa je i zbog toga danas izvan mode. Sveučilišta, nastala u srednjem vijeku, u okrilju Crkve, još samo formom podsjećaju na taj drevni oblik obrazovanja, svojim trodiobama diploma (bakalaureat, magistar, doktor), zvanja (asistent, docent, profesor) ili članova fakulteta (studenti, predavači, osoblje), kao i mogućnošću pružanja azila, zato što policija ne može stupiti na tlo institucije za visoko obrazovanje (zbog čega američka sveučilišta imaju vlastite snage za održavanje reda). Sve drugo je nestalo pa se sveučilišta pretvaraju u poduzeća za stvaranje kadrova za privredu, njihova uspješnost se mjeri brojem projekata koji donose novac, a profesori moraju skupljati bodove te se rangiraju poput sportaša.
Konrad Paul Liessman austrijski je filozof i esejist, a na Sveučilištu u Beču predaje Metode poučavanja filozofije i etike. Njegova knjiga Teorija neobrazovanosti, s podnaslovom Zablude društva znanja, privukla je veliku pažnju u Europi, a u Hrvatskoj je bila objavljena 2009. u izvrsnom prijevodu Seada Muhamedagića. U njoj se upozorava na temeljno proturječje dviju sintagmi koje se uzimaju zdravo za gotovo, a to su društvo znanja i cjeloživotno obrazovanje: kakvo smo mi društvo znanja ako nam znanje stalno zastarijeva pa se moramo cijelo vrijeme obrazovati? Nismo li onda društvo neznanja?
Prisila učenja
Liessman u toj knjizi upozorava na niz problema s obrazovanjem odraslih: „Problem se samo zataškava: stalno učenje postaje nužnošću ili, točnije: prisilom, ali nitko točno ne zna što i zbog čega zapravo treba učiti. A to je slučaj prije svega onda kad se ne misli samo na ona permanentna preškolovanja koja idu za fleksibilizacijom rada, nego kad se blagozvučno govori o čimbeniku zvanom obrazovanje.” Nije nikada, kaže on, bilo zamišljeno da se u jednom dijelu života ljudi bave obrazovanjem, pa da potom rade i stječu, nego baš suprotno: „Upravo je antički pojam mudrosti – sophia – bio zamišljen kao rezultat stečenih znanja, sposobnosti, uvida i iskustava koja su tek nakon dugog života mogla biti spojena u istinsko jedinstvo.”
Međutim, nastavlja Liessman, „taj pojam mudrosti nije cilj cjeloživotnog učenja, jer ono, naime, više ni ne poznaje nikakav cilj, proglašavajući ciljem samo sredstvo. Naravno: tržišni odnosi i tehničke inovacije koje služe racionalizaciji brzo se mijenjaju. Tim se pomacima glede promjena i razvitka ljudi moraju prilagoditi. Premda ni to nije bezuvjetno nešto novo, ovi su procesi obilježeni do sada gotovo nepoznatom dinamikom i intenzitetom.” Srljamo, i to sve brže.
Praktična umijeća
Postoje predodžbe, ili možda predrasude, o tome što se u životu isplati, a što ne, i nitko ne može mladima zamjeriti ako se usmjeravaju prema nečemu lukrativnom. Nažalost, nitko ne zna što bi to bilo. Liječničko i farmaceutsko zvanje oduvijek je privlačilo najbolje gimnazijalce, ali baš smo ovih dana svjedočili prosvjedu liječnika u Zagrebu, zbog očajnih uvjeta rada, dežuranja, specijaliziranja i usavršavanja – dočekali smo da se liječnici nađu u poziciji radnika iz propalih socijalističkih poduzeća. Pravnici i ekonomisti još ne demonstriraju, ali ne bih se čudio da i do toga dođe. Hrvatski zavod za zapošljavanje već godinama upozorava da studiji prava i poslovne ekonomije, recimo financija, računovodstva, poduzetništva, menadžmenta, marketinga i međunarodnoga poslovanja školuju stručnjake koji nikom ne trebaju.
Težnja praktičnom znanju istisnula je stariji oblik znanja, kakav se cijenio u srednjem vijeku i antici, a to je statično, sveobuhvatno znanje, koje se danas naziva općom kulturom. To je znanje nepraktično, i teško ga je unovčiti, ali daje pregled nad kulturom i poviješću, i daje ključ za mjesto čovjeka u društvu i svijetu. Takvi beskorisni i smušeni tipovi obično se posprdno nazivaju društvenjaci, iako je među njima više pripadnika humanističkih nego društvenih znanosti, a mediji, društvo i politika već dugo rade na tome da ih bude što manje.
Kondicioniranje ljudi
U Engleskoj već zatvaraju humanističke studije, a ni Filozofski fakultet u Puli nema studenata povijesti i hrvatskoga jezika i književnosti, iako bi ih taj bogat i napredan turistički kraj sebi mogao priuštiti. Ni u metropoli nije bolje. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studiji slovačkoga, mađarskoga i rumunjskoga totalno su skrahirali, ali i drugi se osipaju, od komparativne književnosti i povijesti umjetnosti do pedagogije. Stručnjak obrazovan u humanističkim profesijama postaje stvar prošlosti, i to baš sada kad se u svjetskoj edukacijskoj znanosti spoznalo da je inzistiranje na praktičnim znanjima pogubno za društvo koje gubi osjećaj za temelje i smjer razvoja. Humanističko znanje, osim toga, ne zastarijeva, za razliku od praktičnoga, zbog čega smo u STEM-u osuđeni na cjeloživotno učenje.
Poremećaji u hrvatskom visokom školstvu nisu nastali samo zbog promjene mode nego i zato što studenata jednostavno nema. Deset tisuća praznih studentskih klupa ne govori samo o pogrešnoj politici nego i o nestanku ljudi. Ono malo mladih što je još ostalo koncentriralo se na tek nekoliko fakulteta, a najveća navala je na psihologiju, izobrazbu trenera i logopediju. Ako bolje pogledamo, ti studiji imaju zajednički nazivnik, a to je kondicioniranje ljudi – jedni im ispravljaju govor, drugi tijelo, a treći mozak. To je znak vremena: što je ljudi manje, to postaju vredniji i u njih se isplati ulagati. Konačno se ostvarilo davno socijalističko geslo da je čovjek naše najveće blago.
