Početna stranica » Arhimedov vapaj

Arhimedov vapaj

144 pregleda

Nesretnoga li sina i sramote za obitelj! Što sve trgovac tkaninama Pietro Bernardone i mona Pica nisu uložili u svojega dječaka!

Priuštili su mu izobrazbu u župnoj školi San Giorgio kako bi naučio čitati i pisati, računati i govoriti latinski. Odjenuo ga je ponosni otac otmjenim tkaninama kako bi bio u najnovijem modnome trendu. I novaca mu je dao, i to napretek, kako bi se mogao svidjeti svojim prijateljima i zadiviti okolinu rasipno bančeći. Trebao je postati ponosni trgovac, poput svoga oca, ili slavnan vitez: cijenjen, poštovan, kojemu zavidi cijeli Asiz.

Nije li mu otac kupio i konja i vitešku opremu?! A evo do čega se doveo: u javnosti stoji gol pred sudištem, pred očima biskupa i svih tih plemenitih i jednostavnih ljudi grada Asiza koji su se toga dana 1207. godine okupili na sudsku parnicu na trgu pred asiškom katedralom! Optužen je Giovanni Battista Bernardone zvani Francesco da je ponovno krao novac i bez dopuštenja uzimao robu iz radnje svoga oca i davao ih u dobrotvorne svrhe i za ponovnu izgradnju jedne ruševne Crkve, kako je i sam priznao. Pietro Berarndone pjeni od bijesa i želi razbaštiniti svoga sina. Već je na kraju sa strpljenjem. Štapom ga je nastojao urazumiti i dao ga čak zatvoriti u podrum. I usprkos tomu, nitkov jedan, i dalje priča o Bogu i višim zadaćama na koje je pozvan. Takav sigurno neće postati trgovac, a ni vitez. Pa neka sada sud odluči o njemu. Ali Francesco ne čeka sudski pravorijek. On se javno obraća svomu zemaljskom ocu: Do sada sam tebe, Pietro Bernardone, zvao svojim ocem na zemlji; sada slobodno mogu reći: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima’. Tada je asiški biskup Franji dao ogrtač, tada mu je Crkva iskazala pravu majčinsku ljubav, a Otac na nebesima zaodjenuo ga istinskim očinstvom.

Ukratko sam prepričao dio teksta autora Daniela Steinvortha o sv. Franji Asiškome, „Božjem trubaduru”. Nevjerojatno je aktualan ovaj prizor iz života sv. Franje, danas kada živimo u društvu koje ima problem s odsutnošću muškarca (Anna Tarant/Michael Ward), u društvu bez oca, u bezočnome vremenu. Već su mnogi autori pisali o toj temi. Posebno se ističe knjiga psihoanalitičara Alexandera Mitscherlicha Na putu prema društvu bez oca (Auf dem Weg in die vaterlose Gesellschaft) koja je 1963. stekla međunarodnu slavu. Autor je, dakle, knjigu pisao još prije pojave buntovne 68-aške generacije od koje će se ta stvarnost društvene bezočnosti početi ozbiljivati i ostvarivati. On nam pruža sociopsihološku sliku društva i epohe u kojima nedostaje uzora, istinskih autoriteta i ideala, osoba za nasljedovanje.

Obitelj kao stup društva? To je bilo nekada. U gotovo svim državama Zapada urušavaju se obiteljske strukture počevši od…

(…) 


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.